Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen
četvrtak, 29.11.2012.
6. Putujem snovima
Znam da sam u snu vikala. Ali nitko me nije čuo.
Posvuda oko mene, užurbani ljudi, automobili i putokazi. Ulice nepoznatih imena. Visoke zgrade, zamućena stakla. s druge strane ceste što se razdvajala u više smjerova, jedno drvo. Hrast. Visok, široke krošnje. Iskočio onako zelen u zemlji sivila.
Znam da sam htjela pretrčati cestu. U grudima nepodnošljiv osjećaj agonije i praznine. Ali što sam više trčala, hrast je bio dalji, u nekoj svojoj oazi s druge strane beskonačne ulice.
U jednom trenutku tama, a zatim blaga svjetlost mog hodnika kod kuće. Okrećem se, vidim mama stoji u kuhinji, ulijeva vodu u džezvicu i sprema se skuhati kavu.
Htjela sam joj reći: "ostavio me mama. samo tako, tamo na cesti." I riječi su izlazile, ali ona me nije čula. Stavila je džezvicu na plamenik, okrenula se prema hodniku i u dva koraka posve lako, samo prošla kroz mene. Kao kroz duha?
Ponovno jeza, osjećaj panike a zatim mrak.
Otvaram oči, stojim u dvorištu. U ruci držim mobitel. Oko mene proljeće. Vidim samu sebe, u liku djevojčice, kao nekada davno, s bebom ćelavicom koju sam uvijek posvuda vukla za sobom. Oči lutke me promatraju, dok malena ja veselo trčkara dvorištem.
A lutka i dalje fokusira pogled na mene, otvara usta, isceri se, onim zlobnim osmijehom punim prijetnje. Poželim potrčati ali ne mogu nigdje. Poželim vrištati ali ne mogu otvoriti usta. Samo stojim k'o živa lutka i očekujem nešto strašno.
"Vidiš i on te ostavio. Svi te ostavljaju" - kaže mi lutka, dok me malena ja promatra i smije mi se, isprva onako veselo, nevino i dječje, a zatim prijeteće, poput anđela što u trenu postaje vrag.
"Ništa mi više nećeš uzeti." - pomislim i probudim se.
Posvuda oko mene, užurbani ljudi, automobili i putokazi. Ulice nepoznatih imena. Visoke zgrade, zamućena stakla. s druge strane ceste što se razdvajala u više smjerova, jedno drvo. Hrast. Visok, široke krošnje. Iskočio onako zelen u zemlji sivila.
Znam da sam htjela pretrčati cestu. U grudima nepodnošljiv osjećaj agonije i praznine. Ali što sam više trčala, hrast je bio dalji, u nekoj svojoj oazi s druge strane beskonačne ulice.
U jednom trenutku tama, a zatim blaga svjetlost mog hodnika kod kuće. Okrećem se, vidim mama stoji u kuhinji, ulijeva vodu u džezvicu i sprema se skuhati kavu.
Htjela sam joj reći: "ostavio me mama. samo tako, tamo na cesti." I riječi su izlazile, ali ona me nije čula. Stavila je džezvicu na plamenik, okrenula se prema hodniku i u dva koraka posve lako, samo prošla kroz mene. Kao kroz duha?
Ponovno jeza, osjećaj panike a zatim mrak.
Otvaram oči, stojim u dvorištu. U ruci držim mobitel. Oko mene proljeće. Vidim samu sebe, u liku djevojčice, kao nekada davno, s bebom ćelavicom koju sam uvijek posvuda vukla za sobom. Oči lutke me promatraju, dok malena ja veselo trčkara dvorištem.
A lutka i dalje fokusira pogled na mene, otvara usta, isceri se, onim zlobnim osmijehom punim prijetnje. Poželim potrčati ali ne mogu nigdje. Poželim vrištati ali ne mogu otvoriti usta. Samo stojim k'o živa lutka i očekujem nešto strašno.
"Vidiš i on te ostavio. Svi te ostavljaju" - kaže mi lutka, dok me malena ja promatra i smije mi se, isprva onako veselo, nevino i dječje, a zatim prijeteće, poput anđela što u trenu postaje vrag.
"Ništa mi više nećeš uzeti." - pomislim i probudim se.
Nikada do sada nisam sanjala tako živopisno. Nikada nisam upamtila toliko detalja. Nikada mi nijedan san nije ostao toliko urezan u misli poput ovoga.
Obično s prvim zrakama jutra, nakon prvih nekoliko zijev, zijev i trljanja očiju, svi snovi i more, ostanu duboko u podsvijesti, gdje ih moj svjesni um više ne može naći, kako se ne bi morao njima baviti i kako ih ne bi analizirao.
Ali ne jutros. Sve boje i lica i strahovi, svaki osjećaj ostao je svjež u mislima, u grudima, na jeziku. San se činio toliko stvarnim da i sada mogu zatvoriti oči i sve još jednom odvrtjeti u mislima.
I simboli u snu vrlo su mi zanimljivi. Hrast, dijete, lutka, duh, proljeće...
Pogledah u sanjarici njihova značenja. Hrast znači dug život i sreću, kao i vidjeti dijete koje trčkara. Biti duh znači imati neku brigu, neki nemir, dok proljeće predstavlja sretnu i lijepu budućnost. Lutka koja govori, predstavlja neke lažne prijatelje koje imam u životu. No tome sam se i sama osvjedočila prije nekoliko dana...
A dali bih voljela da mi netko pobliže pojasni san? O da, itekako. Barem ovaj. Iako nikada do sad nisam bila posebno uvjerena da snovi imaju neko dublje značenje, osobito ne da nešto nagovještaju.
Varam li se možda? Tko zna. Barem sam osvijestila samoj sebi svoj najveći strah kroz taj san. No tko se ne bi bojao ostati sam?
Oznake: snovi, san, noćne more, značenje snova, predviđanja
| < | siječanj, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)
*frozen
...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati
Citati na ovom blogu...
...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)
Cigančići
40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo
Priprema:
Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.
Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.
Dobar tek!
