četvrtak, 14.09.2006.
Dakle...
Ono što sam spomenula u prethodnom postu- razmišljam o tome da zatvorim ovaj blog. Jednostavno mi je tako došlo. Jednostavno ti nekad ispadne da ne ispadne onako kako si mislio da će nešto ispasti. I nemam pojma što sam sada time htjela reći. Uglavnom, nešto zatvaram. Što je to točno, još moram vidjeti, dal je blog ili šta drugo.
Vjerojatno moram sve to prespavati da bih bila bistrija. Al ništa od toga jer svaki put kad se probudim, ista stvar. Umjesto da sam pametnija, ja sam još gluplja. Možda zato jer sam sad po prvi put u životu kukavica, pa bježim. Pa upravo zbog toga što mi je prvi put, ja nemam pojma kako da se ponašam. Jer to niti nisam ja.
Kontradiktorno tome, ono nešto što spada u moje osobne karakteristike- danas sam postala šefica nečemu. Nekima, bolje rečeno. No nije bitno ni šta ni kome. Plus toga, to radno mjesto mi ionako neće donijeti nikakvu zaradu. Al mi donosi vlastiti gušt. Prva stvar koju mi je moj dragi rekao kad sam preuzela to vodstvo, bilo je „Nemoj maltretirati ljude“. Dovoljno rečeno, pa ipak me već poznaje poduže vrijeme. Slijedećih par dana moram urediti te neke poslovne stvari, uspostaviti kvalitetne poslovne odnose, podijeliti zadatke i napraviti svojim podređenima skriveni test. Tko prođe- prođe, tko ne- ne. Al dobro, to je sve ionako u duhu njihova posla.
Općenito ne volim kukavice. Pa sam sad i sama na sebe ljuta što po jednom pitanju to postajem. Zapravo, možda nisam kukavica. Možda sam hrabra. Jel hrabrost zalupiti vratima? Valjda jest. Volim hrabre ljude, volim kad mi se u facu kaže što se misli. Volim kad netko otvoreno pokušava doprijeti do mene. Volim kad mi govori ili radi stvari za koje se čak zna da su nemoguće i nerealne, al postoji volja ili želja da ne budu takve. Volim tu borbu. Ne volim na tipično ženski način dešifrirati nečije skrivene poruke. I to proturječne. Kad mislim da je crno, ispadne bijelo, kad mislim da je bijelo, onda ispadne crno. I šta je sad na kraju, jel crno ili bijelo???!!! Pošto ne volim te šifre ni šifrice, ja volim djela. Jer u riječi previše ne vjerujem. Meni treba puno uvjeravanja da u nešto povjerujem, ako uopće u nešto povjerujem. Jer riječi mogu biti u većem dijelu lažne. Al djela...mislim da djela onako dolaze više iz srca... Kad me netko počne tuckati po glavi, počinjem ga navoditi na krivi trag. Pa čak i kad ponekad idem protiv sebe. Al nema veze. Jer uvijek na kraju shvatim po tome dal je netko hrabar ili je kukavica ili je kreten ili što li je već. Jebiga, nije lijepo, al tako moram. Imam jebeno jak karakter. Ako netko koga želim u svom životu padne na testu, bolje da to saznam odmah jer tada su uzalud nade i pokušavanja kad znam da me kasnije ne bi mogo pratit. Tipičan primjer...sviđao mi se jedan tip jebene tri godine. I ja njemu. No, onog trena kad je u ključnom trenutku postao kukavica...pa-pa, adios! Džaba ti to kad ne može on uz moj korak. Al oni koji ostaju, svladaju sve prepreke do mene, prežive sve moje terore, mučenja, testove...mislim da ostaju zasvagda tu, negdje u meni, pa čak i kad nas život jednog dana možda razdvoji.
I sve sad to što pričam iz svog ljubavnog života, zapravo spada i općenito u neka moja životna pravila, ponašanja, principe. Mišljenja sam da mi ne trebaju u životu ljudi koji me spuštaju, trebaju mi ljudi koji me dižu.
