život je kako kada

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

21.11.2015., subota

TKO ŽIVI NA GROBLJU



Znam da nas ima najviše onih kojima je život dodijelio živjeti vrlo skromno, a nekima ispod svakog ljudskog dostojanstva. Ona prebogata manjima koja živi u izobilju svega, koja ima desetke skupocjenih automobila u garažama velebnih vila sa desetak i više soba, kupaona, sjajnim bazenima koje pune morskom vodom zagrijanom na temperaturu koju požele, nikada ne pomisli da postoje ljudi koji od gladi umiru. Naravno ima poneki izuzetak koji pokuša nešto učiniti, ali to je kap u oceanu neimaštine. Zanimljivo je kako tim bogatašima nikada nije dosta bogatstva. Čitamo i vidimo preko raznih sredstava informiranja kako se nadmeću sa visinama jarbola na jahtama, sa dužinama i opremom istih. Veličina posjeda i vila nikada im nije dostatna za želje. Danas sam vidjela kako u Manili ljudi žive na grobljima. Spavaju po grobovima, kuhaju kraj grobova, rađaju i odgajaju djecu. Nešto nevjerojatno što me zgrozilo čak možda više od onih izbjegličkih kampova gladi. Tamo su ljudi pobjegli od rata i strašno je vidjeti da se malo tko zapita o tome da su to ljudi, naša braća, naši susjedi jer na istom smo planetu i nije važno što je sada kod njih nekoliko sati više ili manje nego kod mene. No živjeti na groblju regularno jer državu nije briga za sirotinju. Oni su kao golubovi grada. Od mrvice do mrvice, od dana do dana. I nitko se ne zapita zašto? Zašto bi se i zapitali kada se odgovor zna? Ona manjina basnoslovno bogatih uskratila je kruh većini stanovnika namjerno, pohlepno, bolesno pohlepno. Još dok sam bila dijete govorili su mi: „Jedi, gledaj kako si mršava kao iz bijafre“. Nitko nije znao gdje je Bijafra, ali su znali da tamo ljudi umiru od gladi. No danas je glad proširila svoj prostor cijelom Zemljom i samo se širi, širi, a da se gotovo nitko od te prebogate manjine ne zapita do kada će to trajati jer jedino što žele je još više vila, dvoraca, jahti, automobila, aviona, umjetnina, a jednog će dana na njihovim grobovima živjeti sirotinja kao ova u Manili koju sam danas vidjela u tv emisiji o Filipinima.




fotografija je sa interneta
- 12:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #