dramaturški studio

Travanj 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (7)
Rujan 2011 (1)

O PROJEKTU
DRAMATURŠKI STUDIO
desetodnevna intenzivna radionica za dramatičare, dramaturge i izvođače:
IZVEDBENE HIJERARHIJE
tematske večeri o položaju mladih dramskih pisaca i statusom teksta za izvedbu
MALA NOĆNA ČITANJA
javna čitanja tekstova mladih dramskih autora

Zagreb, 22.04. - 01.05.2012.

PRETHODNA IZDANJA
FLICKR
FACEBOOK

KONTAKT
dramaturski.studio@gmail.com

DNEVNICI RADA NA TEKSTOVIMA
u obliku dramaturških bilješki

Kristina Gavran:
Dedal i Ikar


Vedrana Klepica:
Tragična smrt ekonomskog analitičara


Dino Pešut:
Pritisci moje generacije


Jelena Tondini:
Kad narastem bit ću Almodovar


Una Vizek:
Pomračenje

ORGANIZIRA
Centar za dramsku umjetnost
u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih i Galerijom Nova
u okviru programa Balcan Can Contemporary
uz potporu programa IPA 2009 – Civil Society Facility, Gradskog ureda za kulturu, šport i obrazovanje Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Autorski tim projekta: Goran Ferčec, Petra Glad, Jasna Žmak
Inspicijentice: Stella Švacov Miletić, Milica Kostanić
Grafički dizajn: Martina Granić
Fotografije: Ranka Latinović

31.01.2012., utorak

Kristina Gavran: Dedal i Ikar

redatelj: Dario Harjaček
dramaturginja: Maja Sviben
izvođači: Nikola Baće, Emir Fejzić

26.4. 18:00
SCENA POLANEC
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH


O tekstu:
"Dedal i Ikar" govori o odnosu oca i sina, odrastanju i starenju, ciklusu života u kojem se taj odnos mijenja. Dedal i Ikar su mitski likovi, a njihova priča o letu i Ikarovom padu poslužila je kao inspiracija za dramu koja kroz pet sličica iz pet različitih razdoblja njihovog života pokušava sagledati odnos roditelj-dijete. Kroz dramu se neprestano ponavljaju motivi o strahu, borbi, prolasku vremena, ljepoti ...i najvažnije, motiv leta. Ikarova želja i potreba za letom, za odlazak od oca izvor su svih sukoba njih dvojice. Razvoj odnosa između oca i sina ovoga je puta sagledan iz ženskog kuta, s početnim pitanjem „Što bi se dogodilo da se let nikada nije ostvario?“.



O autorici:
Rođena 24.4.1987. u Zagrebu. Završila je osnovnu školu za gitaru, glumila u različitim dramskim skupinama, pisala, režirala, snimala i na kraju se odlučila za studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti gdje je trenutno druga godina Diplomskog studija. Pisala je za internet portal o kazalištu teatar.hr, radi kao dramski pedagog s djecom u dramskom studiju Tirena, glumi u dječjim predstavama i vodi različite radionice za pisanje i dramske igre. Na DeSaDu se predstavila dramom "Zvonimir" koja je kasnije izvedena na festivalu KRADU, kao i drama "Pfanova". U Teatru Tirena izveden joj je dječji mjuzikl "Čarobni kolač". Drama "Pred vratima" predstavljena je na INTERNU. Radila je kao dramaturg u Teatru &TD na predstavi „Gdje je nestao Mozart?“. Za kratku priču „Anastazija“ nagrađena je trećom nagradom Zlatko Tomičić, a priča „Bistrica“ objavljena je u Večernjem listu.


DNEVNIK RADA: DRAMATURŠKE BILJEŠKE

25,04,12
o Dedalu: kako i zašto je završio na Kreti, u labirintu, a u konačnici i život

o Ikaru isto tako

za one kojima je wiki prekomplicirana varijanta

donirajte sredstva za međuzvjezdanu sondu Icarus

a možete potegnuti u visine i s Cirque du Soleil

za hrabre: skočite u tandemu padobranom Icarus&Daedalus. boju i još neke dizajnerske dodatke možete odabrati sami

i za kraj: Play Icarus

24,04,12

Četiri zašto pitanja (i još ponešto) za autoricu

Zašto si napisala dramu o odnosu moći dva muškarca?

Ne zanima me toliko odnos majke i kćeri, što mi je, naravno, poznatije, ali isto tako i isfurano. U pisanju više volim otkrivati nepoznate stvari....Kad sam pisala dramu, razgovarala sam s nekolicinom svojih prijatelja i skužila koliko je njima svima bed pričati o tome. Svi bi se nekako paralizirali na moje pitanje – daj mi nešto reci o svojem odnosu s ocem, što mi je bilo smiješno jer inače pričamo normalno o svim drugim stvarima... A možda i zato što sam ja imala neki poseban odnos s ocem, odnos pun borbe i nekog mijenjanja pozicije moći... možda zapravo mogu reći da me nije zanimao toliko odnos oca i sina nego odnos moći i promjene moći kroz vrijeme. I odnos roditelja i djeteta, dominantnog roditelja i djeteta, koje želi ostvariti neke svoje ambicije, s tim da roditelj može biti netko tko podržava, netko tko upozorava na neke opasnosti, netko tko ograničava.

Zašto ovaj put mitski predznak, jer već si pisala dramu o sličnom odnosu?

Prvu sam dramu, 'Zvonimira', napisala na prvoj godini, i nisam se bavila samo odnosom oca i sina nego i odnosom autora i lika – što je isto odnos moći – koliko lik utječe na tebe dok pišeš i koliko ti upravljaš njime i kako se ta moć mijenja. Ta je prva drama bila smještena u današnje vrijeme i onda sam primijetila da mi je fokus raspršen. A mitska ti priča daje priliku da se baviš samo onim bitnim i zato je jezik ove drame malo artificijelan, iako je odnos vrlo realan i mislim da se svatko može prepoznati u njemu. Drama je namjerno pisana na neki poetski način, ali motivi koji su nam svima poznati iz mita – motivi leta, ruku, sunca – omogućuju mi da stvorim jezik koji funkcionira u drami i koji može pričati priču o odnosu.

Zašto pišeš za kazalište?

Kad pišem, onda jako živo vidim slike... ponekad to kako vidim djeluje vrlo filmski, u kadrovima. Pišem i druge stvari, tako da kad pristupim nekom materijalu, kao da odmah znam, aha, ovo je za kratku priču, ovo je za roman, to ću pisati jednog dana... a ponekad, kao da me likovi prisile da pišem za kazalište. Vidim ih jako živo, iako ne nužno na pozornici. Zamišljam ih u nekom prostoru, sobi, parku, ili labirintu, kao u Dedalu i Ikaru. I zanimljiv mi je dijalog, volim dijaloge, volim se igrati s mogućnostima – što bi lik sad odgovorio drugom. To se može i u priči, ali mi je u drami ipak nekako zanimljivije.

(A vidiš li se u kazalištu, na probama, ili misliš da moraš prvo sve ispisati sama doma i onda dati dalje... Preciznije, kolika je tvoja autorska kontrola nad nečim što si napisala, tj. kolika bi željela da bude?)

Ja sam jako osjetljiv pisac, moram priznati. I imam malo te napadaje panike – kako će netko drugi kad mene nema napraviti moj tekst? Kako će ga shvatiti, kako će ga glumci interpretirati, hoće li redatelj ponuditi neki svoj ludi koncept kojim će potpuno izbrisati moju autorsku ideju? Ponekad paničarim oko toga. Sviđa mi se i drugi način - pisati kroz rad s glumcima, i iz improvizacija. No, važno mi je to razdoblje kad pišem sama doma i kad se borim s rečenicama. Volim tu neku samoću u stvaranju. A što se tiče mjesta dramskog autora u kazalištu – mislim da nijedan tekst ne bi smio biti dovršen prije nego prođe kroz fazu da čuješ glumce kako ti izgovaraju rečenice, jer kroz to jako puno naučiš.

I na kraju, zašto uopće pišeš?

Bavila sam se kazalištem i prije Akademije, i znala sam da se želim baviti kazalištem, no moram priznati, dugo sam razmišljala što bih zapravo upisala... dvojbe su me hvatale i kasnije, kad sam već bila na faksu, no što se više oslobađam u pisanju, čini mi se da ih je manje.

Ne znam... sviđa mi se taj osjećaj završetka, kad dođeš do kraja nekog teksta. Volim završetak... rada. Zato sam voljela i matematiku – kad dođeš do rješenja zadatka i onda staviš kvačicu... Volim proces, ali volim i kraj. Jer meni je pisanje često jako traumatično, pa volim doći do kraja. To je jako lijep osjećaj. Mora da je još ljepše kad ti izdaju knjigu ili postave dramu na pozornicu, jedva ga čekam iskusiti!

23,04,12


O strahu (5,25)

Ruke su samo oruđe. Glava naređuje rukama i ruke rade ono što im glava kaže.
A ako glava ne zna?
Onda treba još razmišljati. Rastaviti problem na manje dijelove, napraviti neki red i logiku, posložiti, organizirati, imenovati i zatim uvidjeti rješenje. Jer rješenje uvijek postoji, samo ga treba uočiti.


O letenju (15,35)

Uvijek jedno te isto pitanje.
Na koje ne daješ odgovor.
Trebao bi od mene tražiti znanje, a ne informacije.


Nesanica

Vidim sebe popout najveće ptice na nebu, prelijepih zlatnožutih krila od čvrstoga perja. Ja sam kralj svih ptica na nebu i sve mi se ptice klanjaju dok prolazim kraj njih. Snaga mojih zamaha pokorava vjetar, i vjetar mi se klanja. Podržava me i gura naprijed kako bi mi olakšao let. Snažno širim ruke, žile na mom vratu se naprežu, u glavi mi se vrti od boli. Velika konstrukcija od perja i voska pritišće mi leđa. Ali bol me ne smeta, postaje ugodna.


O ljepoti (25,45)

Kako da čovjek osjeti ljepotu?
Postoje trenutci koji nas približavaju božanskom. Ti nikada nisi čuo zvuk struna koje prebiru atenski dječaci pred zadivljenim mnoštvom.
Može li lijepo biti i nešto užasno, nešto strašno?
Čovjek pronalazi ljepotu u onome što ima pred sobom.
U režanju jednog čudovišta.


Perje i vosak (35,55)

IKAR: Tu još uvijek leži perje.
DEDAL: Kasno je. Ostavi perje onima koji će doći iza nas.
- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se