život je kako kada

< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

11.02.2015., srijeda

Konji

Kad si prisiljen biti u svoja četiri zida, svašta ti padne na pamet. Evo ja jutros, zapravo još od noćas kroz snove, mislim na konje. Na one prave četveronožne iako je oko nas sve više raznih konja. Sjetila sam se i vremena kada su profesori sasvim jednostavno bez ikakvih sankcija nekim dečkima u razredu znali reći: „Konju jedan“, a danas svako toliko neki „konj“ opali šamarčinu profesoru ili ga iscipelari jer ga je mrko pogledao. O da, ima danas konja i „konja“. Istina onih koje je moj djed timario sve je manje, ali vjerojatno nikome ne fale jer dovoljno je vidjeti konje naših političara pa odmah nestaju misli o hladnokrvnom posavcu. Istinaibog podosta je Posavaca danas hladno posebno kada ih Sava poplavi pa se hlade u kontejnerima, a ministri se u višekonjskim zapregama dovezu, obećaju i odvezu. Konji, ma baš su me noćas morali vratiti u ono moje selo Slavonsko i ja sada ganjam izgubljeno vrijeme. A to mi jedino ostaje jer još samo konje u snovima imam. Ne usudim se na neke limene niti pomisliti da mi kakav „švicarac“ ne ponudi bolji život pa mi onda nakon osmjeha i ovo malo krova iznad glave oduzme. Eto kako se čovjek izgubi u mislima, a samo sam željela nešto reći o konjima. Onim konjima koje je moj djed imao, a kojih se danas može u cijeloj lijepoj našoj izbrojati bez kalkulatora. Sve druge, naše konje, one ispod uglancanih crnih poklopaca možemo vidjeti ili preko TV ili na Markovom trgu praveći se da fotkamo crkvu sv. Marka. A stvarno ima prekrasan krov. Ima doduše i onih koje ne uspijemo vidjeti jer nikako ne bi bilo u redu da neka prodavačica ugleda sve konje limuzina i terenaca koje vlasnik trgovačkog lanca preko njenih leđa nabavlja. Ima „konja“ koji pregaze, ubiju na cesti. Nekima se oprašta u startu jer su premladi i nemaju pojma koliko je konja ispod haube, a u njihovim rukama. Ali ima i divnih konja slavonskih koje vlasnici neće nikada zamijeniti nekim običnim limenim. To je to iz mojih snova. Lipicanci, riđani, vranci, svejedno, plemenitost njihovu ništa ne može nadomjestiti, a ja se samo snovima opet vratim djedu i konjima njegovim.

11.02.2015.

- 09:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #