srijeda, 18.07.2007.

Karma

Općenito se teško nosim sa stvarima koje mi nosi dan. Teško se nosim sa verbalnim napadima, sa zlobom, bezobrazlukom i zajedljiovšću. Teško se nosim kada mi se pružena ljubav vrati u lice. Mrzim to. Uvijek ispadam krivac, nasilnik, simbol patrijarhata koji femnizirajnoj osobi ne dozvoljava da izrazi vlastito mišljenje. Psihijatar mi kaže da imena nisu poželjna. Bez dozvole. Moramo slušati psihijatra.
Osjećam sve svoje zglobove u plamenu. Tijelo mi se okreće protiv mene. Trebao bih ići to pogledati kod privatnika. Ali to dođe novca, a novca nemamo. Pogotovo kada sada kupujemo novi auto. Naravno i tu sam sjebao. Budući da imamo primanja kakva imamo ne moižemo si kupiti veliki auto sa ful opremenom. Naravno ja sam za to kriv. Ja dovodim nju i dijete u opasnost. Ja sam smeće i zadnji niktov.
Danas sam se vozio na posao. Razmišljao sam o samoubojstvu, opet. Ovaj put mi je palo na pamet da se zaletim s autom kroz ogradu na ipsilonu. Možda čak i na limu. Plako sam dok sam vozio. Jučer mi je bio loš dan. Bila je odvratna prema meni. Naravno, zaslužio sam to. Ne mogu joj priuštiti veliki auto, kučnu pomoćici niti veliki sređeni stan. Ne mogu joj priuštitiništa. Nemam love. Osjećam se loše. Tijelo mi se raspada i mislim da ne mogu raditi više od ovoga što radim. Dižem se u šest ujutro svaki dan, i dolazim doma u sedam navečer. Tijelo me cijelo boli. Svi zglobovi mi gore. Radim u malom uredu, bez zraka i programiram projekte koji se nikada ne završe jer me šef miće stalno sa projekta na projekt. Glava mi je u plamenu kada dođem doma. Ne mogu govoriti, ne mogu gledati. Često imam halucinacije. Naravno, moram se srediti i napraviti sve za nju. Nabaviti i složiti sve za kuću. Kupiti super veliki auto, voditi ju na putovanja.
Naravno. Ne traži ona to od mene. Ima ona svoju plaču, jednaku ili veću od moje. Može i ona sudjelovati. Ali, zašto imam osjećaj da mi predbacuje što si ne možemo nabaviti nešto veće i bolje od onoga što imamo. Za sve sam ja kriv. Kriv sam što ne slušam, kriv sam što ne kužim što mi govori, kriv sam jer ne odgovaram, kriv sam što odgovaram. Kriv sam. Ima pravo. Glup sam. I nesposoban.

- 09:12 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 17.07.2007.

Halucinacija

Osjećam se kao loše uređena matrica. Tijelo mi gori, isparava, topi se. Mozak mi nije sposoban zadržati u sebi nijednu složenu rečenicu. Logički se zadaci pretvaraju pravu muku. Ne razmišljam. Temperatura raste. Sve više radim, sve je manje vremena, a meni panika raste jer ne mogu čiti dovoljno brzo da zaradim veću plaću sa svojim znanjem i ako prehranim svoju obitelj.
Padam, padam...
Kuća mi je prepuna ne sastavljenih kućanskih aparata. Veš mašina zjapi prazna, neiskorištena na sredini sobe, okružena morem knjiga. Nasuprot nje sušilica. Užas, ništa ne sjeda na mjesto. Vremena je sve manje. Odlazim iz kuće u sedam , dolazim u sedam. Tijelo me boli. Zglobovi. Glava, vrat. Psihijatar mi govori da sam budala. Ima pravo. Ne razmišljam.
Ujutro masturbiram kraj žene. Nema seksa. Bubana je.
Srećom. Ona poštuje moju potrebu za ejakulacijom.
Beba se miče. Jako udara. Žena ne spava. Dečko je. Hmm, čudno se osjećam jer sam htio djevojčicu. Nisam bio pripremljen za to. Moram se srediti. Djetetu ne smije ništa faliti. Moram mu pružiti ljubav. Kako biti otac dječaku kada nema očinskog uzora.
Mozak mi se raspada, osjećam se kao da mi priučeni amateri prčkaju po kudu pišuči proceduralne funkcije po mojoj objektno orijentiranoj svijesti. Ne spajam kraj s krajem. Rečenice se ne slažu. Često haluciniram. Kada ne radim spavam. Gadim se samom sebi.
Brzina je od ključne važnosti. Mrzim Pula Film Festival. Gadovi na ulazu pregledavaju torbe. Draži mi je Motovun. Veselim se tome.
Volim Vas sve. Pozdrav od mrtvaca.
- 14:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #