Frozen http://blog.dnevnik.hr/frozen

ponedjeljak, 15.12.2014.

Crno bijeli svijet

Onaj osjećaj kad silno želiš ispraviti stvari koje te muče, ali su potpuno van tvojih ruku. I pokušavaš jednostavno misliti na nešto drugo, ali se problematične misli uvijek vraćaju.
Kao bumerang.

Koliko su naši životi zapravo naši? Koliko zapravo možemo utjecati na stvari koje direktno utječu na nas?
Koliko zapravo možemo mijenjati svoju okolinu, da ona to ne primijeti? Barem ne izravno.

Nitko od nas nije čarobnjak, niti polažemo pravo kreirati svijet kako nama paše ali... Ako postoje stvari koje nam smetaju, koje nas dotiču i vidno pogađaju a tuđi su proizvod, da tako kažem, kako i koliko možemo učiniti?

Bojim se da jako malo.

Možemo se ograditi, prekinuti odnose, razgovarati samo poslovno... dok ne prestanemo razgovarati.

Možemo se vrtjeti u krug ili jednostavno otupjeti.

Imam osjećaj da su se vrijednosti potpuno izokrenule, ljudi otuđili, postali prgavi, hladni i proračunati. Stalno se žalimo na gospodarsku i političku situaciju, nezaposlenost, loše ceste... uvijek je kriv netko ili nešto.

No koliko se žalimo na ljude? Ne neke druge, već ove u blizini, i sebe same?

Mi smo ti što krojimo svijet. Biramo aktualne vlade, žmirimo na nepravde, od-mahujemo rukom i sliježemo ramenima. Uvrijedimo se ako susjed kupi novi auto ili ofarba staru drvenu ogradu. Nismo sretni zbog njega, već smo jalni i zamjeramo mu.

Svi nekome nešto zamjeraju, a sebe ne vide.

Oduvijek je bilo lakše na nekog se ljutiti nego se potruditi oko sebe i svojih problema. Lakše je gurnuti problem pod tepih i tračati susjedu koja se udebljala dvije kile. To što je žena možda trudna je drugi par cipela, ne?

Lakše je trovati sebe i svijet.

Jučer mi mama priča kako su je posjetili prijatelji, bračni par koji živi par ulica dalje od nas. Njihova kćerka već dvije godine radi u Njemačkoj kao sobarica. Tu dugo nije mogla naći posao i otišla je cura, trbuhom za kruhom. Neki dan stigla je u Zagreb, gdje će sa svojima provesti godišnji.

Njenu mamu, dan dva nakon toga zaustavila je susjeda, da je pita kad joj je to kćer izašla iz zatvora?

I gledam svoju mamu u čudu i ne vjerujem što mi priča. Mogu li ljudi biti toliko zli ili sam ja jednostavno još uvijek pre-naivna pa se čudim ljudskoj pokvarenosti k'o pura dreku?

Nisam cvijeće, svojedobno sam imala puno balavih pogrešaka, ali ovakve mi stvari nikad nisu padale na pamet. Nisam se bavila tračevima i tuđim životima. I nisam nikad pljunula u ruku koja mi je pomogla, a čini mi se da je to postala nova moda, zajebati onog tko ti je pomogao - milijun puta.

Mogla bih ovdje sada nizati primjere, ali čemu? Svatko će se od vas koji čitate ovo, sjetiti barem jednog rođaka, poznanika, frenda ili susjeda kojem je pomogao pa umjesto "hvala" dobio nogom u guzicu. A možda ćete se sjetiti i nekog tko vam je učinio dobro a odbacili ste ga k'o staru krpu i nastavili se žaliti na nepravedan svijet.

A svijet smo mi. I život su naše misli i naše odluke i sve ono što činimo svaki dan. I sebi i drugima. I ako je sve crno i loše i ružno, onda je na nama da mijenjamo sebe. Il' budemo pametniji i ne damo se zeznuti il' budemo zahvalniji onima koji su dobri prema nama. Zlatne sredine, bojim se, nema.

Oznake: život, međuljudski odnosi, razmišljanja

15.12.2014. u 10:01 • 8 KomentaraPrint#^

petak, 12.12.2014.

Nemoj mi kopati po mobitelu

Postoji li privatnost u vezi? Ili je to samo pojam kojeg nameću oni koji nešto skrivaju?
Ako dijelimo sve... milijun smo puta jedno drugo vidjeli golo, spavamo zajedno, istražujemo svaki kutak tijela i bića i tvrdimo da "se u dušu znamo".. o kakvoj povredi privatnosti se tu priča?

Često čujem komentare: "ona je njemu kopala po mobitelu."
Ili: "on je provjeravao kud ona ide i da li je zbilja bila s tom i tom prijateljicom."

Je li to stvar kršenja privatnosti ili je problem povjerenje koje je narušeno i prisutnost patološke ljubomore?

Osobno sam u vezi, više od tri godine, od čega više od dvije godine živimo zajedno. Prošli smo sito i rešeto, imamo boljih dana, lošijih dana.. uspone, padove, sve što čini ljubav onako na okruglo, ali nikad mi nije smetalo ako bi uzeo moj mobitel i igrao igrice, pročitao poruku umjesto mene ili se javio na poziv. Dapače, smatram to i poželjnim osobito u trenucima kad se radi o nečem važnom a ja se nisam u mogućnosti javiti.

Često se i ja javim na njegov, osobito kad poznajem osobu koja zove, pa onda bezveze brbljamo i smijemo se, uključimo spikerfon i u troje trkeljamo do iznemoglosti. Ponekad pak kad je važno, znam se i iskrati iz sobe i ostaviti ga da u miru razgovara, ne kako mu ne bih ometala privatnost, već kako bi imao mir i tišinu. Ali to smo mi... i nama to tako paše.

Nedavno mi se po ne znam koji put, prijateljica požalila na treću osobu u svojoj vezi. Problem se vuče već mjesecima i ona je na izmaku živaca, do te mjere da je postala paranoična.

Njen dečko, s kojim živi već nekoliko mjeseci i koji se radi nje preselio na drugi kraj Hrvatske, ima prijateljicu koja mu šalje svakakve poruke seksualne naravi u bilo koje doba dana i noći. I iako joj navodno, ne uzvraća istom mjerom, već se trudi biti isključivo prijateljski nastrojen prema njoj, ipak nije spreman prekinuti taj odnos, te ga i dalje njeguje, da se eto tako izrazim.

Moju frendicu to itekako frustrira. Stalno mu provjerava mobitel, briše poruke te druge cure, odgovara umjesto njega.. pa se svađaju. Pa on odlazi u šetnju kako bi s tom drugom u miru porazgovarao jer su oni, sad ga citiram: "samo prijatelji a ona ima specifičan smisao za humor".

Sve to skupa postalo je smiješno i vise se ne zna tko je lud u cijeloj priči.
On moju prijateljicu stalno optužuje za paranoju, ljubomoru, opsesiju, povredu privatnosti, dok s druge strane radi sve kako bi dodatno hranio te njene reakcije.

Čekam trenutak kad će ona puknuti do kraja i prekinuti s njim, jer iskreno smatram da je taj odnos ošao kvragu odavno, ali nemam joj pravo mudrovati niti savjetovati, kad vidim da još nije spremna dići ruke od njega. Mogu jedino slušati kad mi se javi i povjeri, u nadi da će pakao u kojem se našla okončati, te će opet biti sretna.

O njemu i njegovoj "privatnosti" te ženi koja naganja zauzetog frajera ne želim ni pisati mišljenje, mislim da se može iščitati između redaka.

Sjećam se riječi svog bivšeg koji je isto tako jako držao do te svoje privatnosti i čiji mobitel nikad nisam ni pomislila dotaknuti, a kamoli pročitati neki sms, da sam "totalna konzerva, staromodna i rezervirana, uštogljena k'o da imam metlu u guzici".

Nisam mu zamjerila, jednostavno je takav i tako je doživljavao moj pogled na svijet u kojem se isprepliću neke moralne vrednote, odgoj i zdrav razum. Jednostavno nisam od onih koje bi mogle nekog zauzetog doživjeti kao poželjnog partnera. U mojoj glavi postoji definicija ljubavi u koju se ne uklapa više od dvoje. I to dvoje imaju samo jedno drugo, a ne i curu koja čeka kod kuće i strepi od novog sms-a, njegove "prijateljice".

U toj definiciji postoji iskrenost i nema tajni, nema povrede privatnosti ako se ništa ne skriva. Postoji razumijevanje i shvaćanje da ima trenutaka kad se treba maknuti i ne uplitati u razgovor. I postoji spoznaja da će se svakoj osobi u glavi desiti klik kad čuje: "nemoj mi kopati po mobitelu!"

I svatko će se zapitati: "a zašto, jel ti meni nešto skrivaš?"

12.12.2014. u 08:19 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 09.12.2014.

Samo mi stani na crtu...

Ima ljudi koji se ne znaju nositi s kritikom. Čim nešto kažeš, pa makar posve banalno, naivno i nenamjerno shvate to osobno.
Zapravo, kao napad na sebe.
Za takvim ljudima stalno treba trčkarati.
Ne znaju prvi poslati poruku niti se javiti.
Moraš pogađati vrijeme kad im se obratiti, jer nikad ne znaš kakve su volje, a obično su da prostite "nadrkani" na nešto ili nekog, jer njima nešto ne ide i imaju problema...

Tko bi rekao.. a mi ostali nemamo, ne?

Mi nemamo račune, obaveze, kredite, iskompleksirane roditelje koji ne znaju kud bi sa svojim lošim iskustvima i silnom negativnom energijom koju su s godinama nakupili u njedrima pa im ne da disati.
Nemamo problematične susjede, loše poslovne poteze, neostvarene snove...

I naravno nemamo pravo na loš dan, jer kad ga imamo, i još se usudimo požaliti, dobijemo tonu kritika na svoj račun, jer masa ovih koji kritike ne podnose, imaju bogom dani jezik za nekom trljati sol na ranu.

I onda se čude kad nam jednog dana prisjedne i zaboravimo ih. Ne zato što smo sebični ili nam nije stalo, već smo umorni.
Nemamo snage slušati njihova cendranja.
Nemamo volje uvijek podmetati svoju kičmu i glumiti dežurne otirače za njihove frustracije.

Jer na kraju, svatko je od nas samo čovjek. Koliko god da smo kao vrsta inteligentni, toliko smo i ograničeni.

Svatko od nas ima svoju crtu, a većina ljudi oko nas fino pleše po toj crti i mnogi znaju granicu. Ne idu preko nje.
Onih par što misle da su bogom dani, oni ne razumiju žutu traku na kojoj piše - pristup zabranjen.

I zapravo se čini da točno podbadaju koliko mogu ići. Koliko dok nešto ne pukne.

A ja sam tvrdoglava. Milijun ću puta oprostiti. Milijun ću puta zažmiriti. Podmetnuti ću svoja leđa i neće mi biti teško.
Milijun puta...
Al' onda dođe onaj milijun i prvi i ja više ne mogu.

Jednostavno ne želim.

I neću se svaditi, objašnjavati, javljati da nekome "skrešem". Jednostavno ću za šutjeti. Prekrižiti i nastaviti dalje.
Jer nakon što mi nagaziš crtu i ne zaustaviš se, više nemaš pravo na premotavanje trake.
I nikakvo kumljenje, moljakanje, suze ni patetične riječi me ne mogu natjerati da zažmirim i ovaj put.

Tako sam skrojena. Godinama mogu biti nečija budala, dok smatram da vrijedi, da za tog nekog ima nade, da se odnosi mogu njegovati i problemi rješavati.

Al' onda je u nekom trenutku dovoljna neka banalna sitnica da probudi zvijer u meni koja se po prvi put poželi braniti.
I tad slijedi povlačenje. Brisanje tragova. A ako si dovoljno veliki egoist pa nastaviš tražiti objašnjenja, onda ću te kao svaka ranjena zvijer i ugristi.

I od tog se ugriza nećeš tako lako oporaviti.

I neću trepnuti i neće mi biti žao. U mojoj će se glavi od vrtjeti svaki razgovor i svaka situacija u kojoj sam se osjećala malecno i nevažno.
Sjetit ću se svakog pametovanja.
Sjetit ću se trenutaka kad mi je trebao oslonac jer mi je bilo teško.
A tog oslonca nije bilo, jer se nije nekome uklapao u šemu.

I lakše ću disati. Zasluženo, bez nečijeg dahtanja za vratom i nečije opomene i osude makar pojma nema kako je živjeti u ovoj koži.

I više se nikad neću osvrnuti. Možda radikalno, ali kako kaže Mimi (lik u seriji Marisol): Yo soy asi (Ja, sam ti takva).

I amen.

09.12.2014. u 10:57 • 10 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)






Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek! njami

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se