09

utorak

travanj

2013

Odabrani

Pratim već neko vrijeme politiku i ljude koji se njome bave, pa se često pitam gube li političari nakon izvjesnog vremena i dodir sa realnošću, smatrajući da su upravo oni ti odnosno da je upravo on taj, u kojeg je sami Svevišnji upro prstom rekavši: Ti si taj koji će povesti ovaj narod u bolji svijet! Naime, povod za ovaj tekst jest jučerašnja vijest o smrti barunice Thatcher, Margaret the Iron lady, željezne dame za koju vjerujem da nema nikog da za nju nije čuo. Ta žena je pobijedila gotovo sve svoje protivnike, preskočila sve prepreke i predstavlja jedinstvenu figuru političara dvadesetog stoljeća.

Prva premijerka na čelu Ujedinjenog Kraljevstva pokazala je svojim radom, promišljanjem i karakterom, kako se zapravo brane interesi vlastite zemlje i kad je najteža misija pred njome. Ta gospođa, koja je jučer napustila ovaj svijet i čiji politički opus i danas izaziva kontroverze, pokazala se tako kao tvrd protivnik svakome tko je s njom imao posla, i ostvarila nemoguće - zasjenila sve u poslu, za koji se do tada tvrdilo da za njega, za žene u toj prokletoj politici nema mjesta.

Međutim, i ona je poklekla pred izazovom one stare mudre izreke koja kaže da ni najveći rijetko znaju kada je vrijeme za odlazak. Željezna lady tako je uz golem pritisak svojih stranačkih kolega iz konzervativne stranke, napustila kormilo torijevaca te 1990.g. i otišla u političku mirovinu. Bez obzira koliko političar uspješan bio, nakon dva mandata, znači 8 do deset godina, je sasvim dovoljan period u kojem može realizirati svoje zamisli i ambicije, nakon čega svoje mjesto prepušta nekom drugom - to je barem neko moje razmišljanje.

Povijest je pokazala da gotovo svaki političar, iznimki uvijek ima, koji je na vlasti proveo 15,20 ili čak više godina odlazi sa svoje najviše pozicije, ili u zatvor, ili u grob ili jednostavno osramoćen. Zemlja kojoj je takav bio na čelu obično se oporavlja od rata, gospodarskog kolapsa ili nekih drugih nedaća - kažem uglavnom biva tako.

Primjer za ovu moju tvrdnju postoji i na našim prostorima, pokojni Franjo Tuđman je trebao po mojem mišljenju otići s vlasti još 1996. kada je uvidio da ga bolest pobjeđuje, kada je vratio Knin Hrvatskoj te potpisao famozni Daytonski sporazum. Da je to tada učinio, danas Hrvatska ne bi bila u rasulu - ili se barem nadam. Milošević - svrgnut s vlasti, danas je velika mrlja nad poviješću naših susjeda, taj balkanski krvnik koji je skončao u Haagu bez pravične presude, uporopastio je živote više od dvadeset milijuna ljudi. Alija je isto vladao gotovo do smrti. O Titu ne treba trošiti riječi - njegova smrt nakon 45 godina vladanja bila je tek uvod u krvavi raskol bivše države. Chaucescu u Rumunjskoj, nedavno Gadafi, Mubarak i Sadam Hussein, Kim Il Sung, prije njega otac Kim Jong Il i tako dalje.

Moć je dakle ovisnost o vladanju sudbinama ljudi od koje se tek rijetki oslobode. Jedini svijetli primjeri su oni ljudi koji su vladali razumom i osjećajem, počevši s papom Benediktom o kojem sam nedavno pisao, preko Milana Kučana u Sloveniji, Nelsona Mandele u Južnoafričkoj Republici te Mikhaila Gorbačova - koji je bio grobar komunističke imperije SSSR-a. Od onih koji su otišli časno, a kasnije su bili osramoćeni jest i Helmut Kohl, kancelar koji je ujedinio dvije Njemačke, da bi kasnije bio optužen za pranje novca unutar svoje CDU stranke odnosno sumnjivo financiranje iste. Tu se opet vraćamo i na Ivu Sanadera, neupitno velikog političara koji je umjesto da postane pravi proeuropski političar, prešao crtu i završio u zatvoru, osramoćen i ostavljen sam, izbrisan iz povijesti vlastite stranke.

Ovakav uvod koristim da bih dočarao da je vlast slast, bez obzira na vlastitu uspješnost upravljanja masama, mnogi kandidati na predstojećim lokalnim izborima u Hrvatskoj, zapravo se pokušavaju zaštititi od sramote ili sudskog progona, vlastitim opstankom na toj istoj vlasti, svjesni da je vjerojatno ili zatvor ili sramota njihova sljedeća postaja, u slučaju gubitka trenutne pozicije. Najbolji primjer je Jambo, o kojem sam već govorio, koji zna da čak i ako pobijedi, ima velike šanse završiti iza rešetaka. Željko Kerum se pokazao kao najveća pošast domaće politike, tajkun koji je svoju vlastitu sposobnost pokazao u vladanju Splitom kojeg je rastalio u samo 4 godine i danas pokušava doći do pobjede, kukajući da mu je pozicija gradonačelnika uništila privatni biznis. Pokazao se i kao neodgovoran, bahat, arogantan i nekulturan u svakoj prilici koju mu je trenutna pozicija omogućila.

Nadalje, Ivan Jakovčić, najdugovječniji župan, optuživan za raznorazne malverzacije, pokušat će osvojiti i europske fotelje što samo pokazuje koliko je zaljubljen sam u sebe i svoje interese - Istra mu je jednostavno postala pretijesna. Čačić je otišao, ali se želi vratiti - vlastita stranka je na vrijeme postala neosvojiva, ljudi su shvatili da im je Ratko ipak veliki uteg. Polako ga guraju od sebe... Mogu nabrajati koliko želite, Vladimir Šeks je još u politici, marginaliziran ali nikad bezopasan traži novog pulena da ga suprotstavi Karamarku, te tako vrati izgubljene pozicije, Branimir Glavaš - osuđeni ratni zločinac iz bosanskog zatvora vlada Slavonijom, pobjegao iz Hrvatske za koju tvrdi da mu je jedina domovina - ali je ne voli toliko da bi poštivao njezine zakone! I takvih lokalnih šerifa imamo po cijeloj državi, svako selo, svaka općina i svaki grad, svaka županija i politička stranka, imaju svojeg odabranog koji nikako da ode ...

Zabrinjava koliko ljudi u našoj zemlji i danas nakon toliko razočaranja, i dalje podržavaju iste političare i/ili političke opcije, koje nesumnjivo takvu podršku ne zaslužuju. Svakako mislim i na hadeze, koji je izveo hrvatski narod na put osamostaljenja pod vodstvom Franje Tuđmana, ali i korumpirao cijelu državu za vlastite interese pod Sanaderom, da bi netom kasnije čak dvadeset posto ljudi glasalo za tu istu stranku, znajući da je upropastila svojom politikom ideju o državi kakvu smo sanjali. Sanaderova unutarnja politika potpuno je zagadila cijeli politički prostor ove zemlje, korumpirala sve što se moglo i upropastila budućnost nas i naše djece, da bi danas upravo ta ista politika podrivala nastojanje aktualne državne vlasti - proglašavajući je nesposobnom popraviti sve probleme koje su upravo oni učinili, i sve to u nepune dvije godine.

Tu se opet vraćam na željeznu lady, barunicu Thatcher, koja je upravo vladajući čvrstom rukom, potvrdila da se samo radom, odricanjem, porezima i štrajkovima dolazi do rezultata, kojeg danas ima Velika Britanija - to je jedno multinacionalno i multietničko društvo s ogromnom gospodarskom snagom i mogućnostima, a prije takvih mjera štednje, Engleska je bila nemirna zemlja, podijeljena i u ekonomskom rasulu, čekajući svojeg odabranog.

Na lokalnoj političkoj sceni imamo isto ljude koji nikako da odu, da prepoznaju trenutak za boljitak vlastite političke stranke, od MF koji je već u 73.oj godiniživota, a u politici od kada pamtim, aktualni gradonačelnik izabran je prije dvadeset godina u tadašnje općinsko vijeće i već 13 godina sjedi zavaljen u gradonačelničkoj fotelji te Zdravko Čulić, koji je bio i predsjednik općine Metković do pred sam početak rata i raspada bivše države. Doduše, Čulić je barem pokušao naći nekog mladog i školovanog da bude sutrašnji gradonačelnik, ali u tome koliko znam nije uspio.

I tako se ovaj svijet, ova država i ovaj grad neprestano vrte u krug, birajući uvijek iste ljude, iste stranke i iste svjetonazore, te neprestano kukajući nad vlastitom sudbinom, traže izlaz iz tog spomenutog kruga. Hoćemo li ikada naći izlaz, pitanje je na koje opet nikako da nađemo odgovor ...

Oznake: odabrani

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se