Kristalna kocka vedrine...

22.04.2017.



Grad sunca... prijateljstvo... ljubav... izazov ovom postu je odličan post i komentari naše blogoprijateljice @Pozitivka...

“Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.”
Tin Ujević

ovaj Tinov citat je moto mog trajanja na blogu... odmor za umorna srca pretoćih u dinajina sjećanja... mostovi pod kojima se budi dinaja... tako me zovu prijatelji iz djetinjstva i mladosti... pokušavam zadržati Homo Ludensa u sebi... budnog... naš realni život je pun uspona i padova, kao i životi svih ljudi na svijetu... a virtuala... eto želja mi je da moj blog bude Tinova kristalna kocka vedrine... :)






Poezija pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Pjesma ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti poete, ona je njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san.
Moj san o stvaranju grada sunca u ovom čudesnom univerzumu se jutros, čitajući vaše komentare, počeo ostvarivati. Odgovaram vam stihom.




Civitas Solis...

Pod sunčanikom izgara dan.
Pepeljasta svjetlost razotkriva
tajnu prolaznosti.
Nad humkom dana pjesma Hoefora i siluete Eumenida.

Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja,
dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba,
žrtvonoša, pravednika i trenutaka.

U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova,
na sceni teatara vremena gala predstava.

Premijera. Reprize neće biti.

Nad nama nebo prepuno legendi,
sazviježđima ispisani mitovi,
utjelovljena božanstava.

U nama božja iskra, bitak svjetlosti, srž dobrote.

Vječnost zaziva radoznalost,čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša i njihove seobe.

Ljubav, svećenica sunca, nerazotkrivena misterija,
nedodirljiva, neuništiva, promjenjiva,
vjekuje u pričama, snovima, u tugama i žudnjama.

Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u drhtaju srca,
u sutonu i jutrenju kaplje s neba,
izranja iz mora, svjetluca u pjesku, titra u zraku,
u nama.


Dijana Jelčić... zbirka pjesama "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014




I dodatak za @Mekona... naš plavi planet... kugla Puna sklada danas slavi svoj dan... u njoj neka iskrikristalna kocka vedrine...




Dogodilo se prije početka vremena, dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodio prostor, da bi se dogodila svijest svijeta i čovjek. Jedna je malena svjetleća točkica, dotaknuta nevidljivom rukom sijača zvijezda, zatitrala i raspukla se čudesnom snagom u miliarde iskrica koje su zaplesale svoj vječni ples beskrajem božjeg sna i počele stvarati svemir.
Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, ZEMLJI, zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje u kojoj ću jednoga dana počivati.

Ecce Terra


slike... Ivan Rabuzin i Fabergeova pisanica

Oznake: blog, civitas solis, Campanella, blogosfera

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se