Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen
petak, 14.11.2014.
Sve je to život
Prije sam puno čitala.
O svemu. Voljela sam mitove, legende, bajke...
Možda je to samo dokaz da nikad zapravo nisam odrasla.
Još uvijek maštarim, vjerujem u stvari koje su drugi davno odbacili. Gajim u sebi neke nade i još pronalazim čaroliju u sitnicama,
u smjeni godišnjih doba i u Božićnim kolačićima.
Još mi je toliko toga "wow" i ne mogu se nadiviti, niti mi se oči mogu umoriti od gledanja. Još uvijek upijam svijet i čini mi se da je zapravo prekrasan. Kad odbacim u stranu svo ono svakodnevno, svo ono ružno a ljudsko, još uvijek je "wow".
Godine nisu uspjele i ljudi nisu uspjeli, ubiti dijete u meni.
Ono je još nestašno, nespretno i navino. Još sve gleda kroz moje krupne, smeđe oči i duri se, što ga ne razumiju.
Nisam se nikad sljubila sa slikom odrasle i ozbiljne, iako sam naučila biti dovoljno "velika" kad treba.
Priznajem, zbog toga je često sa mnom teško živjeti. Neozbiljnost mi je mnogo puta bila skupa, greške prevelike, a oni "previše odrasli i previše ozbiljni" samo prolazni faktor u životu.
I nemam mnogo prijatelja. Ni mnogo onih koji bi se uopće potrudili razumjeti ovu ludu glavu.
Imam samo one koji vole sa mnom peći Božićne kolačiće, kititi dvorište "jampicama" i voditi dubokoumne rasprave.
I to mi je dovoljno, da budem sretna.
O svemu. Voljela sam mitove, legende, bajke...
Možda je to samo dokaz da nikad zapravo nisam odrasla.
Još uvijek maštarim, vjerujem u stvari koje su drugi davno odbacili. Gajim u sebi neke nade i još pronalazim čaroliju u sitnicama,
u smjeni godišnjih doba i u Božićnim kolačićima.
Još mi je toliko toga "wow" i ne mogu se nadiviti, niti mi se oči mogu umoriti od gledanja. Još uvijek upijam svijet i čini mi se da je zapravo prekrasan. Kad odbacim u stranu svo ono svakodnevno, svo ono ružno a ljudsko, još uvijek je "wow".
Godine nisu uspjele i ljudi nisu uspjeli, ubiti dijete u meni.
Ono je još nestašno, nespretno i navino. Još sve gleda kroz moje krupne, smeđe oči i duri se, što ga ne razumiju.
Nisam se nikad sljubila sa slikom odrasle i ozbiljne, iako sam naučila biti dovoljno "velika" kad treba.
Priznajem, zbog toga je često sa mnom teško živjeti. Neozbiljnost mi je mnogo puta bila skupa, greške prevelike, a oni "previše odrasli i previše ozbiljni" samo prolazni faktor u životu.
I nemam mnogo prijatelja. Ni mnogo onih koji bi se uopće potrudili razumjeti ovu ludu glavu.
Imam samo one koji vole sa mnom peći Božićne kolačiće, kititi dvorište "jampicama" i voditi dubokoumne rasprave.
I to mi je dovoljno, da budem sretna.
Opet je ono doba godine, kad mi srce brže zakuca i kad mi je sve čarobno, kad lako zaboravim probleme i gurnem ih sa strane da ne smetaju.
Samo ove godine razmišljam i o obavezama, o tome što smo i koliko radili i postigli, koliko sam zadovoljna rezultatima, koliko ljuta na sebe zbog stvari koje nisam odradila kako se spada i koliko to zapravo sve skupa želim i volim?
Odgovori u mojoj glavi su dvosmisleni, ali jedno znam - konačno osjećam da se stvari mijenjaju, iz teških rastu u krvavo teške.
I to je zapravo dobra stvar.
Nema ni zadovoljstva ni uspjeha dok ne zakoračiš van svoje sigurne zone. Dok ne staviš glavu na pladanj, svima na izvol'te, ne možeš ni očekivati da će te ozbiljno shvatiti.
Tek kad uložiš sebe, novac, vrijeme, živce a i dobru mjeru mentalnoga zdravlja, možeš reći da si krenuo, a jamstva za uspjeh nema. Jedino što ti realnost oko tebe može obećati je činjenica da će samo postajati sve teže.
To znači raditi za sebe ili ti ga biti poduzetnik.
Ljudi misle kad krenu u svoj posao, da će se brzo obogatiti, ali činjenica je da većina ljudi koji šljakaju za sebe, radi 24 sata dnevno, nedjeljom i praznicima... uvijek, pa čak i ono malo sati što spavaju, negdje u kutku glave vrte nešto o poslu.
I naravno mnogi propadnu, neki uspiju, neki žive solidno a neki se i obogate, ali većina radi da bi mogla raditi.
S druge strane većina onih koji rade za nekog drugog misli, kako su svi poduzetnici lopovi, kako su nečasno došli do onog što imaju ali ruku na srce, "obični smrtnici" žive u nekim stvarima ležernije. U 4 sata zatvore vrata ureda za sobom i zaborave da posao postoji. Poduzetnik nema taj luksuz, on nikad ne zatvara vrata ureda i nikad ne prestaje misliti na posao.
Mobitel zvoni uvijek i u svako doba. Mušterija je uvijek u pravu čak i onda kad bi je najradije pregazio buldožerom i posao se ne odbija nikad, pa makar to značilo plaćati pdv iz svoga džepa, samo da bi se dobilo posao i u dogled-no ga vrijeme naplatilo. To znači trpjeti svakakve ljude i svakakve stvari. I na kraju znači da se krvari i da su poduzetnik i "Obični šljaker" kako mnogi sami sebe nazivaju, zapravo isti. Obojica imaju nekog tko ih tlači i obojica za nešto krvare. Obojica imaju neke stvari za kojim onaj drugi čezne.
I ja čeznem za nekim stvarima, ali sam sretna što nijedna od njih nije materijalnoga karaktera. Ponosna sam što mogu reći da u svom životu imam skoro sve što bih mogla poželjeti. Imam ljubav, imam obitelj, imam zdravlje, dom i svoj posao. Imam snove, ideje, prijatelje... imam i račune i odgovornost i brige, kako bih znala za što živim i za što se borim. Imam i one koji me ne vole... i na njima sam zahvalna, jer su me naučili da cijenim samu sebe.
I imam opet ovo doba godine, kad sve mogu podnijeti lakše i kad se vani u zraku osjeća miris zime koja dolazi, kad pod nogama šuška lišće i kad se mrak spusti već u pet popodne.
Imam i ideju kako okititi dvorište, u društvu svog dragog dok istovremeno skupa brbljamo o poslu. Što dijete u meni zbilja više može poželjeti?
Oznake: posao, snovi, odgovornost, život
četvrtak, 29.11.2012.
6. Putujem snovima
Znam da sam u snu vikala. Ali nitko me nije čuo.
Posvuda oko mene, užurbani ljudi, automobili i putokazi. Ulice nepoznatih imena. Visoke zgrade, zamućena stakla. s druge strane ceste što se razdvajala u više smjerova, jedno drvo. Hrast. Visok, široke krošnje. Iskočio onako zelen u zemlji sivila.
Znam da sam htjela pretrčati cestu. U grudima nepodnošljiv osjećaj agonije i praznine. Ali što sam više trčala, hrast je bio dalji, u nekoj svojoj oazi s druge strane beskonačne ulice.
U jednom trenutku tama, a zatim blaga svjetlost mog hodnika kod kuće. Okrećem se, vidim mama stoji u kuhinji, ulijeva vodu u džezvicu i sprema se skuhati kavu.
Htjela sam joj reći: "ostavio me mama. samo tako, tamo na cesti." I riječi su izlazile, ali ona me nije čula. Stavila je džezvicu na plamenik, okrenula se prema hodniku i u dva koraka posve lako, samo prošla kroz mene. Kao kroz duha?
Ponovno jeza, osjećaj panike a zatim mrak.
Otvaram oči, stojim u dvorištu. U ruci držim mobitel. Oko mene proljeće. Vidim samu sebe, u liku djevojčice, kao nekada davno, s bebom ćelavicom koju sam uvijek posvuda vukla za sobom. Oči lutke me promatraju, dok malena ja veselo trčkara dvorištem.
A lutka i dalje fokusira pogled na mene, otvara usta, isceri se, onim zlobnim osmijehom punim prijetnje. Poželim potrčati ali ne mogu nigdje. Poželim vrištati ali ne mogu otvoriti usta. Samo stojim k'o živa lutka i očekujem nešto strašno.
"Vidiš i on te ostavio. Svi te ostavljaju" - kaže mi lutka, dok me malena ja promatra i smije mi se, isprva onako veselo, nevino i dječje, a zatim prijeteće, poput anđela što u trenu postaje vrag.
"Ništa mi više nećeš uzeti." - pomislim i probudim se.
Posvuda oko mene, užurbani ljudi, automobili i putokazi. Ulice nepoznatih imena. Visoke zgrade, zamućena stakla. s druge strane ceste što se razdvajala u više smjerova, jedno drvo. Hrast. Visok, široke krošnje. Iskočio onako zelen u zemlji sivila.
Znam da sam htjela pretrčati cestu. U grudima nepodnošljiv osjećaj agonije i praznine. Ali što sam više trčala, hrast je bio dalji, u nekoj svojoj oazi s druge strane beskonačne ulice.
U jednom trenutku tama, a zatim blaga svjetlost mog hodnika kod kuće. Okrećem se, vidim mama stoji u kuhinji, ulijeva vodu u džezvicu i sprema se skuhati kavu.
Htjela sam joj reći: "ostavio me mama. samo tako, tamo na cesti." I riječi su izlazile, ali ona me nije čula. Stavila je džezvicu na plamenik, okrenula se prema hodniku i u dva koraka posve lako, samo prošla kroz mene. Kao kroz duha?
Ponovno jeza, osjećaj panike a zatim mrak.
Otvaram oči, stojim u dvorištu. U ruci držim mobitel. Oko mene proljeće. Vidim samu sebe, u liku djevojčice, kao nekada davno, s bebom ćelavicom koju sam uvijek posvuda vukla za sobom. Oči lutke me promatraju, dok malena ja veselo trčkara dvorištem.
A lutka i dalje fokusira pogled na mene, otvara usta, isceri se, onim zlobnim osmijehom punim prijetnje. Poželim potrčati ali ne mogu nigdje. Poželim vrištati ali ne mogu otvoriti usta. Samo stojim k'o živa lutka i očekujem nešto strašno.
"Vidiš i on te ostavio. Svi te ostavljaju" - kaže mi lutka, dok me malena ja promatra i smije mi se, isprva onako veselo, nevino i dječje, a zatim prijeteće, poput anđela što u trenu postaje vrag.
"Ništa mi više nećeš uzeti." - pomislim i probudim se.
Nikada do sada nisam sanjala tako živopisno. Nikada nisam upamtila toliko detalja. Nikada mi nijedan san nije ostao toliko urezan u misli poput ovoga.
Obično s prvim zrakama jutra, nakon prvih nekoliko zijev, zijev i trljanja očiju, svi snovi i more, ostanu duboko u podsvijesti, gdje ih moj svjesni um više ne može naći, kako se ne bi morao njima baviti i kako ih ne bi analizirao.
Ali ne jutros. Sve boje i lica i strahovi, svaki osjećaj ostao je svjež u mislima, u grudima, na jeziku. San se činio toliko stvarnim da i sada mogu zatvoriti oči i sve još jednom odvrtjeti u mislima.
I simboli u snu vrlo su mi zanimljivi. Hrast, dijete, lutka, duh, proljeće...
Pogledah u sanjarici njihova značenja. Hrast znači dug život i sreću, kao i vidjeti dijete koje trčkara. Biti duh znači imati neku brigu, neki nemir, dok proljeće predstavlja sretnu i lijepu budućnost. Lutka koja govori, predstavlja neke lažne prijatelje koje imam u životu. No tome sam se i sama osvjedočila prije nekoliko dana...
A dali bih voljela da mi netko pobliže pojasni san? O da, itekako. Barem ovaj. Iako nikada do sad nisam bila posebno uvjerena da snovi imaju neko dublje značenje, osobito ne da nešto nagovještaju.
Varam li se možda? Tko zna. Barem sam osvijestila samoj sebi svoj najveći strah kroz taj san. No tko se ne bi bojao ostati sam?
Oznake: snovi, san, noćne more, značenje snova, predviđanja
| < | siječanj, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)
*frozen
...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati
Citati na ovom blogu...
...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)
Cigančići
40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo
Priprema:
Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.
Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.
Dobar tek!
