život je kako kada

< srpanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

17.07.2017., ponedjeljak

Ptica



Pogled joj je odlutao kroz prozor gubeći se negdje u daljini. Podigla je ruku kao da ga želi zadržati, dohvatiti, poći za njim. Trenutak je ruka, kao zaustavljena ptica u letu drhtala u zraku, a onda se srušila u krilo. Oči su izgubile sjaj. Ptica je izgubila krila. Sve je stalo negdje iza pogleda u nijemosti trenutka koji će predugo trajati. Oko nje sve su stranci i ona je stranac svima. Više nikoga ne prepoznaje i strah koji se povremeno pojavi u dubini oka govori koliko je daleko od svoje djece. Oca smo davno izgubili. Puno prerano, stalno smo svi govorili jer mogao je, samo da se potrudio, mogao je, a nije. Kao da mu je bilo svejedno. Onda samoća. Samoća ubija, samoća prijeti, samoća je zlo i zločinac koji se nastanjuje u osamljeno srce. Imala je nas, ali daleko od pogleda, daleko od zagrljaja, tek riječi koje su pronalazile izgovor za ne dolazak.
I nije to sebičan čin, ne nikako. Ovo je društvo guralo sve u ritam koji nije ostavljao prostor između traženja odmora i poslova kojih je stalno bilo više i više. Konačno se sve srušilo tog dana kada se izgubila u vlastitoj ulici tražeći svoju kuću. Panika koja je izvirala iz njenog pogleda potvrdila je konačnu dijagnozu.
Već dugo i nje nema, a ja razmišljam koliko nam je dala, svojih dana i noći, sve što je znala i mogla, a sebe izgubila. Razmišljam kako smo trebali, kako smo morali biti drukčiji jer i moje godine se penju i moj pogled odluta i ruka klone i poželim da ih zagrlim, a onda pomislim; oni danas rade čak više nego sam ja u moje vrijeme i spustim ruku u krilo. Ptica je odletjela. Čekam.

17.07.2017.
- 10:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #