Za ovu ljubav ne postoji ime... Da je umrla, uskrsnućem bi se zvala. Da je živjela, svijet bi poharala. Svi ovi nemiri, pijesak su bili... naša ljubav, laka stopala vječnosti. Trag smo ostavili naraštaju osjećaja, nek oćute što ljubav je. U mora smo zaranjali, bisere jedno za drugo tražili. Dugo na dnu, bez zraka ostajali, a nismo život izdahnuli. Kroz bure smo lako plovili, i površinom mora bez težine hodali. Ti si bio moj cilj... ja tvoje odredište. Nije bilo te sile, ni zakona ovozemaljskih, koji bi zid med nama gradili. A kada su se ruke spajale i jedna u drugoj nestajale... bili smo jedno. Živjela sam tvojim srcem, ti si u mojoj krvi vrio. Pod tvojom sam kožom plovila, u mojim venama pute si znao. Pa bi onda tako, stopljeni u jedno... do visina sunca raširili krila. Ja pod tvojim perjem, umirena... sretna. Ti nad mojom dušom, snagom muškog tijela. U smiraju dana, tražili smo trave... pa se onda spleli pod nebeskim svodom. Oko tvojeg tijela, ja sam bila ruža... što se lako penje, godinama njegovana. Ti me činiš posebnom... Ti si moja ljubav... I ponekad pomislim, ja sam samo sjena, što ju tvoje srce preko mene stvara. Ti mi onda rukom trepavice takneš... sve nemire otjeraš... kao mlado sunce, stare magle, jesenje...
|
