nadam se...
evo, neki su možda primjetili da sam zadnjih par dana bija malo deprimiran, neki čak i znaju razlog, no on sad nije važan...a čak i to što znaju nije u potpunosti, ali opet, nije važno...
kad sam doša s kornata, jedan mi je prijatelj, kad sam ga vidio sljedeći dan na popodnevnoj kavi, rekao: ''Stari, da je meni živiti tvoj život!''
e, tu san ja sta i zamislija se malo, šta je kod mene tako zanimljivo? izlasci, pijanstva, cure, stavrno ne znam, čak i meni to dopizdi, dopizdi mi vlastiti život...
pokraj sve te buke i brzine, ja se i dalje osjećam nekako usamljen, ne shvaćeno (lagano se nasmijem)...
osjećam se plitko i površno, a to ne želim!!!
zapravo, da kažem istinu: ne osjećam se...!
a zašto?
jer tek sad znam kako je to kad nekog želiš, a ne možeš ga imati, da ga uzaludno želiš, i da bilo kakav trud ne pomaže, a čak i da ga i imaš to ne bi bilo to jer ste totalno drukčiji, ali opet, što proturječi srcu, ne ulazi u glavu...
blago ljudima koji ovo ne osjete, blago onima koji nemaju srca i nikoga ne trebaju, zašto i ja ne mogu biti jedan od njih?
|