pismo u boci...

četvrtak, 25.01.2007.

četvrtak je... kišni?... snježni...

...da sam barem na moru... fali mi... morat ću se zaletit malo do Opatije i prošetat po Lungo maretu... i briga me što je zima i sve je sivo... divlje more ima neku posebnu draž... kao i divlja duša... ova moja recimo... mučim se mislima kako čovjek zapravo može toliko vremena glupavo odbaciti... živjeti ga u nekom davno započetom snu... možda ipak prelijepom da bi bio istinit... opet me uhvatilo da mislim na "Nju" ... ali, ne, ne, ne može tako zauvijek... nema smisla... čemu patiti za nekim, tko to, unatoč svemu, nije zaslužio... mislim, nije tragedija... pa povrijedio sam i ja neke cure... nitko tu nije svetac... pogotovo ja to nisam... nikad nisam ni imao takvih ambicija... i ne znam zašto sad imam taj neki glupi osjećaj kao da ja tu nekoga ostavljam... ostavljam san... stvarnost nisam nikad ni imao.... u stvarnosti sam ja taj koji je ostavljen... vrti mi se u glavi onaj stih: "na poljima od snova, ne pušta se korijenje, ovo mi je škola, i drugi puta ću... pametnije"... ma naravno da neću :-))) ...ne bi bilo zanimljivo :-) ... proletio sam kroz dosta nekih vezica zapravo, ali mi niti jedna nije baš puno značila... valjda su zato i završile tako (ne)slavno... eh, sjećam se jednog izlaska...
...upoznao sam tad jednu curu vani... zapravo, moglo bi se reći da je ona napravila taj neki polukorak nekako, bilo je preočito da joj se sviđam... no ono, nije važno... upoznali smo se, malo glumatali, uzeo sam broj, ispao frajer u prvom javljanju... našli smo se na kavi... bilo je super, navodno sam bio strašno zanimljiv, a tako normalan (ajde da i svog konja malo hvalim)... naravno, pao je poljubac za laku noć... drugi izlazak, gornji grad, romantika... i već si u vezi... slijedilo je izlaženje, druženje, sve što već donosi ta neka nazovi veza :-)) ...nakon nekog vremena, ne osobito dugog, shvatili smo da smo različiti po nekim pitanjima i da njoj to baš i ne odgovara... ok... no hard feelings... the end... nakon mjesec dana, javila mi se sa željom da se nađemo... ok, priznajem da mi je godilo egu... pristao sam... sjeli smo u jedan fora birc, jedno do drugog u neku klupicu... nakon nekog vremena poljubila me... ok, pa neću je odbiti, mislim, prezgodna cura te želi poljubiti, ono, nepristojno je :-)) (muška posla)... drugi dan mi stiže sms od nje: "tako mi je drago što smo opet zajedno"... what to f...? ...iznenadilo me njeno razmišljanje... ma pa otkad smo mi to zajedno?... zbog toga što smo se ljubili prošlu večer?... nisam to želio... nisam joj ipak htio oprostiti što me odbacila prvi put... jesam li bad guy zbog toga?... možda...
...nikad nisam vjerovao u te "malo jesmo, malo nismo" veze... po dosadašnjem iskustvu, bio sam i u pravu što sam tako razmišljao... možda sam se trebao držati toga i sa "Njom"... ali onda nikad ne bih saznao za stvarno da ničeg nema... stalno bi se pitao da li je moglo biti... ali ničeg više nema... i sad to znam... i to je dobro... jednom mi je poslala poruku sa jednom starom pjesmom, ali bez refrena, jer se prepoznala u tome i da mi nekako da do znanja kako se osjeća... ja ću ovaj put na to dodati i refren.... znakovit je... onako, za kraj...

Came in from a rainy Thursday on the avenue
Thought I heard you talking softly.
I turned on the lights, the TV and the radio
Still I can't escape the ghost of you
What has happened to it all?
Crazy, some'd say,
Where are you now, when I need you most?
Gone away...

But I won't cry for yesterday, there's an ordinary world,
Somehow I have to find...
And as I try to make my way, to the ordinary world...
I will learn to survive...

- 00:09 - Mišljenja, raznih (24) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

o meni?...

...naivno sam očekivao da će me ovo zaobići, ali ne, morale su ove dve moje drage riječke slavonke, ili slavonske riječanke, kako god, mene osedlati da i ja tu brljam s nekim štafetama :-) ...ok, bio sam u pionirima, iako je to sve propalo nedugo nakon moje svečane inauguracije u poštenog druga (kapa, marama i sve kak već ide), pa tako onda nisam nikad imao priliku sudjelovat u tim štafetama... pa kaj da sad onda počnem pod "stare" dane?... dajte, pa znate da kod mene sve mora biti komplicirano, pa tako i moje sudjelovanje u ovoj igrici... ali dobro, bit ću dobar, evo, nek vam bude, 5 stvari o meni:
- volim ljetno nevrijeme... volim kad se naglo skupe oni crni oblaci, kad sve počne grmiti, a vjetar divlje zapuše, baš onaj kratki trenutak prije nego počne padati kiša... i tad stanem na vjetar, raširim ruke i prkosim mu... obožavam taj osvježavajući osjećaj koji prolazi kroz mene i tu neku snagu i energiju koju osjećam tad....
- najdraža serija svih vremena su mi "Prijatelji"... proživio sam s njima svih 10 (jel je toliko?) sezona uzbuđeno prateći što će biti sa Rachel i Rossom... i na kraju mi je bilo toliko drago ko da sam i sam završio s njom... i Jen mi je 100 put draža od one gadure Angeline :-))) (naravno u tu kategoriju najdražih serija spadaju i Mućke i Seinfeld, ali eto)
- volim noćnu vožnju... prazan grad, puste ulice, glasno pojačanu neku dragu muziku i put za koji ne znam kud će me odvesti...
- ne znam plesat... ok, ok, svi se znamo mrdat po klubovima, ali ne mislim na to... ne znam plesat prave plesove... ali volio bih naučit... i budem...
- kad sam krenuo na faks osjećao sam se strašno glupo... činilo mi se kao da na taj faks idu sve sami geekovi, a ja praktički nisam znao ni derivirat najjednostavniju funkciju, a kamoli išta više... al sredio sam ja to... i to u stilu :-))
...jel dosta sad?... aha, da, internet... pa moram se pohvalit da se internetom služim praktički od njegovih komercijalnih početaka, dok sam po sat vremena morao čekati da se spojim na jedan od par modemskih ulaza koji su postojali, prije nego je većina ljudi u HR znala kaj je to uopće (joj daj se prestani bahatit!) ...uglavnom, puno je utjecao na mene i na moj život, pa bih kao najvažnije mogao recimo istaknuti:
- ICQ (najjača stvar, prije svega, upoznao neke, zaljubio se, napatio se, odljubio, pravo virtualno ludilo, još uvijek mi utječe na život iako ga ne koristim)
- Emajlirana pošta (ide i bez plaćanja markice, a ne treba joj ni poštar Joža)
- Google (nađe čak i mene)
- Portali, svi mogući, zahvaljujući kojima ne kupujem novine (da ne izdvajam sad nijedan posebno)
- naravno šećer na kraju, za svakog muškića koliko god to ne htjeli priznat, stranice sa golim tetama koje su nas spasile kroz pubertet (jesmo li uopće izašli iz njega? :-))
...nisam spomenuo Blog, to ne moram više naglašavati jer stalno ističem kako me ovo sve iznenadilo i poprilično mi usrećilo mnoge trenutke... hvala vam svima na tome :-)
...no da ne krenem u patetiku, čujemo se uskoro sa nekim sanjarskim postom u kojem me se može upoznati više između redaka nego u njima :-) ...
Laka vam noć dragi moji!...

I want to walk with you,
On a cloudy day.
In fields where the yellow grass grows knee-high.
So won't you try to come,

Come away with me...
(Norah Jones)

- 23:31 - Mišljenja, raznih (28) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

srijeda, 10.01.2007.

nemiri...

uhvatilo me nešto, kako to obično kod mene ide... i da, znam, glupo je... i treba čovjek paziti što želi, jer se vrlo lako požali sve... ali ide mi se negdje... ostavlja mi se ovu našu malu čudnu državicu i svakodnevicu... i nije to čak ni zbog nekog razočaranja općim stanjem ove zemlje, priči o potplaćenosti nas vrlih intelektualaca (jer tamo nekakvi moji glupi kolege Ameri zarađuju 5 put više, skoro sve im je jeftinije i još hrpu toga zaseru tak da im svako malo popravljamo njihove gluposti... ma nevermind me :-))... neću se žalit, neprimjereno je, nemam razloga... uglavnom, ma nije ništa takvog, jer, ipak je posvuda po svijetu i puno gore nego je kod nas (onaj moj stav da nije sve tu baš tako crno kako može biti)... nego, baš eto neki nemir... destrukcija vlastitih misli... ostavlja mi se ovaj uobičajeni život na koji sam navikao... želim biti bačen negdje daleko, negdje gdje nikoga ne znam i gdje me nitko ne zna... ali naravno, zasad ne razmišljam da bi to bilo za stalno... onako, na pol godine, godinu... pa da vidim hoću li poludjeti i jedva dočekati da se vratim ili možda i ne, da li bi mi se svidjelo... baš razmišljam di bi htio biti, živjeti... može recimo Irska, ili Švedska, ili još bolje Norveška... znam kaj mislite, nisam ja ni lud :-) ... ma tko zna, možda se i izborim za nešto takvo... želim onako, jednostavno otići... i da li bih kome nedostajao?... ma bi, mojim bitangama, pa starcima, ponekoj dragoj osobi... ali želim se maknuti, mislim da bih tek tada, iz neke daljine, mogao bolje shvatiti svoj život, svoje želje, sve to oko sebe, te neke prioritete koji mi ovako nedoraslom teško dolaze do mozga :-) ... odrasti?... ok to ne bi baš tako lako uspio :-))... nekako gledati izvana iz šire perspektive na sve ove tu naše male živote... kako bi to izgledalo?... tko zna ljudi moji, možda će neke buduće moje priče govoriti o haračenju po onim divnim pubovima, o oceanu ili aurori borealis koje mi je san vidjeti... možda... volio bih to...

Sweet dreams till sunbeams find you,
Sweet dreams that leave all worries behind you.
But in your dreams, whatever they be,
Dream a little dream of me.

- 23:34 - Mišljenja, raznih (16) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

utorak, 02.01.2007.

mostovi...

kako je čudno počela ova godina... totalno mi je ispremiješala sve u glavi za samo jedan dan... doček je bio onako, ma bezveze, ni sluga onom opisanom u prethodnom postu... ali nema veze... ma ono, jebeš to, ionako je sve isforsirano, skoro svaki vikend prethodne godine mi je bio bolji od tog dočeka, tako da i nemam baš razloga biti nesretan :-)) ...i igrom čudnih okolnosti ili možda sudbine, susreo sam jednu djevojku, a koja mi je uvijek puno značila, a i znači mi i dalje, nemam razloga lagati... i to više nego je mogla shvatiti i više nego ja to znam izreći... i šokirao sam se nekako kad sam ju vidio i prošao sam pored nje... bez pozdrava... nisam ju želio vidjeti... ne znam, kao mlađi sam uvijek bahato bio spreman porušiti mostove iza sebe, sad shvaćam da sam u nekim slučajevima prilično pogriješio takvim pristupom... nisam mislio da ću ovaj most ikada morati srušiti... nisam ni želio da se ikad sruši... 10 minuta nakon toga stiže uvrijeđena poruka: "to si se pravio da me ne vidiš?"... ne... nisam se morao praviti... samo nisam vidio nikoga važnog... vidio sam osobu zbog koje sam proveo mnoge besane noći, osobu koja mi je često u mislima bila najvažnija, ali i osobu koja mi nikad nije postala ništa stvarno... nisam vidio nikoga tko je stvaran... samo san... i odlučio sam proći... bez pozdrava... ostatak dana proveo sam pun nekih čudnih osjećaja, ono kao kad nešto želi eksplodirati u čovjeku... nisam mogao ni zaspati... misli su se gomilale... ma, možda ju konačno više ne trebam, možda ju nikad nisam ni trebao... zašto se mučim sa svim time uopće... i žao mi je ako sam ju povrijedio jer jako mi je draga... ali ne može očekivati više od osobe koju nikad nije pustila u svoj život, koju je povrijedila i odbacila... i baš sam izgubljen danas... nemam više tu neku misao u glavi koja je uvijek bila tu, koja me ponekad tjerala naprijed kad ništa drugo nije moglo... ali to je život... ponekad nam se oni naši putovi razdvoje i život krene u neke čudne nepredvidive smjerove... i možda je to i dobro... ne znam, vrijeme će već pokazati...

You are far,
When I could have been your star,
You listened to people,
Who scared you to death, and from my heart,
Strange that I was wrong enough,
To think you'd love me too.
I guess you were kissing a fool,
You must have been kissing a fool.

- 21:16 - Mišljenja, raznih (30) - Ako netko poželi printat, ne znam zašto? - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se