četvrtak, 28.03.2013.

Bridges of Central park

... Amerika se ne prodaje toliko kroz neke njihove nazvao bih to tipične brandove tipa znana pića i obleka, koliko kroz film koji je postao skoro pa brand cijele jedne svjetske države. Ne znam kako bi to determinirao jerbo ekonomist nisam, no zasigurno znam da je film iako ne izvorno američki izum postao produkt jedne nacije.
Dakle ne mjeri se uspjeh nekog filma u USA po broju ljudi koji je izašlo gledat filmove nego po utršku. Pravi kapitalistički princip.
No da se vratim na film. Naime ovaj uvod u post mi je zapravo poslužio da film sagledam u još jednom aspektu, ne samo kulturološkom koji mi prvo pada na pamet jer razmišljam pozitivno. Ovaj drugi aspekt je ekonomski koji sada jedino i dolazi nama preko Bare. Naime filmovi se već godinama, desetljećima u Hollywoodu proizvode samo zbog toga se natuče još love a ne radi nekog tamo užitka gledanje. Ideja ponestaje pa se posiže za filmskim predlošcima iz prošlosti ili sadašnjosti i bestijalno ih se kopira pod nazivom remake.
Na to možemo biti ogorčeni, no stoji i činjenica da prodaja branda Američki san ide desetljećima kroza film. Najljepši dio toga jest priroda i urbana kultura, ako ih smijem izdvojiti. Među njima bih izdvojio i još neke kao poznate filmske lokacije koje možete na netu naći kao sastavni dio tura jedne tercijarne djelatnosti, turizma.
Nekako mi je za pretpostaviti da svi Ameriku identificiramo jelte kroz te filmove i inkorporiramo u svoj habitus pa tako i neke životne čežnje.
Mi recimo tako za razliku od muslimana imamo hadž u USA. I to po onim filmskim lokacijama po kojima raspoznajemo taj vrli novi svijet. E sad međ tim lokacijama meni je osobito drag jedan od najvećih, a i po onima koji su tamo bili najljepši park na svijetu. To je pogađate Central park na Mannhattnu. Toliko je iskorišten da više ne znate koji film da se snimao u New Yorku nije tamo sniman. E meni je tu posebno drag jedan ili nekoliko mostova.
Naime sjećam se nekoliko filmova koje sam nedavno gledao i uvijek se neka od ključnih scena odvijala tamo. To je recimo najnoviji "Cloverfield" (referiram se na završnu scenu), "The Brave One" (scena premlaćivanja u Central parku s samog početka filma), "Birth" (jedan od Nicolinih ako ne i najkontroverznijih filmova, scena u Central parku, korišten je koliko ja mogu razabrati most Southwest Reservoir).
Image Hosted by ImageShack.us

- 23:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.03.2013.

Vals im Bashir ( Krvavi valcer s Bashirom)

Znam da su mnogi ljuti na Židove, i ogorčeni na ono što se danas dešava u Izraelu i palestinskim područjima, no istina izlazi van. I to van iz ustiju i glava samih Izraelaca.
Gdje bolje vrijeme nego sada da se gleda ovaj film.
Film koji kroz svoje potresne prizore zapravo progovara o očajnosti situacije i potrebi da se takva sranje po hitno prekinu. Valcer s Bashirom je zanimljiva tehnika kojom zapravo režiser pokušava slikovito vam prikazati traume u kojima žive sudionici, s židovske strane, tih događaja. Animacija ovdje služi čisto kao koprena događaja koja se na kraju kada sudionici se počinju prisjećati svoje uloge u događajima miče kao zastor u kazalištu i ostaju gole snimke u boji ... koje ne lažu.
Smatram izuzetno potresnim moment filma kada Izuzetno je potresan pogotovo kada režiser izađe iz anonimnosti i sigurnosti animiranih snimku u snimke pokolja u palestinskim logorima u Sabri i Shatili.
Jednom rječju užas, horor.
Naziv je još zapravo jezovitiji jer predstavlja valcer smrti sa Bashirom tj. sljedbenicima, njegovim kršćanskim falangistima koji su zbog njegova ubojstva ruku uz ruku ili plešući valcer sa izraelskim snagama počinili stravičan zločin u palestinskim logorima u Libanonu.
Sam po sebi film je odličan, pseudodokumentaristički prikaz jednog rata, ljudi u njemu i pokušaja zaborava jednog stravičnog genocida kojem su ti isti svjedočili i pasivno sudjelovali.
On je zapravo i svojevrsno putovanje osvjesćivanja kojeg poduzima glavni lik filma, Ari u potrazi za izgubljenim kartama njegova špila sjećanja. Sve počinje sa njegovim snom o tome kako ga u snu progoni 26 divljih pasa. No kasnije kroz film kako mu se vraća sjećanje kroz susrete sa svojim ratnim drugovima shvaća recimo da su ti psi svi oni koje je on pobio u misijama židovske vojske koja je da ne bude prokazana od pasa prvo njih posmicala. On je na čelu svoje jedinice bio upravo zadužen za smicanje pasa.

- 23:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.03.2013.

Pride and Glory (Ponos i slava)

Colin Farrell je bad cop.
Ed Norton je good cop.
Ono što možete vidjeti u filmu je konačno jedna dobra i pomalo originalna šora, tučnjava u trajanju od par minuta koju ste pretpostavaljam čekali kao i ja između ova dva najžešća frajera, pomalo rebela Hollywooda. Osim njih dvojice na filmu po ne znam koji puta je standardno odličan Jon Voight.

Nakon dugo vremena dosta solidan izdanak hollywoodske produkcije i krajnje gledljiv sa krajem koji obećava i daje satisfakciju. Film iako nema jako režisersko ime iza sebe ima četvorku jakih glumaca, od koji se ističu dva glavna aktera. Jin i Jang NYPD plavaca. Colin i Edward ili za potrebe filma

Pozitivnost ovog filma je i, odličan soundtrack koji jako dobro prati film. Naravno da su za to jako dobro izučeni američki filmaši tako da to i nije neko čudo, ali u zadnje vrijeme je vrlo čest slučaj osim katastrofalno loših filmova iz visoke američke A produkcije je i loša i već prije izraubana glazba. Nije slučaj da nisam recimo čuo nekoliko puta unazad godinu dana Gnossienne no 1 od Eric Satiea. Je lijepa je stvar ali počesto korištena.:)

Negativnost ili mane su mu neki klišei. Tipa bar u koji uvijek zalaze murjaci su "Irish eyes" dakle za prosuditi je da ako su Irci glavni akteri, obitelj Tierney, da su i svi Irci nekako predestinirani za murjake. Slična stvar je i sa pomalo još uvijek klišeiziranim pristupom kriminalu. Glavni su tu i dalje manjine (koje sve manje su manjine u USA), a to su Latinosi i crnci. Dobro u ovom filmu više je Latinosa nego crnaca inače tako da su samo zamijnjene uloge.

- 23:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 16.03.2013.

Vicky, Christina ... Barcelona

O Woodyu svaka šuša ima mišljenje. Svi koji vole nešto reći o filmu neminovno će negdje u razgovoru nadoć i na ovog židovskog newyorškog cineasta, no ono što je sasvim sigurno da je njegov filmski izričaj izuzetno težak i definitivno teško probavljiv. Zašto? Pa prije svega filmovi koji na ciničan i izuzetno slojevit način kritički se osvrću na ljudsku svakodnevnicu ... pa i onu nama sasvim uobičajenu, iztrivijaliziranu kao što je ljubav i ljubavni odnosi, nisu nimalo jednostavni... zapravo, Woody to sasvim dobro shvaća i pokušava to nama običnim gledateljima i plasirati.
On je zapravo antipod smetlaru koji po tepih gura svo ljudsko smeće i naš izmet koji ne bi htjeli drugima pokazati. Dobro ovo vam vjerojatno zvuči pregrubo kad znate da je u pitanju komedija, no upravo je komedija u staroj Grčkoj bila vrh vrhova i najteža stepenica kojoj su svi u teatru stremili. I shodno tome nasmijati se svojoj gluposti i svojim greškama je vrh vrhova smisla za humor ... vjerujem složiti ćete se s time.

Ono što je meni bilo zanimljivo kad sam krenuo gledati Vicky, Christinu i Barcelonu kako su mi je preporučili neki parovi i neke žene kao izvrstan film za eto pozvati van u kino neku ženu. Da dobro složio bi se s time ako je u pitanju praznoglava glupasta i niže inteligentna žena koja ne zna čitati između redaka i koja ne kuži ne dvosmisao, nego trosmisao utkan u saće ovog filma. Da spustim brzinu... nisu svi za takav slojevit humor iako s vremenom se može razviti i smisao za takav. Sjećam se shodno tome jedne svoje prijateljice i blogerice koja slovi kao izuzetno inteligentna žena u svojem, opet, ženskom krugu (kao neki neokrunjeni vođa čopora) koja voli počesto koketirati tim saznanjem i pačati se tamo gdje joj nije mjesto pa je tako jednom prilikom kod svog tadašnjeg dečka pogledala jednu epizodu izuzetno brutalno cinične britanske serije (u nekim postovima unazad par tjedana, mjeseci sam vam postao isječke) Little Britain i ostala prvo zbunjena a onda zabezeknuta nama ostalima koji smo se smijali. Dakle ona je bila kao obje glumice koje interpretiraju Vicky i Christinu koje su otišle zbunjenije i razjebanije iz Barcelone nego što su u nju došle.
Da li žene zapravo maštaju o Javieru Bardemu koji će doći među njih i reći im ono što zapravo im se mota po glavi ali direktno. Mislim ne da maštaju nego to i vole jer imao sam ne jednom priliku vidjeti da žene vrlo često oponiraju takvom diretnom pristupu i onda zbog sredine i moguće osude da su kurve, radodajke odustaju od ulaska u frivolnu vezu sa muškom jedinkom koja im na taj način prilazi. Mislim da Woody ovdje nimalo ne veliča ženu već ju pokazuje kakvom ona zapravo jest u neka nazovimo to uvjetno tri pojavna tipa (iako kako smo mi različiti kao ljudska bića ima ih ipak nešto više).
I da ne bude zabune koliko je Bridget Jones diary film za žene od raznih formata tako je i ovaj film nedvojbeno pravi muški film.

- 23:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 01.03.2013.

Sophie Magdalena Scholl

Nekako mi je teško povjerovati da jedan žena danas učini ovakvu žrtvu kakvu je učinila pomalo iz uvjerenja, a što iz ljubavi prema svojem dečku Sophie u doba najžeščeg nacizma i u kolijevki ovog izopačenog totalitarizma u Munchenu. Kad se pokušavam prisjetiti nekog primjera takovih hrabrih, beskompromisnih žena ... ne nailazim ih u svojim suvremenicama, već se sjećam nekih primjera koji su potekli iz drugog svjetskog rata. Dobro primjeri su tu i majki naših hrabrih hrvatskih bojovnika za vrijeme Domovinskog rata no to nisu moje vršnjakinje.
Danas nekako premalo vladaju oni dobri zdravi ideali koji pokreću svijet, a više se sve okreću oportunizmu, makijavelizmu i hedonizmu koji nemaju puno veza sa ljudskosti osim u tome što su to izopačene pomalo zvijerske verzije nečega što se može nazvati da potiče od čovjeka.
Tako je bilo i sa Sophie koja i iz ljubavi i ... Opet možemo govoriti i o formiranoj osobi koja zna tko je i što radi na ovom svijetu i ... prije svega je čovjek. Na jedan način to je oda nečemu što danas umire, vrlinama. No oni su braća Sophia Magdalena Scholl i njen brat Hans Fritz Scholl. Bila je članica BDM-a ili Ženska nacistička organizacija, zaručena za kapetana Fritz Hartnagela koji je bio služio Wermacht na istočnom frontu u Staliningradu, 21 godinu,

- 23:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se