nedjelja, 23.03.2008.

Uwe Boll

Opće je poznato da su Nijemci odgovorni za mnoge grozne zločine. Sad ne pričam o holokaustu i klanju šest milijuna židova (iako je i to bilo grozno). O ne. Sad pričam o nečem mnogo, mnogo gorem. Možda ste čuli za Uwe Bolla, momčinu koji uvijek iznova pokušava (i ne uspijeva) napraviti film. Sve što se pojavi ispred njegove kamere magično se transformira u hrpu izmeta. Njegovi filmovi su tako bolno loši da dosad nijedan nisam pogledao do kraja. A ja volim loše filmove - bilo da su samosvjesni i zabavni, smiješno loši ili glupavo nepovezani, ali Bollovi filmovi ne spadaju u skupinu "tako loše da je dobro." Još su gori od toga. Jednostavno ih je napor gledati. Nisam nikad mislio da sjedenje ispred ekrana uopće može biti naporno, ali je Uwe Boll u vrlo malo vremena dokazao da sam u krivu. Nakon dvadeset minuti Alone in the Dark-a sam se ustao i odlučio raditi nešto zabavnije i ugodnije, naprimjer zabiti vrući žarač u oko, i to više puta.

Dakle, mali Boll novac dobija mahom od njemačkih investitora, a sve to zahvaljujući Vladi koja nagrađuje investiranje u njemačke filmove. Porez moraju platiti samo na zaradu od filma (a na to se ne moraju nadati) i u riječima mister Bolla investitori dobijaju 50% natrag od vlade.

Mislite da Uwe ne može biti tako loš? Pa evo vam njegovih ideja što čini dobar film:

"We will use all weapons and we have big, very big action sequences. We have also a massacre in a big slaughterhouse with chainsaws." Oružje, akcija, masakr u klaonici s motornim pilama. Kvragu, ovo je samo po sebi tako smiješno da ni ne zaslužuje humorisitčan komentar.

"Cutting or shooting people in pieces is defiantly one of my strong sides as a director." A što da kažem?..

"We have a hot sex scene." Tako on reklamira film.

Zaključak: Uwe ne zaslužuje život, Neka ga neko ubije. I potrudite se da bude bolno. I da potraje barem 90 minuti (koliko traju njegovi filmovi).

- 18:17 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.03.2008.

Grrrrrrr

Na prošlom postu nisu radili komentari. Zašto, ne znam, ali možda ima veze s činjenicom da je blog.hr postao sranje. Ako ne budu komentari radili na ovom postu, selim se na Bloger.hr.

Dakle, evo opet:


Prošla je (otprilike) godina dana otkako sam otvorio ovaj blog. Stvarno nisam pojma imao da sam sposoban jednu cijelu Zemljinu revoluciju pisati pizdarije. U retrospektivi, većina postova mi se čini blesavima, nepotrebnima i ispodprosječnima. Ali nema veze, moji najgori postovi su opet bolji od izmeta koji svakodnevno proizvodi 90% blogera. I zato mi je drago. Koliko god ljudi bili ograničeni, jadni i pokvareni, ja sam bar jedan od rijetkih koji shvaća da smo ograničeni, jadni i pokvareni. Dakle, nema skrivanja iza samočestitarskih laži i zaostalih ljudskih koncepcija, kao što su moral, čast, pravda... No samo priznanje je korak naprijed, jer ne možemo promijeniti negativne osobine kojih nismo svjesni. Zbog toga ja tako volim ljudima dokazivati da su glupi. Time im činim veliku uslugu. :)

Znate što mi ide na živce? Ono fašističko, usko poimanje umjetnosti kao čiste estetike (umjetnost zbog umjetnosti). Sad, znam da ovo nema veze s gornjim paragrafom, ali boli me kurac. Kada mi idioti koji nisu sposobni povući ravnu crtu počnu srati kako ne kuže ništa poslije impresionizma i kako je sve to glupo i smeće, dođe mi da im izvadim mozak kroz lijevu nosnicu služeći se samo čajnom žličicom (blago rečeno). Ja se od osnovne škole zanimam za sve umjetnosti i idu mi poprilično dobro (osim glazbe, jerbo nemam sluha). A posebno sam dobar u crtanju. Slikati s kistom i bojama nisam nikada pokušao, ali i na računalu je princip isti, tako da mogu reći da shvaćam svjetlost, sjene i boje. Možete zamisliti kako mi smetaju idioti koji pojma o tome nemaju, pa se opet smatraju kvalificiranima odlučivati što je umjetnost, a što nije.

I evo još nešto nepovezano s gornjim paragrafima: bio sam prvi na županijskom natjecanju iz engleskog. Osim same pobjede, posebno mi zadovoljstvo donosi činjenica da sam bolji od onih štrebera iz Jezične gimnazije. I svih ostalih gimnazija, što se tiče toga. Jedino u MIOC-u ima nešto mozga. Ostale gimnazije pohađaju idioti bez talenta i želja u životu. Idu u gimnazije zato što mogu nakon škole lakše na fakultet, pa onda mogu lakše dobiti posao koji se dobro plaća, iako ne zahtijeva nikakvo pravo znanje, nego samo diplomu. Jebiga, nisu bitne osobine, nego titula. TO se plaća. Naše gimnazijalce ne zanima ono što uče. Ne uče iz želje za znanjem. Uče zbog ocjena. I to je to. Nakon četiri godine školovanja odlaze iz škole praznoglaviji nego što su bili kad su ušli.

A ja sam sigurno nekakav mali kreten, čim idem u Grafičku, smjer web-dizajn, jer, boga ti strinina, nije Grafička prestižna škola. Kao što su neke studentice, koje su došle pratiti nastavu i na kraju i same dati malo predavanje, nepristojno rekle: "Ma kakav je to smjer? Ja sam išla u gimnaziju..."

E jebiga, moje studentice. Ja, momak mlađi od vas, koji ide u strukovnu školu, sam izgleda pametniji, ili možda pokazujem više mudrosti, kad ne predrasuđujem ljude na osnovi škole koju su (ili nisu) završili. Inteligenciju ne možete nabaviti ocjenama. Trebali bi radije inteligencijom dobiti ocjene, ali nažalost naše sustav obrazovanja je grozan. Najprije uništi svu individualnost i kreativnost, napuni nam glavu neptrebnim informacijama i takve nas šalje u svijet. Pa se ti snađi. A da ne spominjem kupljene diplome. A što mislite kako je Kirin upao u vladu.+? Rojs barem ne glumi da je obrazovan. Njegove oči su pune dječačkog sjaja koji kao da kaže: "Jesam, rođo. Pokrao državu. Upao u politiku, a imam mozga koliko i cigla. I sad sam u saboru. Ja. Hrvatski političar. Odlučujem o sudbini četiri i kusur milijuna jadnih duša u ovoj zemlji."

Toliko od mene za danas. Uživajte.

- 17:59 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.03.2008.

Turbo-folk - po tko zna koji put

I opet se vraćam na tu istu, omraženu temu. Možda se pitate zašto. Zašto trošim svoje vrijeme i energiju samo da dokažem da je TF smeće? Zar nema svatko svoj ukus? Da, to je istina, ali postoji elementarna razlika između glazbenog žanra folka i (ne)kulturološke pojave zvane turbo-folk. Kad ja govorim o turbo-folku, argumenti protiv sežu daleko iznad glazbene nekvalitete TF uradaka. Da to budete u mogućnosti shvatiti potrebno je znati kad i kako je nastao turbo-folk, za koga je nastao i tko ga je stvorio. Priča ide ovako (a u globali se ne mora odnositi samo na fenomen turbo-folka). Nekom folk pjevaču dosadi praviti iste stare folk albume za iste stare primitivčine. Zato ubaci pop i techno elemente u glazbu, sisate djevojke, vino, drogu i skupe aute, a sve u namjeri da privuče sasvim novu publiku primitivčina. Naravno, zaradi puno love i, naravno, svi ostali pjevači slijede njegov primjer. Svi zajedno štancaju proizvode (a uistinu je riječ o proizvodima bez ikakve umjetničke kvalitete), koji se dobro prodaju. Zarada je velika, a naši dragi pjevači nemaju gdje potrošiti tu silnu lovu. Zato svi prelaze na kič i pretjerivanje, a masa i dalje uživa u njihovim pesmama. Dovoljno da se svakom normalnom zgadi. Ali pokazuje li ovo turbo-folk ludilo znakove umiranja? Odlazi li ono s naših područja? Odgovor je jedno glasno i jasno: NE!

Na zapadu su svi pretjerani i iskomercijalizirani trendovi mahom propali nakon nekoliko godina. Počevši s disco glazbom, pa s glam metalom, grungeom... čim izdavačke kuće nanjuše lovu - ništa dugo ne potraje. No kod nas je situacija bitno različita. Ne postoje velike izdavačke kuće i velika imena. Postoji mnoštvo TF pevača i pevačica, čije albume možete naći u trgovačkim centrima, između pjene za brijanje i kondoma, po cijeni od kojih desetak kuna. Turbo-folk "koncerti" se uglavnom održavaju u sumnjivim klubovima koje posjećuje sumnjiva klijentela. Ispred tih klubova se uvijek događa nekakvo sranje. Uvijek netko nekoga prebije, upuca, zakolje. Želim reći da je turbo-folk, u svom početku, kao i danas, duboko povezan s organiziranim kriminalom. Sad dolazimo do ljudi kojima je turbo-folk kao živim bićima voda. Ratni profiteri, kriminalci, kradljivci, iznuđivači - uglavnom, ljudi koji su stekli svoje bogatstvo nezakonito i, nadasve, veoma brzo. Oni isto troše svoj novac na kič i pretjerivanje, a krasi ih i vrlo niska inteligencija. To su oni kreteni u skupim autima sa zatamnjenim staklima, iz kojih se uvijek čuje turbo-folk. Naravno, ni automobile ne mogu voziti kao normalni ljudi pa vječito jure i škripe gumama, kao da žele privući pozornost. A izgledaju kao pristojni, kulturni ljudi, fino su odjeveni, obrijani, ošišani. Ne bi čovjek baš pomislio da su seljačine. Ali jesu. U očima im se vidi taj glupi, zamagljeni sjaj. I dok god su takvi ljudi na vrhu, a pametni ljudi na dnu, turbo-folk će živjeti. Kao što sam već napomenuo, ovo seže daleko iznad glazbe. Riječ je o potpunom bezakonju i nepravdi. U našoj državi moguće je sve, pod uvjetom da imate novca ili barem vezu negdje u vrhu. Turbo-folk je samo produkt takvog društva.

Sam naziv 'turbo-folk' je oksimoron (dobro, ne u najstrožem smislu te riječi). Dok riječ 'turbo' ima moderan prizvuk, 'folk' zvuči kao nešto nazadno. Turbo-folku je ime dao Rambo Amadeus. Unatoč tome što je taj naziv podrugljiv, turbo-folkeri su ga prihvatili, a to mnogo kaže o njihovom mentalitetu.

S ovim na umu, odlučio sam i ja napraviti svoj vlastiti TF album. Moje turbo ime : Cela Nikolić (zvuči baš kao nekakav TF pjevač/pjevačica). Naziv albuma: Ljubav me proklela.

Već sam napisao jednu pjesmu: tekst i glazba su sklepani u pet minuti (računajući odlazak u zahod na pišanje). Zove se, kao i album, "Ljubav me proklela." Ide ovako:

Bili smo najpoznatiji par u gradu
Kad smo zajedno sjedili u hladu
Bila si najljepša ikad žena
Ali sada te više nema

[Refren]
Sanduk pun vina
Uzela mi sina
Kćerku otela
A ljubav našu proklela

Sjetim se onih dana
Kad prvi put si mi dala
Za sise sam te grabio
Dobro ti ga zabio.

[Refren 2x]


Zar ovo nije školski primjer cajke? Ima svega: jada, tuge, ljubavi, opojnih sredstava, te neizostavne degradacije žena. Najbolje je što bih ovakvim tempom (pet minuta po pjesmi) imao cijeli album u manje od sat vremena. Još pola sata drkanja po FL Studiju (kome trebaju instrumenti kad možete u par klikova napraviti nekakav jadan loop? Uostalom, ako mogu reperi, mogu i ja) i imamo glazbu. Ukrademo tati mikrofon i snimimo zvuk. To traje negdje oko pola sata. Naravno, pravi TF pjevači su se istrenirali dozivajući ovce, ali i njima ponekad treba pomoć. Zato imamo AutoTune, koji automatski ispravlja pogrešne tonove. Korisno, zar ne? Sad kad imamo album, potrebno je napraviti cover. Evo ga, nakon manje od pet minuti u Photoshopu:



Instant turbo-folk album u manje od tri sata!*

*U vrijeme nisu uračunate plastične operacije i upoznavanje s mafijašima u svrhu dobijanja gaža i novca za ištancati 10 000 kopija albuma.

- 19:57 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 05.03.2008.

Ubijte se

Ovakvih priča ima puno: Dječak, 14 godina, odličan u školi, miran, uzorna ponašanja, tih, dođe doma i propuca si glavu. Zašto? Naravno, popularno je kriviti društvo, kulturu, medije, roditelje, a nikome ne padne na pamet da je možda netko rođen sa suicidalnim predispozicijama. Naravno, ima mnogo faktora koji mogu utjecati na nekoga, ali ne postoji jedan jedini razlog u kojeg možemo uprijeti prstom i reći: "Evo, zato se djeca ubijaju!"

Dakako, možete vi reći da se netko ubio zbog jedinice u školi, ili zato što ga je cura ostavila, ali zar to nije samo kap koja je prelila čašu? Ako se netko ubije zbog glazbe koju je slušao, filma kojeg je gledao ili igre koju je igrao, moramo se zapitati koliko je mentalno zdrava osoba koja je sposobna sebi prosuti mozak po zidu zbog... pazite, muzike. A što je s tim valovima samoubojstava, onda? Pa, gledajmo to ovako - da svi jedu govna, jeli biste ih i vi. Nečije samoubojstvo može biti poticaj drugima. Tako sam i ja počeo razmišljati o samoubojstvu i kako bih se ja samoubio. Skočiti sa zgrade? Neeee, ne želim da gospoda i gospođe iz Čistoče moraju strugati moje ostatke s pločnika, a uvijek postoji mogućnost da će mi pad ublažiti nečije ruže, koje ću onda morati platiti, zajedno s bolničkim troškovima. Upucati se? Ma dajte, pištolj i meci koštaju. Utopiti se? Pomisao da mi galebovi grickaju oči nije baš privlačna. Objesiti se? E, sad, to je pravi način. Jeftin, čist i relativno brz. OK, ako mi ne pukne vrat, onda će to biti bolna i spora smrt gušenjem.

Unaprijed se ispričavam svima koje sam uvrijedio ovim postom. Znam da samoubojstvo nije nikakva šala, ali humor je jednostavno moj odgovor na loše stvari. Uostalom, da nema smijeha, bilo bi puno više samoubojstava.

- 20:27 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

"To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.

He who doubts from what he sees
Will ne'er believe, do what you please.
If the sun and moon should doubt
They'd immediately go out."

William Blake


Ovo je blog (da istaknemo očito). Molim vas bez spama, debilizma i nepotrebnih komentara. Svi koji budu ostavljali lance sreće i poruke tipa: "Super blog, posjeti moj!" dobit će po guzi, a njihovi komentari će biti po hitnom postupku izbrisani!

Ako ne dijelite moj smisao za cinični, sarkastični, suptilni humor, dakle ako ste glupi i zatucani, sigurno ćete se uvrijediti na NEŠTO napisano na ovom blogu. Ukoliko ne pronađete baš ništa što vas vrijeđa, onda mi javite i to će se promijeniti. Ako ste došli ovamo srati, shvaćati sve ozbiljno i općenito se praviti pametni dugim komentarima koji ništa ne znače, jer ste u startu promašili bit posta, onda otiđite, mamu vam! Naravno, svi posjetitelji bloga moraju prihvatiti mene, Funky Momka, kao vrhovnog gospodara života i smrti. Uživajte...

Linkovi

Ovo su uglavnom blogovi koje čitam. Ostatak su blogovi koje ne čitam. A ima i onih koje napola čitam, neke svako drugo slovo, a neke svako drugi redak.


Točka Tame

Crofallout

Borgman's Cube

Bog i (ne)zemljani

Valaruko

Svinjce

Recite NE! TurboFolku!

Najbolja pjesma ikad

The Court of the Crimson King

The rusted chains of prison moons
Are shattered by the sun.
I walk a road, horizons change
The tournament's begun.
The purple piper plays his tune,
The choir softly sing;
Three lullabies in an ancient tongue,
For the court of the crimson king.

The keeper of the city keys
Put shutters on the dreams.
I wait outside the pilgrims door
With insufficient schemes.
The black queen chants
The funeral march,
The cracked brass bells will ring;
To summon back the fire witch
To the court of the crimson king.

The gardener plants an evergreen
Whilst trampling on a flower.
I chase the wind of a prism ship
To taste the sweet and sour.
The pattern jler lifts his hand;
The orchestra begin.
As slowly turns the grinding wheel
In the court of the crimson king.

On soft gray mornings widows cry
The wise men share a joke;
I run to grasp divining signs
To satisfy the hoax.
The yellow jester does not play
But gentle pulls the strings
And smiles as the puppets dance
In the court of the crimson king.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se