Od 26-te godine počinje za mene drugi dio života.
1961. na poziv tehničkog direktora jedne tvornice iz Novog Travnika supruga i ja selimo u taj gradić u srcu Bosne.
Vjerujte, najljepši opis Raja bi odgovarao tom mjestu.
'Grad mladosti' 60-tih godina - bez crkve, bez groblja, bez beskučnika, ulice čiste, svuda cvijeće, stanovništvo sačinjeno od ljudi iz svih republika Jugoslavije + ljudi iz Rumunije, Mađarske – i svi veoma srdačni.
Uglavnom, nema Srba, Hrvata, Slovenaca... svi su samo ljudi koji se druže, posjećuju – ako treba pomažu jedni drugima.
Mnogo sporta, kulturnih manifestacija, izleta, jasno, i pristojnih pijanki.
I sve me je to podsjetilo na Mojsijev opis dok su 'svi ljudi govorili istim jezikom u početku podizanja Kule babilonske'.
Na žalost nije dugo trajalo.
Grupa ljudi, nazovimo ih 'polubogovi', na kraju su uspjeli uništili Raj – uzimajući ono što nije bilo njihovo.
Uz to im je pomogao i 'gold tele(vizor)' – jer su se uskoro svi zatvorili u svoje rupe od stanova da bi buljili u to čudo od tehnike.
S druge strane, mi koji nismo pali pod uticaj te 'kutije' sastavili smo dva stola i svaki smo dan praznili flaše konjaka, konstantno puhali jedan drugom u nos plavi dim cigareta, mješali i djelili karte - često puta od kraja radnog vremena do početka radnog vremena - čekajući plaću da bi je imali gdje potrošiti.
Ipak, radilo se je.
Inače, što se tiče mog zdravstvenog stanja od 1976. sam bio maltene klinički mrtav.
Jetru sam osjećao (do prve čašice konjaka u jutro) kao da se nalazi van tijela i da je veća od koljena - hripao sam ''ko vo'' (jer sam godinama pušio više od 80 komada cigareta na dan) - vene na nogama su mi bile takve kao da su se pijavice ispreplele i zaljepile na njima - ako sam brže hodao 150-200 m. mislio sam da su mi se raspolovile ''cevanice'' obiju nogu - stalne grlobolje, glavobolje – ma sve u ''p.m.''.
Ipak sam vozio auto i moram priznati da je Zenička policija bila fer prema meni jer iako su znali da imam zabranu da vozim auto (radi pijanstva) okratali su glavu dok sam kraj njih vozio.
Kasnije sam saznao da su me poštivali jer nikad nisam uradio neki saobračajni prekršaj.
1979-te mi je bilo dosta svega.
Prešao sam na 100 cigareta dnevno i konzumiranje, katkad, i do 2 litre konjaka na dan očekujući da ću pijan zaspati za uvijek.
I onda se mi je poćelo nešto pričinjavati.
Kad sam bio sam osjećao sam nečije prisustvo.
Kad sam vozio pijan auto, obično videći dvije ceste predamnom, neko mi je šaputao: Pazi! Vozi desno! Koči! Stani!...
Konačno, sad mogu priznati: Zamrzio sam život.
Eto, tako je sve išlo do 01.07.1981. godine, dakle do moje 46-te godine života.
Svakako će neko primjetiti da sam za ovakav život morao imati mnogo novaca, jer uz sve ovo sam imao familiju (suprugu i kčerku) kojima sam ipak morao davati veći dio plaće.
I bilo ga je, jer smo supruga i ja imali pristojna primanja.
No interesantno je to da me ljudi s kojima sam radio nisu smatrali kroničnim alkoholičarem.
Na ovo mogu iznijeti jednu anegdotu iz tog perioda mog života.
1978. godine sam odlučio da uz pomoć doktora prekinem s konzumiranjem alkohola.
Kad sam ispričao doktoru šta me muči, on mi je rekao: Pa ja vas dugo poznajem i nisam vas nikad vidio pijanog.
Odgovorio sam mu: Greška - jer me nikad niste vidjeli kako izgledam trijezan.
Što se tiće novca, ako sam se već našao u stisci naslikao bih ''preko noći'' umjetničku sliku (radio sam slike u svim slikarskim tehnikama) koju sam vrlo brzo prodao.
Intetesantno je da sam u jako pijanom stanju uradio svoja najbolja djela.
Ipak u jednom periodu (1980/1981) bilo je slučajeva da nisam imao novaca ni za jednu čašicu.
Moram priznati da sam se u zadnje vrijeme znao pitati kako to da noću još nisam ''vidio'' miševe i zmije da plaze po meni.
Tada, šest dana prije 01.07.1981. 'pala mi je na pamet' jedna ideja.
Otići ću u bolnicu operirati vene na nogama.
Svakako je to bila samo 'zakulisna igra moje Materijalne svijesti' jer sam očekivao da će me po pregledu krvi izbaciti naglavačke iz bolnice, uz dijagnostički nalaz: Neizliječiv na svim poljima!
Prije vađenja krvi doktor mi je predložio da prvo izvrši operaciju lijeve noge (gdje vene nisu tako grozno izgledale), a kasnije desnu.
01.07. idući u bolnicu borio sam se da ne popijem ništa.
No pred bolnicom nisam više mogao izdržati pa sam svratio na 'jednu s nogu'.
Naručio sam deci konjaka (u čaši od 2 dcl. jer bi u manjoj barem pola prolio, koliko su mi se tresle ruke).
Pijući piće odjednom sam 'čuo U GLAVI' jasnu i glasnu poruku: Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića.
Videći da nema nigdje nikoga u birtiji pomislio sam: E, totalno sam skrenuo!
Nakon analize krvi bio sam zaprepašten nalazima.
Svi, ama svi su pokazivali da sam izuzetno zdrava osoba.
Operacija, u trajanju od 4,5 sati, je završila bez ikakvih problema.
Kroz sedam dana otpušten sam iz bolnice.
Interesantno, od onog momenta kad sam 'čuo U GLAVI' poruku: 'Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića' pa do dana današnjeg nisam više popio ni kap alkohola.
Čak ni pivo.
Dakle (do 2005.) to iznosi punih 24 godine.
No pušio sam i dalje 'ko turčin'.
Usputna primjedba, vene na desnoj nozi nisam nikad operirao.
Izliječio sam ih kristalima.
