srijeda, 17.09.2008.
Ribičija- kraljica ekstremnih sportova
Baš se nešto premišljam.. u čemu je kvaka?
Svježi zrak?
Lelujanje vode?
Ili- klopa, cuga i cigare? I apsolutna tišina, daleko od žene kojoj ste obećali svoje tijelo i dušu do smrti?
Ribe nisu ništa skrivile. Mogli ste ostati neženja.
Treba li biti hrabar da bi ostao svoj?
Smijete li jesti, piti i pušiti po volji- u društvu odabranice svojeg srca?
Ili ne činite ništa od toga, apsolutni ste čistunac koji samo uživa u koprcanju uhvaćenih riba?
Baš čudno..
Još ih bacate natrag u vodu, ranjene, tako da ih grabežljivice lakše nađu.
Bolje ih pojedite.
Ili ih zaista sportski hvatate golim rukama? Samo, to ne ide uz sjedenje u bauhaus stolcu hm..
Nikako da shvatim po čemu je ribičija sport.
Ribarenje za hranu- to da. Još malo pa nestalo, ali ima mi smisla.
Sve životinje love, pa tako i grabežljivi čovjek.
Ruku na srce, riba je dugo bila glavna hrana i izvor života naših starih.
Još uvijek je među najzdravijom hranom.
I to neće potrajati.
Ali ono sjedenje satima uz uzdignuti štap, majko mila.. jel to bijeg od užurbane svakodnevice, liječenje stresa?
Tako da dočekaš drugo živo biće i probodeš mu usta? Baš krasna terapija.
Ali, 'sport'..?!
Recimo šah isto ide pod sport, jelte. Sjediš i mozgaš. Ako ništa drugo, fantastično treniraš vijuge.
Što li ribiči pobogu treniraju? Zamahivanje, bacanje udice?
Strpljenje, sjedenje.. ne bih rekla da im mozak baš nešto burno radi pritom.
Ah da, naravno- poanta je tko će veću.
Za milenijsku fotku. Ribetina razjapljenih usta u rukama ponosnog dvonošca.
I.. što se promijenilo unatrag pet tisuća godina?! Netko je evoluirao, da?
To su isto radili naši preci. Samo nisu bježali iz ureda, nego su lovili za hranu. Pošteno.
Dragi ribiči, ispričavam se ako sam uvrijedila vaš doista ekstreman sport. Ekstreman u nečinjenju, negibanju..
Znam da ste potrošili masnu lovu za nove štapove i opremu. Ali budite svjesni da to nije sport nego lov. Lov bez potrebe i bez smisla. Lov iz stolice.
U kojem ipak stradavaju živa bića, koliko god vam se činila malena i nevažna.
Znate, kad vidim ribiča kako satima sjedi i koncentrira se na položaj štapa i udice, na mamce, položaj sunca, glasove i ostale trice, pomislim- ajme, što bi ovaj čovjek sve mogao učiniti za toliko sati!
Oprati suđe umjesto žene? Pomoći staroj susjedi? Snimiti pokoju savršenu fotku podvodnog svijeta, ako ga voli..
A sve što čini je: čeka, čeka.. da ribica koja je plivala- ne pliva više.
Možda nas isto tako Gospon gleda odozgora, i peca sa smiješkom.. Pa zna se da ga ljudske dušice uvijek imitiraju.
Ništa i nikoga ne možemo ostaviti da živi u miru.
Čak ni malene ribe.
