četvrtak, 28.09.2006.

"Služeći drugima, trošim se..."

Služeći drugima, trošim se...

Da, znala sam nekoć na latinskom ovu izreku.
Sada mi nije važno znati ju jer ju proživljavam iz dana u dan od kada je počela škola.
Strašno malo vremena imam za sebe, i to mi nedostaje-iako je sve ono što radim sve ove dane vrtlog mene i erupcija nutarnjega...
Što reći?
Guši me papirologija, koja je s HNOS-om izbila poput nekog pubertetskog prištića, i nikako da je se riješim. A rekoše da je neće biti...

Kreativnost je na vrhuncu, ali me nazaduje tijelo koje signalizira podočnjacima, malaksalošću, ...
Stišću me neki rokovi volontiranja, ne javljam se mom dragom najboljem prijatelju Dekiju (Nadam se da čitaš, svaki dan si mi u mislima kiss), ...

Ipak, pored svega, uživam u plodovima rada- bar ih tako doživljavam-licima djece kad radimo svašta-nešto što već radimo na satima, vesele me njihove pripreme za sate, komentari na nastavi,...veseli me djetinja vjera i vizija svijeta.
Uživam u sitnim trenutcima s mužom-pužom.Lijepo je imati ga uza se.

Ipak,sve to ide uz Njegovu pomoć. yes

Nisam bila na blogovima dragih ljudi koji se javljaju...Doći ću...
Šaljem vam blagoslov i pozdrav...
Nedostaju mi ove blogerske sfere.





| 21:02 | Komentari (15) | Isprintaj | #

srijeda, 06.09.2006.

Nakon dosta dana...

Da, nije me bilo dugo, evo za koji dan mjesec dana. Događalo se svašta.
Puno je osoba kročilo stazama mog života, i ja sam kročila mnogim stazama života drugih ljudi.
Bilo je lijepih susreta, putovanja, učenja,... Bilo je toliko događaja i "crtica".
Evo samo jedna.

Jedno jutro na moru ustanovila sam da nemam novčanik.
Probio me znoj. Moji dokumenti, dokumenti muža-puža (jer ja to dobro čuvam nono ), nešto novca,... Pretražila sam savki kutak sobe, auta,...
Pogotovo mi nije bilo jasno kako ga nema jer sam ga prethodene večeri imala.
A ništa...već lagano odustala, tužna, tjeskobna, zabrinuta zbog svih procedura oko odjava kartica, dokumenata,...
Krenuli na doručak kad mi ususret dolazi čovjek kojega sam na plaži upoznala, djedica koji se raspričao o plinskim instalacijama, a ja ga na plaži dan prije strpljivo duuugo slušala i govorila u sebi kako ću i sama jednom biti stara i vjerojatno željna da me netko sluša o stvarima o kojima želim duuugo pričati.
Pita me djedica kako sam. Ja onako automatski velim da sam dobro, misleći kako ne moram njega opteretiti svojom jutrošnjom brigom.
On kaže: Zar ste stvarno dobro?
- Ma, zapravo i nisam...Izgubila sam...
_ ...Novčanik? -izvuče ga iz džepa.
Došlo mi je da zagrlim djedicu!!! Kako me tražio, našao, čekao...
Našao je novčanik u barici vode, na parkiralištu. Ispao mi je s krila kad sam izlazila iz auta.
Eto, kako ima poštenih ljudi.
Ima i nepoštenih, ali o njima pišu novine.

| 20:06 | Komentari (26) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.