Cory Doctorow - Mali brat http://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

srijeda, 04.08.2010.

DESETO POGLAVLJE

Ovo poglavlje posvećeno je knjižari Anderson's, legendarnoj knjižari dječjih knjiga u Chicagu. Anderson's je stari, stari obiteljski posao, koji je započeo kao starinska drogerija, prodajući knjige samo usput. Danas je to uspješno, rastuće carstvo dječjih knjiga s više trgovina i nekim nevjerojatnim inovacijama u prodaji knjiga, kojima spajaju djecu i knjige na uzbudljiv način. Najbolja od njih su njihovi pokretni sajmovi knjiga: ogromne, kotrljajuće police već popunjene izvrsnim dječjim knjigama šalju kamionima direktno u škole – i, eto, instant sajam knjiga.

Anderson's Bookshops
http://www.andersonsbookshop.com/search.php?qkey2=doctorow+little+brother&sid=5156&imageField.x=0&imageField.y=0 123
West Jefferson, Naperville, IL 60540 USA +1630 355 2665


Što biste učinili da otkrijete kako imate špijuna u svojim redovima? Mogli biste ga razotkriti, postaviti pred zid i riješiti ga se. Ali onda biste mogli završiti s novim špijunom u svojim redovima, a taj novi bi bio oprezniji i ne biste ga tako lako uhvatili.

Bolja ideja: započnite presretati komunikaciju tog špijuna i šaljite i njemu i njegovim gazdama pogrešne informacije. Recimo da su mu naredili da prati vaše kretanje. Dopustite mu da vas slijedi i bilježi do mile volje, ali sve omotnice koje šalje u svoj stožer otvarajte parom i zamijenite izvještaj o vašem kretanju drugim, lažnim. Ako želite, možete to učiniti tako da špijun djeluje zbunjeno i nepouzdano, pa ga se riješe. Možete izmišljati krize zbog kojih će jedna ili druga strana otkriti identitete svojih špijuna. Ukratko, vaši su.

To se zove „man in the middle“ napad i ustvari je, kada bolje razmislite, zastrašujuć. Netko tko vam tako upadne u komunikaciju može vas prevariti na tisuće različitih načina.

Naravno, i takav napad se može zaobići. Koristite kriptografiju. Tako nema veze vidi li neprijatelj vaše poruke, jer ih ne može dešifrirati, izmijeniti i ponovno poslati. To je jedan od glavnih razloga za korištenje kriptografije.

Ali, ne zaboravite, da bi kriptografija funkcionirala, morate imati ključeve za ljude s kojima želite komunicirati. Partner i vi morate međusobno podijeliti tajnu ili dvije, ključeve koje ćete koristiti za kriptiranje i dekriptiranje poruka, kako ih neprijatelj ne bi mogao mijenjati.

Tu dolazimo do javnih ključeva. Ovo je malo čupavo, ali istovremeno nevjerojatno elegantno.

U javnoj kriptografiji, svaki korisnik ima dva ključa. To su dugi nizovi matematičkih baljezgarija s gotovo čarobnim svojstvima. Štogod šifrirate jednim ključem, otključava se drugim, i obrnuto. I, još bolje, jedino ti ključevi to mogu – ako dešifrirate poruku jednim ključem, znate da je šifrirana drugim (i obrnuto).

Onda uzmete jedan od ta dva ključa (nema veze koji) i objavite ga. Više uopće nije tajna. Želite da svi na svijetu znaju što je. I zato ga, očito, zovu „javni ključ“.

Drugi ključ sakrijete u najtamniji kutak svoga uma. Branite ga do smrti. Nitko nikada ne smije doznati za njega. Njega zovemo „privatni ključ“. (Naravno.)

Sada, recimo da ste špijun koji želi komunicirati sa svojim šefovima. Svi znaju njihov javni ključ. Svi znaju vaš javni ključ. Nitko osim vas ne zna vaš privatni ključ. Nitko osim njih ne zna njihov privatni ključ.

Želite im poslati poruku. Prvo ju šifrirate svojim privatnim ključem. Mogli biste samo poslati poruku i funkcioniralo bi, jer bi sigurno znali da je to vaša poruka. Kako? Jer ako ju mogu dešifrirati vašim javnim ključem, onda je mogla biti šifrirana samo vašim privatnim ključem. To je poput stavljanja vlastitog pečata na kraj pisma. Govori vam: „Ovo sam napisao ja, i nitko drugi. Nitko nije petljao po njemu niti ga mijenjao.“

Nažalost, vaša poruka ipak neće biti tajna, jer je vaš javni ključ poznat svima (a mora biti, jer ćete inače biti ograničeni na slanje poruka samo nekolicini ljudi koji imaju vaš javni ključ). Ukoliko netko presretne tu poruku, moći će ju pročitati. Neće ju moći izmijeniti pa poslati dalje, ali ako ne želite da svatko zna što pišete, trebate neko bolje rješenje.

Dakle, umjesto da samo šifrirate poruku svojim privatnim ključem, uz to ju šifrirate i javnim ključem svoga šefa. Sada je dva puta zaključana. Prvu bravu – javni ključ vašeg šefa – može otvoriti samo privatni ključ vašeg šefa. Drugu bravu – vaš privatni ključ – može otvoriti samo vaš javni ključ. Kada vaši šefovi prime poruku, otključaju ju s oba ključa i znaju: a) da ste ju vi napisali i b) da ju samo oni mogu pročitati.

To je stvarno fora. Isti dan kada sam to otkrio, Darryl i ja smo razmijenili ključeve i mjesecima se smijuljili i trljali ruke dok smo razmjenjivali šifrirane poruke s vojnim tajnama, na primjer, gdje ćemo se naći nakon škole, ili hoće li ga Van ikada primijetiti.

Ali, ako želite razumjeti sigurnost, morate uzeti u obzir i najparanoičnije mogućnosti. Poput: što ako te prevarim i uvjerim da je moj javni ključ javni ključ tvog šefa? Šifrirao bi poruku svojim privatnim i mojim javnim ključem. Ja ju onda pročitam, izmijenim, šifriram pravim javnim ključem tvoga šefa i pošaljem dalje. Tvoj šef je i dalje uvjeren da si jedino ti mogao napisati tu poruku, a jedino on ju pročitati.

Za to vrijeme ja sjedim u sredini, kao debeli pauk u svojoj mreži, i znam sve vaše tajne.

Najjednostavnije je dati svoj javni ključ na sva zvona. Ako pronalaženje vašeg javnog ključa postane stvarno lako, onaj u sredini ima sve više problema. Ali, evo trika: postići da nešto bude poznato svima je jednako teško kao i tajiti stvari. Razmislite malo – koliko se milijardi dolara troši na reklamiranje šampona i drugih sranja, samo kako bi se postiglo da što više ljudi zna za nešto što neki oglašivač želi da znaju?

Postoji i jeftiniji način za blokiranje „man in the middle“ napada: mreža povjerenja. Prije nego što izađete iz stožera, sjednete na kavu sa šefom i kažete jedan drugom svoje ključeve. Nema više „man in the middle“. Sto posto ste sigurni čije ključeve imate, jer su vam ih sami dali, licem u lice.

Sve u redu do ove faze. No, ovdje dolazi prirodno ograničenje: s koliko ljudi se možete fizički susresti radi razmjene ključeva? Koliko sati dnevno želite posvetiti ekvivalentu sastavljanja telefonskog imenika? Koliko tih ljudi želi posvetiti to vrijeme vama?

Ako to počnemo promatrati kao telefonski imenik, na dobrom smo putu. Svijet je jednom davno bio mjesto s puno telefonskih imenika. Ako vam je trebao broj, pogledali ste u imenik. Ali mnoge brojeve koji su vam trebali znali ste napamet, ili mogli pitati nekoga za njih. Čak i danas, kada sam negdje vani s mobitelom, pitat ću Darryla ili Jolua imaju li broj koji mi treba. Brže je i jednostavnije od traženja na Internetu, a i pouzdanije. Ako Jolu ima broj, vjerujem mu, pa vjerujem i tom broju. To se zove „tranzitivno povjerenje“ – povjerenje koje putuje mrežom naših međusobnih odnosa.

Mreža povjerenja je isto to, samo veće. Recimo, nađem se s Joluom i dobijem njegov ključ. Mogu ga staviti na svoj „privjesak za ključeve“ – popis ljudi kojima sam potpisao svoj privatni ključ. To znači da ga se može otključati mojim javnim ključem i zasigurno znati da ja – ili netko tko koristi moj ključ – kažem: ovaj ključ pripada ovom tipu.

Dam vam svoj privjesak za ključeve i, ako mi vjerujete da sam zbilja susreo sve ljude čije ključeve imam i potvrdio da su to stvarno njihovi ključevi, možete ga samo dodati na svoj privjesak. Nakon toga se sretnete s nekim drugim i date mu svoj privjesak. On raste i raste, a, ukoliko vjerujete idućem u nizu, a on vjeruje idućoj osobi u nizu, možete biti prilično sigurni.

A ovo nas dovodi do tuluma s potpisivanjem ključeva. To je točno onako kako zvuči: tulum na kojem se svi skupe i potpišu ključeve jedni drugima. Kada smo Darryl i ja razmijenili ključeve, bio je to mini-tulum s potpisivanjem ključeva, sa samo dva tužna štreberasta sudionika. S više ljudi, započinjete bazu svoje mreže povjerenja, koja se onda može širiti. Kada ljudi s vašeg privjeska pođu u svijet i sretnu druge ljude, mogu dodati još imena na privjesak. Ne morate upoznati te nove ljude, nego samo vjerovati da je potpisani ključ koji dobijete od ljudi iz vaše mreže ispravan.

Zbog toga se mreže povjerenja i tulumi slažu kao palačinke i čokolada.

#

„Samo im reci da je to super-privatni tulum, samo za pozvane.“, rekao sam. „Reci da ih nećemo primiti ako dovedu nekoga.“

Jolu me pogledao preko svoje šalice kave. „Šališ se, ne? Reci im to, i povest će još više prijatelja.“

„Uf“, rekao sam. Kod Jolua sam provodio jednu noć tjedno, radeći na nadogradnjama koda za indienet. Pigspleen mi je zbilja plaćao iznos veći od nula za to, što je bilo uvrnuto, jer mi nikada nije palo na pamet da bi mi netko platio za pisanje kodova.

„Što ćemo onda? Želimo tamo samo ljude od povjerenja, a ne želimo im reći zbog čega dok ne dobijemo njihove ključeve, da im možemo tajno poslati poruke.“

Jolu se bavio otklanjanjem bugova, a ja sam mu gledao preko ramena. To smo prije, sramota za reći, zvali „ekstremno programiranje“. Sada to zovemo samo „programiranje“. Dvoje ljudi će lakše uočiti bugove nego samo jedna osoba. Kako kaže stara izreka: „Dva para očiju vide bolje“.

Prolazili smo kroz izvješća o bugovima i spremali se za puštanje nove verzije. Program se nadograđivao sam, u pozadini, korisnici nisu morali učiniti ništa, samo bi se svaki tjedan probudili i dočekao bi ih poboljšani program. Bilo mi je baš neobično što će stotine tisuća ljudi sutra koristiti kod koji sam ja pisao.

„I što ćemo? Stvarno ne znam. Morat ćemo se jednostavno pomiriti s tim.“

Prisjećao sam se igranja Harajuku Fun Madness. Igra je sadržavala puno društvenih izazova, koji su uključivali velike grupe ljudi.

„OK, u pravu si. Ali trebamo bar pokušati zadržati tajnost. Recimo ljudima da mogu povesti samo jednu osobu, i to nekoga koga poznaju najmanje pet godina.“

Jolu je skrenuo pogled sa zaslona: „Hej“, rekao mi je, „hej, to će stvarno upaliti! Već vidim. Da mi netko kaže kako ne smijem povesti nikoga bio bih skroz: 'Kog vraga si sad ovaj umišlja?' Ali ovako zvuči kao nešto genijalno jamesbondovski.“

Našao sam bug. Pili smo još kave. Otišao sam doma i igrao Gusare na navijanje, trudio se ne razmišljati o igračima koji ispituju osobne stvari i spavao k'o top.

#

Sutro terme su autentične lažne rimske ruševine u San Franciscu. 1886., kada su se otvorile, bile su najveća zatvorena javna kupaonica na svijetu, ogroman viktorijanski stakleni solarij pun bazena i kada, imale su čak i preteču vodenog tobogana. Do pedesetih su propale, a vlasnik ih je spalio 1966., da bi dobio novac od osiguranja. Ostao je samo labirint staroga kamena urezan u liticu na Ocean Beachu. Stvarno djeluje kao rimska ruševina, oronulo i zagonetno, a odmah iza njih je splet pećina koje vode do mora. Pri jakoj plimi valovi prolaze kroz pećine i potapaju ruševine – znalo se dogoditi čak i da ponesu i utope pokojeg turista.

Ocean Beach se nalazi daleko iza Golden Gate parka, litica na kojoj su poredane skupe kuće, koja se strmo spušta na plažu punu meduza i hrabrih (ludih) surfera. Velika bijela stijena izranja iz plićaka. Zove se Tuljanska stijena jer su se prije na njoj skupljali morski lavovi, prije nego što su ih preselili na bolju lokaciju za turiste.

Poslije mraka na plaži više nema nikoga. Zahladi, a prskanje morske vode vas može promočiti do kosti. Stijene su oštre, ima i slomljenog stakla i pokoja narkomanska igla.

Savršeno mjesto za tulum.

Sjetio sam se da ponesemo cerade i kemijske grijače za ruke, a Jolu je smislio kako nabaviti pivo – njegov stariji brat, Javier, imao je prijatelja koji je vodio cijeli posao opskrbljivanja maloljetnika alkoholom: samo mu treba dovoljno platiti i donijeti će kutije s ledom i koliko god vrsta piva želite na vašu osamljenu lokaciju za tulum. Spiskao sam dosta novca od programiranja indieneta, a tip se pojavio točno na vrijeme: u 8 navečer, sat vremena nakon zalaska sunca, parkirao je svoj kamionet i iz njega odnio do ruševina šest stiroporskih kutija s ledom. Čak je donio i dodatnu kutiju za prazne boce.

„Pazite što radite, djeco.“, rekao je i nakrivio kaubojski šešir na glavi. Tip je bio debeli Samoanac s ogromnim osmijehom i jezivom majicom bez rukava, ispod koje su mu provirivale dlake ispod pazuha, na trbuhu i ramenima. Izbrojao sam mu dvadesetice iz svog smotuljka novca – naplaćivao je 150 posto. Dobar reket.

Pogledao je moj smotuljak: „Znaš, mogao bih ti oteti taj novac.“, rekao je s osmijehom. „Ipak sam kriminalac.“

Vratio sam novac u džep i pogledao ga u oči. Bilo je glupo pokazati mu sav novac, ali sada sam samo trebao biti čvrst.

„Samo te zezam.“ rekao je napokon. „Ali pazi s tim novcem, ne pokazuj ga okolo.“

„Hvala,“ rekao sam mu, „Domovinska sigurnost pazi na mene.“

Osmijeh mu se raširio: „Ha, oni nisu čak ni pravi policajci. Ti klaunovi nemaju pojma.“

Bacio sam pogled na njegov kamionet. Na vjetrobranskom staklu se jasno vidio ENC. Pitao sam se koliko će im trebati da ga uhvate.

„Dolaze vam cure? Zato trebate toliko piva?“

Nasmiješio sam se i mahnuo mu kao da je krenuo prema kamionetu, što je i trebao napraviti. Shvatio je signal i odvezao se, ne skidajući osmijeh s lica.

Jolu mi je pomogao zakopati hladnjake u šljunak. Radili smo s malim LED-žaruljama pričvršćenima na trake oko glave. Kada smo smjestili hladnjake, ubacili smo u njih male privjeske za ključeve s bijelim LED-icama, koje će sjajiti kada se digne poklopac, da ljudi vide što rade.

Noć je bila mračna, bez mjesečine, a svjetlo udaljenih uličnih svjetiljki je jedva dopiralo do nas. U infracrvenom spektru bismo svijetlili kao baklje, ali nije bilo načina za skupljanje hrpe ljudi bez da vas nekako primijete. Nadao sam se da ćemo proći kao pijanka na plaži.

Baš i ne pijem. Pivo i trava i bonboni su se pojavljivali na svakom tulumu na koji sam otišao od moje četrnaeste, ali mrzim pušenje (iako neću odbiti kolače od hašiša tu i tamo), s bonbonima je predugo trajalo – tko još može potrošiti cijeli vikend samo na to da ga uhvati i opet pusti? – a pivo je bilo OK, ali nije mi bilo jasno čemu tolika pompa. Najviše sam volio velike šarene koktele, one koje dobijete u keramičkom vulkanu, sa šest slojeva, zapaljene, s plastičnim majmunom zakačenim za rub, a i njih najviše zbog izgleda.

Ustvari mi se sviđa biti pijan. Jedino ne volim mamurluk, a kako samo budem mamuran! Ali to možda ima veze s vrstom pića koje dobijete u keramičkom vulkanu.

No, ne možete praviti tulum bez par gajbi piva na ledu. Svi to očekuju. Opušta atmosferu. Ljudi znaju raditi gluposti nakon previše piva, ali nije da se družim s ljudima koji voze. A ljudi rade gluposti i bez toga – pivo, trava i bonboni su ustvari sporedni faktor.

Jolu i ja smo otvorili po pivo, kucnuli se bocama i sjeli na kamen.

„Rekao si im u devet?“

„Da.“, odgovorio je.

„I ja.“

Pili smo u tišini. Pio sam Budweiser Lite, pivo s najmanje alkohola koje smo imali. Morao sam zadržati bistru glavu za kasnije.

„Uplašiš li se ikada?“, upitao sam.

Okrenuo se prema meni. „Ne, nikada se ne uplašim. Stalno se bojim. Bojim se od onog trena kada je sve eksplodiralo. Nekada me toliko strah da ne želim izaći iz kreveta.“

„Zašto onda radiš to sve?“

Nasmiješio se. „Što se toga tiče,“ rekao je, „mislim da neću još dugo. Bilo je super pomagati ti. Super. Stvarno odlično. Ne znam jesam li ikada radio nešto tako važno. Ali, Marcuse, buraz, moram ti reći…“ utihnuo je.

„Što?“, rekao sam, iako sam već znao što slijedi.

„Ne mogu još dugo.“, napokon je rekao. „Možda čak ni idućih mjesec dana, mislim da sam završio. Previše riskiramo. Ne možeš zaratiti s Domovinskom sigurnosti. To je ludost. Prava, živa ludost.“

„Zvučiš kao Van.“, rekao sam mu, s više gorčine u glasu nego li sam htio.

„Ne kritiziram te. Mislim da je super što imaš petlje cijelo vrijeme to raditi, ali ja nemam. Ne mogu cijeli život biti u strahu.“

„Što hoćeš reći?“

„Da odustajem. Bit ću još jedan od onih koji se ponašaju kao da je sve u redu, kao da će jednoga dana sve opet postati normalno. Koristit ću Internet kao i prije, a na Xnetu samo igrati igrice. Odustajem. Više neću sudjelovati u tvojim akcijama.“

Nisam mu odgovorio.

„Znam da te ostavljam samoga. Vjeruj mi, ne želim to. Više bih volio da i ti odustaneš. Ne možeš objaviti rat Vladi. Ne možeš pobijediti. Kao da gledam pticu koja se stalno zaleće u zatvoreni prozor.“

Očekivao je odgovor. Htio sam mu reći: Isuse, Jolu, hvala ti puno što me napuštaš. Sjećaš li se kako je bilo kada su nas odveli? Jesi li već zaboravio kako je zemlja izgledala prije nego što su ju preuzeli?, ali to nije bio odgovor koji je očekivao od mene. Očekivao je da mu kažem:

„U redu, Jolu. Poštujem tvoj izbor.“

Ispio je pivo do kraja, izvadio još jedno i otvorio ga.

„Ima još nešto.“, rekao je.

„Što?“

„Nisam to htio spomenuti, ali želim ti objasniti zašto moram odustati.“

„Isuse, Jolu, što?“

„Grozno mi je reći, ali ti si bijel. Ja nisam. Bijelce uhvate s kokainom i dobiju rehabilitaciju. Smeđe uhvate s crackom i odleže dvadeset godina. Bijelci vide policiju na ulicama i osjećaju se sigurnije. Smeđi vide policiju i pitaju se hoće li ih pretražiti. Zakon u ovoj zemlji se prema nama oduvijek ponaša onako kako se Domovinska sigurnost sada ponaša prema vama.“

Nije bilo fer. Nisam tražio da budem bijel. Nisam mislio da sam hrabriji jer sam bijel. Ali razumio sam o čemu Jolu priča. Ako policija zaustavi i legitimira nekoga u Missionu, ta osoba vjerojatno nije bijela. Štogod sam riskirao, Jolu je riskirao više. Koliko god ću platiti, Jolu će platiti više.

„Ne znam što bih rekao.“, rekao sam mu.

„Ne moraš reći ništa.“, odgovorio je. „Samo sam ti htio objasniti, da me možeš shvatiti.“

Vidio sam ljude kako nam se približavaju stazom. Joluovi prijatelji, dva Meksikanca i jedna djevojka koju sam već viđao, niska i štreberkasta, sa slatkim crnim plastičnim naočalama u stilu Buddyja Hollyja, zbog kojih je izgledala kao autsajderska umjetnica u teenagerskom filmu koja se kasnije vraća slavna i bogata.

Jolu nas je upoznao i ponudio im pivo. Cura je odbila, iz torbice izvadila malu srebrnu pljosku s votkom i ponudila me. Povukao sam gutljaj – topla votka valjda s vremenom priraste srcu – i pohvalio pljosku, graviranu likovima iz Rappera Parappe.

„Iz Japana je.“, rekla je dok sam LED-icama osvjetljavao pljosku. „Imaju hrpu opreme za cugu s likovima iz dječjih igrica. Baš uvrnuto.“

Predstavio sam joj se. „Ange“, odgovorila mi je, i rukovali smo se – ruka joj je bila suha, topla, i imala je kratke nokte. Jolu me upoznao sa svojim prijateljima, koje je znao od računalnog kampa u četvrtom osnovne. Još ljudi se pojavilo – pet, pa deset, pa dvadeset. Već smo bili prilično velika grupa.

Rekli smo ljudima da moraju doći najkasnije do 9:30, pričekali do 9:45, da vidimo tko će još doći. Tri četvrtine bili su Joluovi prijatelji. Pozvao sam sve ljude kojima sam stvarno vjerovao. Ili sam bio jako izbirljiviji, ili manje popularan od Jolua. Nakon što mi je rekao da odustaje, zaključio sam da nije bio dovoljno izbirljiv. Bio sam stvarno bijesan, ali trudio sam se sakriti to od njega tako da sam se koncentrirao na druženje s drugim ljudima. Ali nije bio glup. Vidio je što se događa, i bilo je očito da mu je krivo. Neka!

Popeo sam se na ruševinu i rekao: „OK, hej, halo!“ Neki u blizini su obratili pažnju, ali oni iza su nastavili brbljati. Dignuo sam ruke u zrak, ali bilo je previše mračno. Naposljetku sam se sjetio, upalio LED-ice na privjesku i bacio svjetlo na ljude koji su pričali, pa na sebe. Rulja se postupno utišala.

Poželio sam im dobrodošlicu, zahvalio na dolasku, a onda ih zamolio da se približe kako bih im objasnio zašto smo tu. Bilo je očito da im se sviđa tajnovitost, bili su zaintrigirani i zagrijani pivom.

„Evo ga. Svi koristite Xnet. On se nije slučajno pojavio odmah nakon što je Domovinska sigurnost preuzela grad. Ljudi koji su ga pokrenuli su skupina koja brani osobne slobode. Stvorili su mrežu kako bi nas zaštitili od špijuna i agenata Domovinske sigurnosti.“ Ovo sam unaprijed razradio s Joluom. Nećemo priznati da mi stojimo iza toga, nikome. Preriskantno. Umjesto toga, reći ćemo da smo časnici „M1k3yeve vojske“ koji organiziraju lokalni pokret otpora.

„Xnet nije čist.“, nastavio sam. „I druga strana ga može koristiti kao i mi. Znamo da ga i sada koriste špijuni Domovinske sigurnosti. Kroz društvene igre nas pokušavaju prevariti da otkrijemo tko smo, pa da nas pohvataju. Da bi Xnet uspio, moramo spriječiti špijuniranje. Treba nam mreža unutar mreže.“

Zastao sam i pričekao da im sjedne – Jolu je smatrao da bi to moglo biti malo teže, shvatiti da vas žele regrutirati u gerilsku ćeliju.

„Ne tražim od vas nikakvu aktivnost – ne morate ometati, ni ništa drugo. Ovdje ste jer znamo da ste u redu, da vam možemo vjerovati. Želim da večeras doprinesete baš tom povjerenju. Neki od vas već znaju što je mreža povjerenja, i što je tulum s potpisivanjem ključeva. Ostalima ću ukratko objasniti.“ – što sam i napravio.

„Večeras želim da upoznate prisutne ljude i procijenite koliko im možete vjerovati. Pomoći ćemo vam da si napravite po dva ključa i međusobno ih podijelite.“

Ovo je bio nezgodan dio. Nismo mogli tražiti od ljudi da ponesu laptope, a trebali smo izvesti nešto vraški komplicirano, što je zahtijevalo više od papira i olovke.

Podigao sam laptop koji smo Jolu i ja sinoć složili od nule. „Vjerujem ovom stroju. Svaki dio u njemu smo sami ugradili. Radi na svježem, tek instaliranom ParanoidLinuxu, podignutom s DVD-a. Ako na svijetu još ima čistih računala, ovo je jedno od njih.

Na njemu je generator ključeva. Dođete ovamo, unesete nešto nasumično – promiješate ključeve, cimate mišem – i on će to iskoristiti da vam nasumično izbaci javni i privatni ključ, koje će pokazati na zaslonu. Možete mobitelom slikati privatni ključ i pritisnuti bilo koju tipku da ga zauvijek izbrišete – ne spremamo ih na disk. Onda će vam pokazati javni ključ. Onda pozovete sve ljude kojima vjerujete, i oni slikaju zaslon i vas pored njega, kako bi kasnije znali čiji je to ključ.

Trebate pretvoriti slike u ključeve kada dođete doma. Nažalost, to će biti puno posla, ali trebate to napraviti samo jednom. Morate biti strašno pažljivi pritom, jedna greška i gotovo je. Nasreću, postoji način da provjerite jeste li ih dobro unijeli: ispod ključa je puno kraći broj, „otisak prsta“. Kada unesete ključ, iz njega možete generirati otisak prsta i usporediti ga s onim na slici. Ako su isti, uspjeli ste.“

Svi su iskolačili oči. OK, tražio sam od njih da naprave nešto stvarno čudno, istina, ali ipak…

04.08.2010. u 12:01 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2010  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Pokušaj prijevoda romana "Little Brother" Coryja Doctorowa na hrvatski. Napredovat će koliko vrijeme bude dopuštalo.

O romanu

"Mali brat" je roman kanadskog sf-pisca Coryja Doctorowa.
Doctorow dopušta besplatni download svih svojih romana sa svojih stranica, kao i nekomercijalne obrade istih, uključujući i prijevode.
Roman sam pročitala u jednom dahu, i odlučila potrošiti slobodno vrijeme (kojeg ionako nemam) na prevođenje istog na hrvatski - čisto eto tako, jer mislim da bi ga što više ljudi trebalo pročitati.

o prevoditeljici

Kvalificirana za ovaj posao.


Pljuvati me za pogreške u prijevodu možete u komentarima, ili na mail:
malibrat.prevoditelj(ad)gmail.com

Sadržaj

Prvo poglavlje

Drugo poglavlje
Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

Šesto poglavlje

Sedmo poglavlje

Osmo poglavlje

Deveto poglavlje

Deseto poglavlje





Creative Commons License
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Hrvatska.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se