"...jer postoje u nama neke stvari neprevodive u reči…"
Kad sam bila 7 razred osnovne škole jednu noć ispred kuće zapjevao je ćuk.
Moja majka, inače nikad praznovjerna, hodala je čitavu noć kućom govoreći da je to loš znak i da će se nešto strašno dogoditi te me je tako slijedeći dan otac morao pratiti do škole, zatim je zvala čitavu svoju obitelj da bude sigurna dali netko negdje putuje, kako se osjećaju, pa je bratu zabranila sve izlaske, a vrhunac je bio kad je oca treću večer zaredom što je ćuk pjevao ispred kuće, natjerala van da ga sa metlom pokuša otjerati sa stabla.
I tako nitko od nas nije pravo spavao čitavih pet dana koliko je ćuk pjevao, da bi zadnju noć kad ga više nismo čuli, otac smijući se svih poslao u krevet zbijajući šale i viceve na račun majke.
Slijedeće jutro mlađa sestra moje majke srušila se izjutra na poslu i bez pravog doktorskog objašnjenja napustila ovaj svijet i svoje dvoje male djece.
A ja više nikad nisam mogla čuti pjev ćuka, a da nisam ostala bez zraka, da me nije oblio hladan znoj i da mi noge nisu postale hladne.
Glupo za jednu posve odraslu djevojku koja, kao niti njena majka, nije nikad bila praznovjerna.
…..
I kažu katkad da svi mi imamo neko šesto čulo. Da nam je to urođeno, samo više ne vjerujemo u to. Sa dobivenom razumnošću i sa svim znanstvenim objašnjenjima lako se gubi sve ono što nije opipljivo i materijalizirano.
Pitaju me katkad dali što starim i što više toga vidim i doživim, i dalje vjerujem u Boga, u "ono nešto više"... Mislim da je ljudima općenito danas sve teže vjerovati u bilo što, pored svih tih materijalnih i objašnjivih fenomena. Objasnili smo kišu, spoznali smo planete, shvatili smo odakle dolazi grmljavina.
Sve što se događa je slučajnost, a znakovi kao takvi nisu znakovi, već slučajni poredak stvari. No jeli tako?
I hoće li svijet imati smisla ako isto tako zaključimo da je ljubav samo hormonalni poremećaj? I zanima me kako ćemo jednom objasniti ove nevidljive veze koje imamo kad stojimo jedan pored drugoga? Jer znate, ja ponekad vjerujem da se baš tu nalazi Bog…
Nebitno posve sad za ovu priču, da.
I tako uglavnom sjedim u uredu usred centra grada, bilo je točno oko 12.35h popodne kad smo kroz otvoreni prozor jasno čuli ćuka. U naglosti i brzini kojom sam se dignula srušila sam stolicu i ostala tako skamenjena dok sam opet osjećala onaj prokleti hladni znoj kako mi klizi niz leđa.
Svi su se začuđeno okrenuli prema prozoru, zaista neobično da bi to bio ćuk usred dana i grada, komentirala je kolegica. Znate da je on vjesnik da će se nešto dogoditi?, nastavi.
Brzo je prestalo štogod da je bilo. Svi smo sjeli nazad i zadubili se u rad. Vani se čula buka autiju, a ja sam otvorila prazan wordov dokument i napisala svoj otkaz. Zapravo nemojte me točno pitati zašto sam to napravila i odlučila, to je za jedan kasniji post, no jednostavno katkad čovjek dobije neki znak.
Isprintala sam ga pred šefom koji nije ni shvaćao što printam, presavila i stavila u kovertu da čeka 13.07.2007., petak, moj početak godišnjeg. Ne znam točno zašto taj datum, ali nakon svega što sam proživjela na ovom poslu mislim da srce zna kad je vrijeme za ići dalje.
A ćuk..?
Majka mi je rekla nakon par mjeseci kad sam se rasplakala jednu večer jer sam bila uvjerena da sam čula ćuka ispred kuće i da će ponovno netko drag otići, da nije bila stvar uopće u tome da je ćuk javljao da će netko otići i da će nešto loše biti, on to nije znao. On je samo bio simbol onoga što je ona osjećala u sebi. A kad nešto osjećamo moramo reagirati. Ona je nazvala svoju sestru dan prije. Nikad si ne bi oprostila da je nije čula, a osjećala je iznutra djelovanje te „više sile“.
Jer ćuk je samo ćuk.
Ali ono što osjetimo u sebi je nešto puno više. Neobjašnjivo riječima. Neopisivo slikama.
O da, puno, puno više………
Hoće li ikada neki znanstvenik moći objasniti taj osjećaj da postoji nešto više, da mi ZASLUŽUJEMO nešto više?
I hoćemo li ga jednom zakopati u sebe dovoljno duboko da se počne sve rjeđe vraćati te dok jednom u potpunosti ne iščezne..? A kopamo ga svatko od nas svaki dan što više starimo, svakim novim jutrom… Zar ne? Hoćemo li kad iščezne biti sretni?
….. „….jer postoje u nama neke stvari neprevodive u reči…“
Moja vam se firma nalazi točno pored autobusnog kolodvora i htjela ili ne skoro svako jutro i popodne, ako ne i češće, prolazim preko ili uz njega.
I kad tako stalno prolazite pored kolodvora nakon određenog vremena počnete pamtiti lica nekih ljudi koji često nekud putuju, osobito petkom, ili se jednostavno iz nekih svojih razloga zadržavaju tamo.
Recimo, ima ta jedna djevojka koju je nemoguće ne zapamtiti po ludim odjevnim kombinacijama i naušnicom u nosu kako uvijek sjedi na određenoj klupi i čeka svoj bus. Ili jedan dečko sa gitarom koji uvijek sjedne na pod, ne mareći što je potpuno prljav i pun netom bačenim guma za žvakanje i otpjeva potiho neke nepoznate melodije, ali meni već prepoznatljive uhu. Ili jedan par, on nju uvijek čeka i svaki put, ali svaki put već sigurno 52 tjedna zaredom ona istrči iz busa i skoči na njega i uvijek pritom ili gurnu neku postariju babu sa vrećicama koja će pritom vrištati na njih dok se oboje ponizno ispričavaju ili nagaze na nečiju nogu pa opet sa „pardon“, „izvinite“ se oboje crvene, ali svejedno uvijek iznova i iznova to ponavljaju. Nevjerojatno.
I tako jučer ujutro, dok smo išli na marendu, bio je tamo dječak sa balonima. Znate onim velikim šarenim balonima koje ako slučajno pustite odmah odlete u zrak. Zasigurno je imao rođendan jer ga je majka tetošila i starija sestra ga grlila i pritom u tom nespretnom zagrljaju dječak je ne pazeći otvorio dlan, a baloni su odletjeli visoko u zrak, a sva okolna djeca su se okrenula i viknula: „Vidi, baloni..!“
I mi smo se okrenuli i ugledali dva velika balona kako lete u zrak, i kako je jedan načas zapeo u krošnju i zatim poletio za ostalim dva…
I svi su na tren zastali i gledali kako baloni lete, pa stanu, pa ih vjetar lagano odnese nalijevo, pa nadesno….
I stojeći tako nasred svega onoga pomislila sam hoću li ikada moći ikome objasniti koliko me katkad u nekim trenucima iznutra sve zaboli kad shvatim kako je život prekrasan?
Da me toliko boli od sve te silne ljepote i da katkad mislim da moje srce jednom to naprosto neće moći izdržati…..
Jer katkad onako odjednom usred ničega mene udari.
....Moj nećak Lovro i kako ima tjedan dana i velik je kao štruca kruha. I drži me za prst i ne pušta.. I gleda ravno u oči kao da me razumije..
....I ja.. Kako drugi dan škole bezutješno plačem jer sam jedina zaboravila napisati školsku zadaću i kako učiteljica i čitav razred stoji oko mene i objašnjava što trebam raditi govoreći mi da nisam napravila ništa pogrešno..
....I onaj dan kod moje bake, kako ležim navečer na travi, a čitavo nebo je puno zvijezda i pokojni djed mi pokazuje velikog i malog medvjeda..
...I ljetna večer puna kiše. I kako sam posve mokra, a on istrči na ulicu i zaustavlja taxi i guramo se i smijemo sa nepoznatim parom na zadnjem sjedištu, a on me čvrsto drži dok drhtim.
I mislim katkad kako zaista to srce ne može podnijeti. Tu silnu ljepotu.
I budem sretna. Jako sretna. Jer sam dobila priliku biti Tu. Barem na tren. Dobila sam toliko dana da učinim nešto Izuzetno. Makar to izuzetno značilo samo da ću s nekim skinuti cipele i čitav dan šetati po plaži. Da ću sjediti satima u bašti i razmišljati. Da ću šetati poljem suncokreta.
I mislim da ću biti prevelika kukavica jedan dan kad budem morala otići sa ove prekrasne planete. I od svih tih divnih ljudi oko mene. Ne znam, zaista ne znam kako ću moći skupiti hrabrosti i oprostiti se.
Jer… Zaista, što god mi život donio ništa ne može umanjiti njegovu ljepotu. Čak i onda jednom kada to zaboravim, želim si sada to napisati da se uvijek mogu podsjetiti.
Da su baloni letjeli jedan dan tamo nasred kolodvora, a s njima sam letjela i ja….
I shvatim….
Da nikad neću biti velika pjevačica, poznata fizičarka, neću otkriti lijek protiv raka niti ću otkriti kako da ljudi odlaze na nepoznate planete. Neću biti niti predsjednica, niti ću plesati na ruskim plesovima ili biti misionarka u Africi.
Ali možda nije bitno što SMO, već jesmo li sretni SADA u ovome trenutku s onim što jesmo.
Jer možda nije bitno što ćemo postići i koliko Veliki ćemo biti.
.
.
.
.
. Jer ja ne želim biti Velika.
Želim samo biti - ispunjena.
Za onu koja budi nemir…..* /Između zbilje i sna/
Nastavljam štafetu koja mi se osobito svidjela: Mojih 5 najdražih pjesama i zašto.. Pa krenimo..
# With or without you# …..
Bio je taj jedan tren, dok mi je palac palio plamen upaljača, a niz moje lice se slijevao potok suza, a čitav stadion je vrištao, doslovno vrištao iz petnih žila: …..And you give, and you give yourself away….
I puno godina nakon toga, sjediti ću u autobusu slušajući mp3 player i niz lice će mi odjednom, neobjašnjivo i potpuno iznenada, opet poteći suze i dok dovodim u neugodnu situaciju postarijeg gospodina do sebe koji će nespretno početi tražiti maramice, ja ga hvatam za podlakticu i kažem: - Ma to je samo zbog pjesme, U2 znate, ona grupa..; a on mene istodobno nježno hvata za podlakticu i kaže: - Znam dušo, čuo sam kroz player, maramice tražim i za tebe i sebe; znam da ti se ne čini, ali znaš i ja sam jednom bio mlad….
Tracy Chapman # Fast car #.. And I had a feeling I could be someone, be someone..
Ona je tu da poglasnim volumen radia do kraja i dobijem hrabrost za sve..
..Da u vrelim noćima kolovoza bježim tamo gdje me srce vuče, a u tihim i osamljenim noćima da me podsjeća na ljubav…… Ona me podsjeća za što vrijedi živjeti…
Azra #…Ako znaš, bilo što…#
Uz Azru, Balaša, Zabranjeno pušenje, Urbana te uz svu rock scenu što moje voljeno riječko područje pruža, ja ću kao i svaki drugi riječanin srednju školu provesti uz loši bambus po lošim parkovima i dok ćemo ići prema Točki standardno ćemo se uhvatiti za ruke i zapjevati…
A jedno ujutro, uz malo previše vina i malo premalo zraka u grudima, vraćajući se kući ući ću u sobu, uzeti kist i na vrhu zida sobe napisati… …Hej, poljubi me.. stavi prste u kosu i zapjevaj… Ako znaš, bilo što…
Sting # DesertRose # …I dream of gardens in the desert sand…..
Zapravo, iskreno, i ne slušam ga, ali ova pjesma me podsjeća na lutanja, na traženje onog nečeg.. Ono kad stanete usred sveg ovog kaosa i brzine i osjetite duboko u sebi otkucaje i znate odjednom kamo treba ići. Jednostavno, spontano, neočekivano, ali znate što srce želi.
Jednom sam se vozila kroz pustinju; i znate makar tamo nema ničeg, opet se osjeća kao da nešto živi..
Takav je i život… Vožnja kroz pustinju ništavila, ali čitavo vrijeme srce osjeća da zna put prema izvoru…
Dido # Here with me #
I na samom kraju, jedna moja, sanjarska.. Uz nju sam potpuno povjerovala, kao što Balaš kaže, da još uvijek postoje ljudi sa odsjajem mjeseca u očima..
Jer… …..I won't go, and I won't sleep, and I can't breathe, until you're resting here with me…..
…………
I za sam kraj, kad smo se već dotakli glazbe, ispričavala bi vam jednu istinitu priču.
Ne znam jeste li čuli za Vedrana Smailovića. Svi koji su pročitali Fulghuma znati će o čemu pričam.
U časopisu The New York Time Magazine, 1992. godine izašla je slika sredovječnog muškarca obučenog u svečano odijelo kako sjedi na barskoj stolici nasred ulica Sarajeva i svira na svom violončelu ispred pekare gdje je granata ubila dvadeset i dvoje ljudi dok su čekali u redu za kruh. Dvadeset i dva dana prkosio je snajperskoj i artiljerskoj paljbi svirajući Albinonijev duboko ganutljivi Adagio u g-molu, glazbu koja je nastala iz dijela rukopisa pronađenog u ruševinama Dresdena nakon II svjetskog rata. Dvadeset i dva dana Vedran je svirao tonove glazbe koja je već jednom preživjela rat.
Istodobno, umjetnica iz Seatllea vidjela je sliku i organizirala sviranje dvadeset i dvoje violončelista koji su dvadeset i dva dana svirali na javnim mjestima u Seatlleu, a zadnji dan svih dvadeset i dvoje je sviralo ispred trgovine u kojem su izlogu bile postavljene dvadeset i dva kruha i dvadeset i dvije ruže. Ljudi su došli, novinari, kamere, svi zajedno su plakali i pjevali u jednom vrtlogu istodobne boli i povezanosti.
Vedran Smailović je možda bio lud. Jer kako glazba može prkositi ratu, ljudskoj nepravdi i patnji..?
Ja vjerujem da može.
Ja vjerujem da je bar netko slušajući tonove jedne od ovih pjesama osjetio na tren da nije sam.
Glazba je prepoznala tugu.
Mi smo se prepoznali…
I zar nam treba više ikakvog dokaza o tome kako smo svi povezani i kako duboko u sebi dječje vjerujemo da postoje čuda..?
Pa makar to značilo da ćemo izići na ulicu i usred svog ovog ludila što se oko nas dešava zasvirati ili zapjevati nadajući se da će nas bar netko razumjeti…
Usprkos kaosu…
Usprkos ljutnji…
Usprkos granicama u sebi………
.... ..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...
Mali Princ
Naranče
Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...
Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..
Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com
Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ
Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *
Jeste li ikad..?
Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?
Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..
Bobe's living room ..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...
I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...
Jamais... astronom srca ...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....
Starcatcher Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.
U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...
Moments... My blue butterfly ..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...
Siddartha ...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....
....... ....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....
Stajdooharica - A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...
...'Riječima kazujemo tako malo'....
Frifol ..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…
I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..
Old soul ...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........
Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........
Erchamion ...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...
Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'
Život je duga cesta.. Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.
Komplex ...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...
Catcher ....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....
...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....
Ona ...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...
Pantera ...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…
Cakumpakum ...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....
Ringispil ...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...
Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...
Provincijalka ..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...
Neretvanski cvit ...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...
Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?
Dreamforever ...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...
Scarlett_l ...Bitno je očima nevidljivo... ...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??
Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'
Bosonoga ...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...
Julianne Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...
Maritin kutak.. Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...
Bit će ih još, vidim već..
Prije svitanja
..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.
Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…
Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..
Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.
Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji… Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..
