srijeda, 18.03.2009.

Rapsodija u Crvenom (real Life horror story)

Ko'e sranje.
Vani je napokon zasjalo sunce. Dosadna, naporna djeca cičala su pod prozorom zabavljena vlastitim igrama nadglasavajući čak i vrane na krošnjama koja su užurbano gradile gnijezda kradući jedna drugima materijal.
Sve je bilo bljutavo slatko i veselo. Osim mene.
Sve je bilo predodređeno vremenu prvog dana proljeća, čak je i poštar danas svratio trijezan i na vrijeme.
A meni je kasnilo.
Tisuću glupih misli rojilo mi se glavom. Tisuću simptoma zadavalo mi je glavobolju. Imam li jutarnju mučninu, jedu li mi se to upravo krastavci. Tisuću urbanih mitova uzrokovalo je samo osjećaj nemoći i vrtoglavicu.
Nije mi bilo do hrane predamnom. Ionako se već sve ohladilo. Samo sam ja kipjela.
Zgrabila sam bočicu kečapa i zapizdila ju u zid.
Jeftina plastika fijukavim je zvukom puknula pri udarcu i crvena mrlja kečapa polako se slijevala sa zida rugajući mi se.
Čak i jebeni zid ovdje ima menstruaciju, a ja se žderem u neizvjesnosti.
To govno kasni već 2 tjedna i svaki mogući doom scenarij hvata se za moje misli.
Zato i drhtim sada sa jebenim testerom u ruci. Toliko živčana da se ne mogu koncentrirati niti na sitna slova kojima su ispisane upute.

Što ako…
Ne! Ne i ne… nisam spremna na to!
Možda da počnem voziti bicikl i nenadano podati s njega? Trenirati box i opako vrijeđati protivnike ne bi li ubili boga u meni… i još ponešto.
Jebenog aliena koji bez moje volje inkubira u mojoj utrobi i siše mi šanse a normalan život.

O da znam… trebala bi razmišljati o TOME kao živom biću. Koje možda jednog dana spasi svijet, izmisli lijek za rak, sidu i ljudsku glupost. Jel' tako i Hitlerova mama razmišljala?
Ok, sad sam grozna sama sebi.
Pa puno mojih prijateljica ima barem po jedno dijete. I čak i ovako mlade i bez očeva.
Ali ta su djeca u pobožnoj i bogobojaznoj sredini poput naše... ma što serem u jebenoj licemjernoj zadrtini… uvijek samo malena kopilad.
Debeli popovi su obukli haljine pa misle da znaju kako je nama ženama. Neka oni rađaju i odgajaju deriščad ako toliko seru.
Jel' itko od njih ikada promijenio jebene pelene.

Ali kako bi ja mogla odgajati nešto…kad se i sama još uvijek osjećam kao derište…godine ionako ništa ne mijenjaju… i uostalom koliko bi već imala kad bi To poslao mojih godina.
Kako se to uopće vadi van? I gdje?

Znam par cura koje su navodno to obavile … ali nikada nisam pitala detalje, smjernice i direkcije.
Pa ja uvijek pazim … to se događa drugima. ..koji ne paze. Pa kako se onda , k'vragu dogodilo meni ?
Znam priće… da ako stvari pođu krivo… možda nikad više nećeš moći imati djecu… čak ni kada to želiš … svejedno. U stalom zar svijetu treba još jedna verzija mene.
Imati mene za majku ionako bi bilo i suviše okrutno i prema tom stvoru.

Oh… najradije bi umrla.
Ionako mi je život u kurcu. Da bar mogu sve resetirati. Početi ispočetka.
Možda previše sjedim za računalo. Pretvaram se u jebeni stroj.
Ma bolje to nego u stroj za rađanje ..ko Bosanke i Hercegovke koje poznajem koje štancaju deriščad radi državnih potpora i seru da im država ništa neda i da su im djeca gladna. Pa koji su kurac naštancali toliko ano ih ne mogu hraniti.
Svakog tko ima više od dvoje djece, a nije ih u stanju hraniti treba baciti u zatvor zbog zlostavljanja tih deriščadi.
Uh znam da bi me večina mojih prijateljica zadavila zbog ovakvih riječi.
Njima je predivna činjenica sa su majke i sve blistaju dok i suviše zastitnički tretiraju vlastutu djecu i sasule bi paljbu na mene samim time što svoju unutrašnju nevolju ne smatram čak još niti živim bičem. Njima je biti majka životni poziv.
Ne brinu o sjebanoj figuri, strijama i opuštenim sisama.
Brinu samo o tome jesu li deriščad zrava i dovoljno utovljena....
...ja nisam one!
Ovo je moj! Moj mali jadan život ...

A ja ionako jedva uspijevam hraniti i samu sebe…. Uh.

Možda kasni iz nekog drugog razloga.
Možda je neka cista ili rak… čak i od tako groznih primili osjećam se bolje.

OK dosta sranja, trenutak istine.

Upute kažu: uzeti to toplomjerasto govno i popišati se po ovom govnu naprijed i ako se pojave crtice na govnu u sredini, totalno si u govnima.

Sjedim na jebenoj školjki i ne piša mi se. Da razmišljam o proljeću? Jebenom suncu, visibabama i žuborećem potočiću? … u evo.

Sad treba čekati.
Koliko čekati? Ništa se još ne pojavljuje.
Trebam li još čekati? Jesam li dobro zapišala. Ma jesam, čak sam si i prste zapišala, jebemu.
Nema crtica.
Hladno je u kupaoni na pločicama. Obući ću nazad gaćice.
Uh grozno, ne mogu ove. Imaju krv po sebi.



Koje jebeno olakšanje!
Jel' ko od vas osjetio takvo olakšanje ? Stavljajuči uloške.
Osjećam se kao osuđenik na smrt kojemu je vođa streljačkog voda najedanput skinuo povez i ispričao se uz riječi da su se samo šalili.

Imam ponovo svoj život. Mogu planirati i budućnost. Nemam briga.
Osjećam li se sebično?
Ne.

Ne želim razmišljati o djeci dok ih baš ne budem željela… ako se to ikada dogodi.
Za sada ću samo vježbati pravljenje djece…kao i do sada.

Neka neke druge žene inkubiraju.
Don Kačunko možda.
Meni je svejedno.

I choose life!
odabirem život ...moj vlastiti!

- 14:24 - reci! (6) - Materijaliziraj ! - #

ponedjeljak, 16.03.2009.

Kako stvari stoje

Mislim, dakle postojim
Jedina i sama
Osamljena
U ovome svijetu
Prolazeći kroz ljude
Zapinjem
tek o njihove brige
nebitne i prolazne
poput njih samih
i tek ponekog
dotaknem otiskom usana
da zabljesne među njima
ostavljajući trag u vremenu
kojeg valovi ionako
uskoro brišu
natrag u zaborav
poput tragova mojih stopa
na plaži
dok razmišljam
i dakle postojim
jedina
i osamljena

- 01:17 - reci! (2) - Materijaliziraj ! - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se