srijeda, 05.11.2008.
Latinica 3.11.
....
Sorite meni, bila sam klinka kad su se događale drame s početka 70-ih pa ne mogu suosjećati s ovim ili onim teroristima. A da, oduvijek sam znala svoju nacionalnost. Ali sumnjam da bi me to natjeralo da svoje ili tuđe dijete dovedem u opasnost. Mislim da su često 'najnesebičnije' ideje zapravo najsebičnije. Treba misliti malo dalje od vlastite želje. Gosn redatelj je fino složio rečenice, baš tako nekako i ja mislim.
I kaj da se kaže.. recimo, moja prabaka švapskog porijekla bila je partizanka. Njezinih 7-ero braće i sestara su se rasporedili: dvojica su bili domobrani, pa njemački padobranci, sestre partizanke.. Samo četvero je preživjelo rat, ostali su dramatično skončali.
Moj djed s druge strane, imao je dva polubrata. Isto- jedan je otišao desno, drugi lijevo. Obojica su završili u onim strašnim jamama, ali na različitim stranama. Moj je djed jedini preživio rat. Pa si ti misli..
E da, i baka je otišla 'po šumama i gorama' u 14. godini. Ti boga! Kad bih joj to spomenula, kasnije, gospođi u godinama, pravila se luda..
Kao- bila je ona pametnija u svojoj 14. ili 15. godini, nego ja u 20-oj!
A ta se baka skojevka tijekom godina pretvorila u najveću buržujku. Koja uz srebrni pladanj s guštom priča o bježanju od čerkeza i razmjeni zarobljenika koja joj je spasila glavu. I dan-danas grozi se boga kao institucije. Al ipak, nema joj milijeg nego raspresti o staroj zagrebačkoj crkvi koju je posjećivala u svom ranom djetinjstvu..
Sve se to razblaži s godinama, svede na osobnu egzistenciju i moral, ako ga imaš. Ratni zanosi, velike ideje i krvoprolića.. Kad preslikaš tuđu situaciju na sebe; na svoju obitelj, svoju djecu - sve dobiva novu dimenziju.
A ovi bivši proleteri, ilegalci i ini ratnici iz moje obitelji, sveli se na razumnu realnost. Žarki skojevci napuštali su partiju jedan za drugim, kad su jednom skužili političke spike i spletke, a desno orijentirani povukli se na selo i uložili snagu u biznis.
I nikome nije bilo loše. Izrodili su masu nas potomaka. Jer su preživjeli.
To samo konstatiram kao činjenicu. A nije da mi nije drago.
Potomci ko potomci, voljeli su Beatlese ili Stonese, pa su bili pankeri ili metalci etc etc. Ništa drukčiji od njihovih predaka koji su u istim tim godinama odlazili u rat.
Nego, ima jedna stvar, u obitelji koja ima takvu prošlost, toliko smrti u kratkom vremenskom razdoblju. Potomci nisu baš skloni oružju.
Valjda nam je odmalena ugrađena svijest o tome, onih preživjelih..- da je sve to veliko sranje.
Od mladenačkih euforija i oružja uime velikih ideja, preko tifusa, buha, ranjavanja i zatočeništva, uz gubitak voljenih i prijatelja, do uplovljavanja u konačnu slobodu, ili poraz.. nakon kojih je uslijedilo nametanje zakona pobjednika i vječan happyend: grabež za fotelje.
Svaka revolucija završava isto. Foteljama.
I tako o tim političkim spikama, ne znam koji đavo ljude uvijek tjera na sranja. Vječna tlaka jednih nad drugima. Diže mi se kosa na glavi od tzv. političkih ideja i nasilništva u ime istih.
Imam i ja ideje, naravno. Ne bih imala ništa protiv da svi ljudi postanu vegetarijanci, da se ukinu automobili i loši političari, i da s lica zemlje nestane svaki oblik oružja. I zagađenja. Da sačuvamo kompjutore i vratimo se poljoprivredi. I navijam za dobru staru robnu razmjenu, umjesto tiskanog novca, pa da vidimo tko što zna svojim rukama i pameću..
Ideje i svjetonazori su stvar izbora i svatko ima pravo zauzeti stav.
Sve dok time ne ugrožava drugu osobu.
Ma žalosno je sve to.
Kada čovjekov najveći dar, njegov velecjenjeni razum, postaje okidač za loše stvari.
Nego, jedna me sitnica zamislila u ovoj Latinici.
Veli gđa, bivša politička zatvorenica, kako je onih teških godina putovala sim-tam, sad u Australiju, pa Njemačka, onda iz Australije u Nicu, pa opet .. ti boga, a ja današnja visokoobrazovana Hrvatica, jedva skupim za kartu za bus.
I vele da je onda bilo loše, eh.
