You're living like a disaster.
Ključna riječ: pretenciozno.
I don't care if it hurts.
I wanna have control.
I want a perfect body.
I want a perfect soul.
You're so fucking special.
I wish I was special.
credits
Design: murderscene
Help: xoxo
|
All I want for Christmas is New year's day.
nedjelja, 26.12.2010.
Mislila sam pisati o kaosu koji osjećam, ali shvaćam da je to potpuno besmisleno. Ne bi mi uopće pomoglo. Upravo suprotno. Zakočilo bi me i unazadilo.
Ova 2 dana su prošla katastrofalno. Što da kažem? Blagdansko prežderavanje. Prepuna kuća ljudi. Uspjela sam rigati samo jednom i to nedovoljno. Imam 61 kilogram. Bila sam između 60 i 61 kad sam došla doma. Nakon dvodnevnog prežderavanja sam zaokružila iako mislim da možda čak imam i više. Sutra vaganje i mjerenje pa update.
Do Nove godine imam još 5 dana koje namjeravam provesti na tekućini. Samo voda i juhe. Napokon sam doma i ne mogu se izvlačiti na preskakanje vježbanja. Više nema vremena. 5 dana. Dovela sam se da pokušavam napraviti što više mogu za tako kratko vrijeme, a imala sam cijelu godinu. Imala sam i više od toga. Ovo će biti fijasko, i ne samo zbog toga što još uvijek nemam pojma gdje točno idem za Novu. Ja, sama po sebi, sam fijasko. No, na početku sam rekla da neću pisati o unutarnjem kaosu.
Dakle. Nova godina. Pritom ne mislim na 31.12.2010. već na kompletnu 2011. godinu. Toliko toga bi mi se trebalo dogoditi u tih 365 dana, toliko toga bi me trebalo promijeniti. Toliko toga bih sama trebala učiniti. Toliko toga bih sama trebala promijeniti, na sebi i oko sebe. Za 2010. sam rekla da će biti moja godina. Po svemu bi se dalo zaključiti da nije bila moja. Ostala sam na gotovo identičnoj kilaži. Psihički problemi su postojani, čak i postojaniji nego prije. U redu, neke ciljeve jesam ostvarila. Neke promjene se jesu dogodile, ali za mene nisu dovoljno značajne. Nisu dovoljno vidljive. Ljudi ih ne komentiraju dovoljno. Žalosno je koliko mi je zapravo stalo do tuđeg mišljenja i tuđih komentara.
Za 2011. neću reći da će biti moja godina, ali dat ću sve od sebe da ostvarim što više zacrtanih ciljeva. Malo manje riječi, malo više djela.
Dandy loves you.
| 00:49 |
Komentari (1) |
On/Off |
Print |
# |
Once ruined, baby, you stay ruined.
srijeda, 22.12.2010.
Nije ti trebala ona štrudla od jabuke. Ni vegetarijanske lazanje. Ni Kiki bomboni. Ni večera u menzi. Ni sendvič prije 10 minuta. Ništa od toga ti nije trebalo. Glupačo. Ne treba ti ni početak od sutra. Treba ti početak od ove jebene sekunde. Ne možeš se svaki put izvlačiti na prokleti PMS. Umišljaš si. Hrana ti nije potrebna dokle god se vaga vrti oko broja 60. Odvratna debela prasice!
Sutra, da sutra, sam na kavi i vodi. Napokon idem doma. Prva stvar koju ću napraviti je vaganje. Čisto da vidim koliko sam se sjebala u ovih par mjeseci. Vidim sve. Vidim ogroman trbuh i debele bedre, ali želim da mi vaga to potvrdi, da mi napokon dođe iz guzice u glavu što si radim. Što je najgore, doma me čeka food fest. Divota. Pokušat ću ga kontrolirati što bolje mogu konstantnim izbivanjem iz kuće i Miom. Da, Miom. Nemam drugog izbora. Ne mogu si dozvoliti da izgledam kao jebeni tenk za Novu godinu.
Kad smo već kod Mie, i ovaj sendvič bi mogao van.
Glupa sam jebote. Glupa sam toliko da boli. Osjećam se odvratno. Jesam odvratna. Na sve načine na koje osoba može biti odvratna. Fizički i psihički. Ne mogu se više podnijeti. Bar vi razumijete, nesnošljivost samoga sebe je nešto najgore što osoba može osjećati. Mene taj osjećaj konstantno prati. Upija se kroz svaku poru, svakim pojedenim zalogajem, svakom izgovorenom laži. Imam osjećaj kao da sam zatočena unutar nekog stranog tijela, unutar nekog stranog uma i ne mogu van. Ne želim si priznati da sam to stvarno ja. Da nema van. Na ovo sam osuđena. Bila sam jučer, danas sam, a ni sutra neće biti ništa bolje.
Zanima me bih li se stvarno bolje osjećala kad bih skinula tih prokletih 13 kg ili bi onda moje psihičko rasulo samo postalo izraženije? Htjela bih biti netko drugi. Netko manje kompliciran. Netko tko zna razlikovati dobro i loše. Trenutno stanje je loše i ne izgleda kao da će uskoro biti išta bolje. Nije stvar samo u hrani. Ja sam općenito loša. Nekoliko dijagnoza to potvrđuje. Konstantno sanjarim o nekim jebenim promjenama, o boljem sutra, o tome kako ću se ranije dignuti, više raditi, manje očekivati... Ništa od toga se ne događa. Stojim na istom mjestu već godinama, trudila se ili ne trudila. Svaki plan propada, svaki pokušaj nove, bolje mene propada.
Naglasit ću, nije riječ o samo fizičkom problemu. Iz dana u dan si stvaram nove, loše navike kojih se jednog dana namjeravam otarasiti, ali ništa se jebeno ne događa. Namjeravam biti samostalnija, samopouzdanija, malo manje bolna, malo više iskrena. Ništa. Nula bodova. Pogotovo me muči konstantna želja za promjenama, promjenama koje svaki dan predstavljaju nešto drugo. Odjebem ljude iz života da bih sljedeći dan čeznula za njima. Vratim ih nazad bez imalo truda da bih sljedeći dan mrzila svaki njihov pokret. Jadno.
Želim neku konstantu. Dosta mi je ovog nereda. Ne mogu. Ne više. Dosta je.
Kad bi bar bilo tako jednostavno.
Dandy loves you.
| 02:30 |
Komentari (2) |
On/Off |
Print |
# |
Body parts don't fit.
subota, 18.12.2010.
Bilo bi tako lijepo kad bi mogla biti sama. Onako, baš sama. Samostalna. Kad ti ne bi bio potreban nitko da drži sve tvoje disfunkcionalne dijelove na okupu. Kad ti ne bi trebala niti jedna jebena osoba. Ali treba ti. Ne možeš sama. Ne možeš bez njega bez obzira koliko se opireš tome. Koliko god se opireš ideji da si s vremenom postala ovisna o njemu, o njegovim riječima, zagrljajima, pogledima... Zvuči tako prokleto patetično. Dokaz da nisi ništa drugo nego jebeni mali čovjek, koliko god se trudila stajati iznad te ponižavajuće titule.
Pokušala sam bez. Pokušala sam sama. Rezulatat svega su bile više nego inače natečene oči pune ispucalih kapilara i petnaest svježih ožiljaka. Back to my old self. Zaboravila sam koliko mi olakšanje može priuštiti fizička bol. Zadovoljstvo, štoviše. Mogućnost da zaboravim na sve dok gledam bistru crvenu krv kako prodire na površinu, skuplja se u kutovima i na koncu curi niz podlakticu.
Izdržala sam nepuna tri dana prije nego sam se tupa i bolna vratila njemu. Nije mu dugo trebalo da shvati na čemu sam opet. Bez ijedne optužujuće riječi primio me nazad i krenuo u ponovno sastavljanje Rubikove kocke. Ni sama ne znam čime sam ga zaslužila, ali znam da se ne bih trebala odricati jedne pozitivne stvari samo zato što mislim da će tako biti bolje. Protekli tjedan je dokaz da neće. Bez njega ne mogu funkcionirati.
Jednom davno sam rekla da me je on spasio. Lagala sam. Proces spašavanja je još uvijek u tijeku. Ne mogu si vjerovati kad on nije tu. On je razlog zbog kojeg ne tonem u potpuno samouništenje. On me kontrolira. Ne mogu i ne želim ga se odreći.
Dandy loves you.
| 13:20 |
Komentari (6) |
On/Off |
Print |
# |
Food issues.
subota, 11.12.2010.
Jedan od razloga zašto toliko volim Ali Micheal je to što je očiti dokaz koliko je samokontrola važna u životu. Ona nije prirodna mršavica. Sljedeća slika je dokaz.
Dakle, ona je odlučila biti mršava. Mogla bi jesti 'normalno' i biti prosječna. To bi značilo ništa od manekenske karijere, ništa od života koji ima i vjerojatno ništa od samopouzdanja i ponosa kojima trenutno raspolaže. Sigurno ne bi bila sretna koliko je sada. Mislila bi na sve propuštene prilike, a zbog čega? Zbog ponižavajućeg trenutnog zadovoljstva koje nam pruža hrana? I think not.
Ne vidim razlog zašto ja, poput nje, ne bih mogla odlučiti biti mršava, odbiti ropstvo hrane. Imam vlastitih problema sa tim nužnim zlom, ali zasad mi ide. Današnji unos je 230 kcal, do sada. Opskrbila sam se kofeinskim kapsulama, kavom, juhama od povrća i rižinim keksima koji su, usput, poprilično zasitni. Planiram cjelonoćno učenje, ali unos mi ne smije prijeći 500 kcal. Izvedivo, budući da zaista nemam što drugo za jesti osim niskokaloričnih namirnica.
Namjeravala sam ići na Atkinsa ovih 10 dana prije povratka doma, ali je to teško moguće. Zahtijevalo bi kuhanje, budući da je u menzi teško naći odgovarajuće namirnice, a ne mogu si dozvoliti takve izdatke. Dakle, u napad na rice cookies i povrtne juhe. E da, zaboravila sam spomenuti i svježi sir. U svakom slučaju, wish me luck! Trebat će mi za apsorbiranje ogromne količine informacija u naredna 2 dana.
Dandy loves you.
| 18:27 |
Komentari (7) |
On/Off |
Print |
# |
Measurments and plans.
četvrtak, 09.12.2010.
Prsa: 93 cm
Struk: 69 cm
Trbuh: 81 cm
Bokovi: 95 cm
Bedro: 54 cm
Konfekcijski broj: 38
Visina: 167 cm
Ali Michael, moj najdraži model, ima mjere 85-59-86,5. Visoka je 175 cm. Konfekcijski broj 34.
Iskreno, sramim se. Užasno se sramim same sebe, svoga tijela. No. Postavila sam si neke ciljeve. Ne zanima me težina. Hoću određene mjere. Ako ona, 8 centimetara viša, može imati 85-59-86,5 onda ja mogu 83-56-83 i nositi konfekcijski broj 32. Izgleda malo, ali nije. Ne za moju visinu.
Do Nove godine mi je cilj 90-66-90 i konfekcijski broj 36. Ostatak mogu ostvariti u 2011. do 1. travnja. Trenutno je na snazi opasna restrikcija. Oke, ne toliko opasna budući da mi je bioritam totalno poremećen i moram učiti u najmanju ruku puno, ali držim se ispod 700. Vježbanje sam zapostavila jer ga ne mogu ubaciti u raspored, ali potrudit ću se. Kolokvij je uskoro, nakon toga će sve biti drugačije. Drugačiji raspored, drugačiji prioriteti. Napokon sam se malo uhodala i znam kako treba ići.
Ali M.
Hoću takve noge!
Dandy loves you.
| 17:28 |
Komentari (1) |
On/Off |
Print |
# |
Crack my skull. Rearrange me.
nedjelja, 05.12.2010.
Well, she's back.
Svjesna sam dosadašnjih grešaka. Svjesna sam vlastite gluposti, jadne bespomoćnosti. Svjesna sam cmizdrenja nad propalim pokušajima i konstantnog kruženja oko jedne jebene stvari, bez ikakvog pomaka. Bez barem malenog kraka naprijed. Već dvije godine sam na ovoj adresi, pod ovim imenom. Već pet godina mijenjam nickove, blogove, dizajne misleći da ću na taj način nešto napraviti. Hah. Smiješno je koliko čovjek glup može biti. Već sedam godina se borim, manje ili više uspješno. Već sedam godina lažem samoj sebi kako će sutra biti bolje. Nikad do sada nije bilo, bar ne dugoročno.
Netko bi nakon svega ovoga odustao. Budimo realni, sedam godina maltretiranja same sebe, osciliranja u kilaži, povraćanja, prejedanja, rezanja, plakanja, čupanja kose i vrištanja nije baš najsjajnije razdoblje. Svatko iole normalan bi ga htio zakopati u najdublju ladicu i zaboraviti, krenuti dalje ne osvrćući se. Ali ja nisam takva. Nisam normalna, ako ćete preciznije. Ne kažem da mi je dobro ovako, ali čovjek se na sve navikne. Ne gubim nadu. Vjerujem u vječno sutra.
Sada zaista. Ujutro će biti bolje. Imam plan koji ne može propasti budem li ga se držala, ali zaista držala. Bez iznimki. Bez glupih opravdanja koja ne drže vodu. Zato tvrdim da se vraćam, što vam se možda čini čudnim jer nisam nikud zapravo ni otišla. Ali vraćam se, vraćam staru pretencioznu, samokritičnu sebe. Nema popuštanja, nema opuštanja. Ne postoji druga šansa. Otkad život daje druge šanse? Pritom ne mislim samo na fizički izgled, dijete i ostala sranja. Mislim na sve. Na karijeru, na sastavljanje same sebe u kompletnu osobu koja mi se sviđa, za razliku od sadašnje cmizdrave balavice kojoj je buđenje u 6 napor.
Imam postavljen cilj. Doći do njega neće biti jednostavno. Nekih stvari ću se morati odreći, neke ću morati prihvatiti iako to neću htjeti. Neće biti jednostavno, ali moram. Jednostavno moram.
Preostalo je još 26 dana 2010. godine. Godine za koju sam rekla da će biti moja godina. Za koju sam imala velike planove. Istina, neke od njih sam i ostvarila. Polovicu, moglo bi se reći. Druga polovica, ahhh. Bila sam lijena. Ne postoji opravdanje. Što ne znači da su neostvarivi i sljedećih 26 dana. Ne u potpunosti, ali djelomično sigurno.
Moglo bi se reći da sam starija i mudrija nego što sam bila prošle godine u ovo vrijeme. Drugačija, definitivno. Dosta toga se dogodilo. Dosta toga sam doživjela. Napravila sam neke stvari za koje nikad nisam mislila da ću biti sposobna. Ukratko, promijenila sam se. I mislim da ću se nastaviti mijenjati u malo manje naivnu, a malo više hladnu i proračunatu osobu. Za sada mi ide jako dobro. O nekim stvarima moram dobro razmisliti. Moram odlučiti koga ću zadržati u životu, a koga pustiti. Pojedine osobe mi oduzimaju previše energije, remete mi planove, uništavaju me kako iznutra tako i izvana. Nemam više vremena, a ni živaca da trpim. Nema više novih šansi.
Uskoro će sve biti drugačije. Bolje.
Dandy loves you.
P.S. Victoria's Secret Model, ispričavam se za Challenge. Nisam bila sposobna.
| 01:16 |
Komentari (6) |
On/Off |
Print |
# |
|
