< | ožujak, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Često znamo reći:“ Svi smo mi isti“. Ne, nismo. Neću ništa puno lamentirati, ali ljuta sam ko ljutica. Razlog, vidljiv. Nije to negdje u nekoj divljini, a ne. Ovo je ispod prekrasno uređenih privatnih kuća na Bukovačkoj cesti. Ostanete zapanjeni kada vidite njihova ušminkana dvorišta i ovo što me svaki put zgrozi kada krenem u laganu šetnju tzv jarkom. Nekada je jarkom tekao potočić sa Sljemena, ali kako su ljudi u njega puštali sanitarnu vodi iz svojih kuća nije bilo neko ugodno mjesto za šetnju. Od kada je kvart dobio kanalizaciju i u jarku napravljeni kolektori možete stvarno ugodno prošetati. Proljeće se budi i cijeli šumarak je prekriven proljetnicama. Trava i raznorazna zelen polako ponovo niče, no kada vam pogled zaustave hrpetine raznog smeća i otpada ne možete ostati ravnodušni. I sad, nije to smeće donio netko iz drugog kvarta, ni govora. Sve su to dični stanovnici odložili u šumarak da ga ne gledaju. Nisam sigurna koliko stoljeća treba proći pa da šuma uspije preraditi sve što su joj ostavili. U isto vrijeme slušamo o recikliranju, no sve dok se otpad ostavlja idućim generacijama za rješavanje teško da možemo išta dobrog vidjeti. |