GOSPE, I SRCE JE RANJENO MOJE
Gospe, i srce je ranjeno moje,
al' ne tako teško,
izmučeno i probodeno kao tvoje.
Gospe, ruke sam k nebu pružila
i molila dugo,
plakala tiho,
a nikom, nikom se nisam tužila.
Znaš li što sam izgubila?
Koga?
Zašto?
Zar sam demone ljubila?
O, kako suza majke preteško kaplje
i ostavlja krvavi trag,
a duhovi prošlosti stežu
voljene gubeć' i onog tko je drag.
Za koga da se molim
kad ničije srce više čisto nije,
tek nevinog djeteta,
dok čovjekom ne posta
i onda se svemu što stvorih nasmije,
a bolno je izreć' da svega je dosta.
Gospe, snage, snage mi ponekad podari,
u ovoj golgoti što stvorismo mi
misleć' da smo svega gospodari,
a primjer nam, Majko, možeš biti TI.
Ruke sam k nebu sklopljene pružila
i molila dugo,
plakala tiho,
a nikom, nikom se nisam tužila.
FFK
