< | prosinac, 2014 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Ambicije. Svi ih posjedujemo u većoj ili manjoj mjeri. Ponekad nam se učini kao da više nismo sposobni ni za što. To su trenuci kada je potrebno osjetiti blizinu obitelji, prijatelja jer oni će svojim željama i naše potaknuti. O tome sam razmišljala ovih dana kada su mi stvarno bili potrebni; živi, optimistični, sa osmjehom i prepoznatljivim vjerovanjem da će već sutra biti bolje. To sutra zapravo ne dolazi preko noći. Znam, čekanje će potrajati, ali važno je da se ambicije ponovo uzdižu. Ne moraju biti kao kod gospođe Kolinde, koja me, uz put da rečem, stvarno iritira svojim lupanjem šakom i petom i kao da prijeti svima i svakome. Ne moraju biti kao kod predsjednika bez i najmanje promjene u intonaciji govora, a sa najvećom željom ostati još jedan mandat bez dovoljno dobrih rezultata iz ovog. Ambicije ostalih su gotovo na vlas iste. Dohvatiti taj čarobni komad kolača i postati sami sebi najvažniji. I dok sam tako sa zabranom pomicanja satima, razmišljala o tim ambicijama u mom malom životnom svemiru, a činile su mi se nedohvatljive, nedostižne, slušajući što sve žele novi ambiciozni u utrci za biti glavni, shvatila sam da želim samo jedno. To jedno je stvarno najvažnije; neka kuca, neka kuca mirno, smireno, sretno i zadovoljno. Sve ostalo je prolazno pa i razne Kolinde, predsjednici i svi pretendenti na razne tronove u lijepoj našoj. 07.12.2014. drugi tjedan adventa |