Uzgajanje snova
Kada sam imao 43 godine, odlučio sam uzgajati vrt. Oduvijek mi je to bio san, činilo mi se da me posao guši, pritišće, zatvara u malu prostoriju od samih bijelih zidova, bez prozora. Sagradio sam u dvorištu veliki staklenik i ogradio ga tako da ga skrijem od tuđih pogleda. I tamo tako skrivenog držao svoj mali svijet. Pomno sam pazio na biljke kojih je svakim danom bilo sve više. Zalijevao svoje snove vodom. Nekima je bila dovoljna jedna kapljica vode dnevno, drugima 3-4, a ponekim sam davao litre i litre vode dok ne bi pokazali da su nahranjeni i zadovoljni. Bio sam konačno sretan, tamo u svom vrtu snova i htio sam da rastu. I rasli su. Znao sam da je to najljepši i najšareniji vrt ikada posađen i uzgojen. Vrt pun snova koji su se prelijevali jedni po drugima, miješali, poskakivali, bježali i vraćali se. Vrijeme sam uglavnom provodio u stakleniku, ponekad tamo i spavao ne bi li se biljke osjećale voljeno.
Nakon par godina, odlučio sam svoj veličanstveni vrt ipak pokazati. Skupilo se tu mnogo ljudi, uglavnom poznanika. Zgroženi, gledali su, naginjali se preko lončića šarenih boja i raznih oblika, no nikakvo bilje niti zemlju nisu vidjeli. Za njih, na policama, drvenim klupicama i po podu stajali su potpuno prazni lončići. Pitali su me gdje su biljke. Ne vjerujući, razočaran, zalud sam im pokazivao biljke, visoke, šarene, prelivene po stakleniku, objašnjavao im da se kreću i da neke otpuhuju boje, pršte i sjaje se. Kad su otišli sjedio sam tako i promatrao snove, i bojao se za njih da ne bi od tuge uvenuli. Odlučio sam da, ma što oni mislili, ja ću i dalje zalijevati s jednakim žarom. Kada je već prošlo puno vremena otkad sam pustio ljude u staklenik, skupio sam hrabrosti i pitao prijatelja koji je bio tog dana u stakleniku s ostalim gostima da mi opiše moj vrt. Pričao je prvo o praznim lončićima, od kojih su samo neki bili napunjeni vodom, a potom, na moje inzistiranje, zatvori oči i opiše mi vrt točno onakvim kakvog sam imao. Šarenog i živog, prepunog snova biljaka.
