Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen

ponedjeljak, 10.12.2012.

I have a dream

Uvijek sam se borila protiv vjetrenjača i nisam poznavala izraze poput "ne mogu" i "neću uspjeti". Uvijek sam išla protiv struje. Dok su moji frendovi studirali i uživali na studentskim partiji-ma, ja sam radila po tri, četiri, pet poslova da bih si omogućila bavljenje onim što sam najviše voljela - glazbom.

Proputovala sam skoro cijelu Hrvatsku, obišla more festivala, naskupljala se nagrada i svakakvih iskustava, pokrenula sam bend, isfinancirala ga, napisala sve pjesme koje smo izvodili i dala sam, cijelu sebe.. Nije mi žao, to sam voljela i za to sam živjela.

Ali onda je sve stalo. Bolest, pa recesija, pa život... ne razumijevanje ljudi kojima sam dala sve. I došla sam do točke kad sam se zapitala, čemu? Daješ nešto, stvaraš nešto, ali za što? Za koga?

Živimo u zemlji gdje se uspjeh kupuje i gdje se kupuju diplome i radna mjesta. Trud, talent i rad se ne cijene. Možeš pisati najljepše pjesme, možeš imati senzacionalan glas, možeš ulagati stotine tisuća kuna u produkcije ali, ako ne podmažeš pravi džep i ako nisi, otvoreno ću reći - drolja, kod nas se ne možeš probiti.

Često su mi kolege glazbenici znali reći: "Da si se rodila u bilo kojoj drugoj zemlji, sad bi bila zvijezda, imaš peh što živiš tu - u vukojebini."

Možda mi je k'o mladoj curi od jedva 20 godina, kad sam počinjala, najtragičnije bilo što niti jedan kvazi manager, na kojeg sam naišla nije ni slušao pjesme koje sam napisala, svi su buljili u moje sise i noge i naravno rekli koliko će me "to" koštati.

Pod "to" nikad nisam znala što zapravo misle? Da li bi moje sise i moja lova kupile upad na sve top liste u zemlji ili bi me gurali po raznim "Red Carpetima" i inim glupostima?

I nikad nisam pristala na tako nešto, kao curi koja je sama pisala, pjevala i financirala svoj rad nije mi padalo napamet pasti tako nisko. Nije to bila samo stvar ponosa već i stvar zdravog razuma. Mnoge su cure tako nasjele na priče o "Zvjezdanoj karijeri" a kasnije završile kao escort dame.

I tako nakon svega što vidiš i čuješ i prođeš, dođeš do točke kad se zapitaš, a kvragu šta to meni treba? Pjevat ću doma pod tušem i pisat ću pjesme za svoj gušt, neću ih snimati i više ulagati u skupe produkcije, plaćati kotizacije festivalima, koji bi zapravo nama izvođačima i umjetnicima trebali plaćati dnevnice - kako radi cijeli svijet, osim naravno Hrvatske.

I možda ću jednog dana biti užasno protiv, baš kao što su bili i moji roditelji, kad moje dijete uzme gitaru u ruke i kaže - mjuza, e to sam ja!

A možda glazba u meni preživi i opet krene put studija i festivala, iznova ne očekujući ništa a dajući sve, baš kao i mnogi drugi mladi glazbenici i fotografi i kipari i klesari i slikari i na kraju krajeva i sportaši...

Ljudi naivno misle da je sve stvar truda u životu. Da živimo u pravednom svijetu, to bi bilo tako, ali živimo u možda najkorumpiranijoj zemlji uopće u kojoj je nečiji trud najmanje bitan. U kojoj se ubojice izvlače s dva mjeseca uvjetno i mafijaši i lopovi dobivaju sudske sporove pa im se još plaćaju i odštete za vrijeme koje su proveli u ćuzi.

To je slika Hrvatske kako je ja vidim.

Hoće li ona ikada više biti zemlja rada i prosperiteta? Zemlja u kojoj ljudi neće štrajkati? Zemlja u kojoj će biti više tvornica od shopping centara? Zemlja u kojoj ću svoje dijete primiti za ruku i reći - slijedi svoje snove, možeš, samo hrabro, ja sam tu da te pratim i da ti pomognem ostvariti sve što želiš, sve što ja nisam mogla.

Ili je to još samo jedan moj lijepi san koji se nikada neće ostvariti?

Uz meni najdražu pjesmu koju sam napisala i otpjevala, pozdravljam vas i prepuštam vašim snovima i realnostima :))

<	prosinac, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)

Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek!