|
Zelene planine stajale su gordo pružajići ruke ka nebu; vjetar je povijao liščće i travke, a olovno sivi oblaci vrtili su se iznad planinskih vrhova. Iako je vrijeme obećavalo kišu nje nije bilo. Nije bilo čan ni hladno; štaviše bila je ugodna, svježa atmosfera. Melanie i ja sjedile smo u dvorištu moje stare kuće i pile čaj.
„Misiš li da je Willie lagao?“, upitah nakon kraće pauze.
„U vezi čega?“, odvrati ona odstno, a sjajne plave oči i dalje joj bijahu prikovane za nebo.
„U vezi toga da je moj otac živ.“, ponovila sam.
„Poznavajući tvog oca mislim da nije.“, spustivši porculansku šolju prošaranu linijama i cvjetovima boje starog zlata na stakleni stol i osonila je lakat na rub stolice i kratko me pogledala. „A kad ga vidim ja ću ga lično ubiti njegovim štapićem jer mi se nije javio.“, napravila je uvrijeđeni izraz lica.
Nasmijala me.
„Ja ne želim natrag u Hogwarts,“, tužno sam uzdahnula i namjestila se udobnije – sklopila sam oči.
„Zašto?“, osjetila se znatiželja u njenom glasu te i ona promijeni položaj.
„Umbridgeica. Nije više čarobno kao prije uz sva ta silna pravila i reforme. Tačnije muka mi je.“
Zrak je ispunio njen smijeh, čula sam kako je otpila gutljaj čaja.
„Naravno možeš odustati i dati Umbrideici zadovoljstvo koje joj je potrebno ili možeš ostati jer samo tvoje prisustvo, kao učenika koji je se ni najmanje ne boji, nju ubija, muči iz dana u dan sve više dok jednoga dana ne dođe do apsolutnog ludila.“
„Vjerovatno si u pravu kao i obično.“, dodala sam malo sarkazma na zadnji dio.
„Ma da, staru si babu našla zezati.“
Njene su oči bile hipnotičke, sjajne i plave poput zvijezda na ljetnjem noćnom nebu. Bila je izuzetno lijepa za ženu njenih godina – mladolikog lica, kose plave kao snop žita u kasno ljetno popodne, uvjek elegantno, damski obučena. Danas je nosila dugu, tamno plavi Elizabeth Arden kostim.
„Budući da je Hallow otišla u posjetu svojim rođacima u Moskvi, nisam imala nikog drugog.“, iskezila sam se i otpila gutljaj svog najdražeg čaja – menta. Pustila sam svježi okus da mi zavlada osjetilima, probudivši ih iz sna. Trepnula sam par puta i počela ponovno slušati što mi Melani priča.
„Ako ti je dosadno mi možemo otići u crkvu. Uhvatićemo večernju misu.“, slegla je ramenima.
„Mogle bi smo. Dugo nisam bila tamo.“
U isti smo se tren digle i popravile odjeću. Namjestila sam veliki bijeli rajf da mi čvršće drži kosu te preko svoje male crne haljine namjestila dugački, bijeli šal.
***
Šetale smo toplim ulicama Beča – stigle smo ranije nego što smo planirale, pa nam je ostalo nekih dva sata do mise.
„Melanie šta je sa Quentinom?“, nenadano sam se sjetila brata.
„Otišao je sa svojim timom u London, znaš da je zaljubljen u taj grad.“
„Da, valjda.“, odvratila sam razočarano. Iako moj brat i ja nismo bili naročito bliski, što je bilo čudno jer smo bili blizanci, ipak mi je nedostajao što izgleda ja ne mogu reći za njega. Bio je zaljubljen u dvije stvari – London i metlboj. Bio je sjajan igrač i ljeta bi provodio u metlbojskim kampu u raznim gradovima Europe.
„Dakota?“, Melanin dubogi glas me prenuo iz razmišljanja.
„Ma samo sam se zamislila ništa više.“, poluglasno sam se nasmijala.
„Dakota! Dakota!“, čula sam kako me netko energično doziva, te sam se hitro okrenula u pravcu glasa.
„Bella!“, iznenađeno sam povikala, a ona je entuzijastično dotrčala i čvrsto me zagrlila.
„Profesorice Fuller, dobro veče.“, uljudno se osmijehnula.
„Dobro veče Bellatrix. Dakota ostavicu te sa dugaricom. Znaš gdje sam, molim te nemoj kasniti.“
„Tako mi je drago da te vidim.“, još jednom me jako zagrlila.
„I meni je Bella.“, odvratila sam nakon što sam pokupila malo zraka.
„Hoćemo otići pojesti sladoled?“, zelene oči, kao dva smaradga na zraku veselo joj poskočiše u očnim dupljama.
„Naravno.“
***
Poput Belle i ja sam se zagledala u dugi niz prolaznika najrazličitijih visina, odjeće, boja...
„Vidiš onu ženu u žutom?“, Bella uze kašičicu punu sladoleda od vanile.
„Da, malo ju je teško promašiti.“, zagrizla sam donju usnu.
„Probaj pogoditi o čemu priča.“
„Hm... Može ovako.“ , nakašljala sam se da bih malo glas skrenula na piskutav.
“Blagi bože ostavila sam sjaj u kancelariji, šta ću sada. Nemam sjaj! Jao, tako mi svetog Boga sjaja čekaj šta ću sada. A ne mogu više, jadna ja, sama i umorna, bez sjaja. Jao, jao.“, Bella se počela nekontrolirano smijati čvrsto držeći rub stolice.
„Ovo je bilo dobro.“, reče kad je došla do daha.
„Sad ti.“ , dala sam joj gest rukom da je pozornica samo njena.
„Molim! Martin Luther King je bio crnac? Koliko dugo već zaš taj podatak? Ovo će uzdrmati temelje istorije, borac za prava crnaca je bio crnac, zamisli, zamilsi. Joj što sam uzbuđena!! Ha, kako to misliš nema više žutih pita? Nikad nisu ni postojale? Kako to molim te. Pa šta jedem svaki dan. Borovnice. Nemoguće. One su ružičaste!“, sada sam ja bila ona kojoj je trebalo malo više zraka.
„Znaš šta mi se sada radi?“, upita Bella kada sam se malo smirila.
„Ne šta?“, podigla sam obrvu u znak znatiželje.
„Meni se pjeva.“, na nekoliko trenutaka sam promislila o njenim riječima.
„Otvori oči bejbe, ovaj dan je tvoj bejbe, al' bejbe bejbe bejbe ti nisi tu.“, započela sam i vidjela kako su joj obrazi ozarili.
„Bejbe bejbe ti nisi tu. Kažem bejbe bejbe bejbe ti nisi tu. Kad dođe san tada znam sanjam te zadnji put jer bejbe bejbe bejbe ti nisi tu.”, nastavila sam stihove pjesme koje smo Bella i ja često pjevale kada bi raskinule sa nekim.
“Misliš da si pametna, ustvari baš si blesava. Nema te, to je kraj to je kraj. A gde ćeš sada bejbe, ti si sasvim luda bejbe. Al’ Bejbe bejbe bejbe ti nisi tu... Kažem bejbe bejbe bejbe ti nisi tu. Kada dođe san tada znam sanjam te zadnji put jer bejbe bejbe bejbe ti nisi tu.”
Zajdeno smo otpjevale zadnji dio. “Bejbe bejbe bejbe ti nisi tu... Kažem bejbe bejbe bejbe ti nisi tu. Kada dođe san tada znam, sanjam te zadnji put, jer bejbe bejbe bejbe ti nisi tu. Sing a song! Bejbe bejbe bejbe ti nisi tu... Kažem bejbe bejbe bejbe ti nisi tu. kad dođe san tada znam, sanjam te zadnji put, jer bejbe bejbe bejbe ti nisi tu. ”“
Postajem prestara za ove fizičke aktivnosti.” otpila je dugačak gutljaj vode.
“Babo.”, isplazila sam joj jezik.
“Ta sam.”, digla je ruku u zrak, “A kada se Viktor vraća?”
“Viktor? Nisam sigurna, mislim tek u septembru.” slegla sam ramenima.
“Meni je zadnji put pisao prije dva mjeseca, mislila sam da se bar sa tobom čuje.” oči joj promijeniše boju iz zelene u neku čudnu sivu – bila je zabrinuta.
“Meni je pisao prije mjesec. Žao mi je što ti ne mogu pomoći.”, usne su mi se skupile u razočaravajući osmijeh.
“Ma nema veze.”, reče ponovo vesela. Tada sam u pozadini grada čula su se crkvena zvona kako zveče.
“Trebala bih krenuti. Vidimo se kasnije Bella.”, ljubazno sam je pozdravila i poljubila u obraz za oproštaj.
***
Katedrala sv. Duha stajala je u pozadini starog Austrijskog grada, bila je stara točno 200 godina, a njen osnivaltelj bila je mlada njemačka umjetnica, Carla Von Strom, kasnije redovnica. Predanja kažu da je njen otac katedralu sagradio kćeri kada je napunila 18 godina, po njenoj želji. Veliki ulaz krasilo je predivni okvir od mahagonije po kojem su bili izrezbareni mali anđeli. Katedrala je bila jako svijetla, dok je kod oltara, kažu već 185 godina, točnije od smrti Ludviga Von Stroma, gorijela crna svijeća. U predanju još piše da ju je Carla upalila na dan sahrane svoga oca i zamolila Boga i anđele da ostave tu svijeću da gori, da njen otac može uvjek da pronađe svoj put. Visoki strop, bio je oslikan veličanstvenim freskama. Najviše su se ponavljali anđeli, jer ih je Carla najviše voljela. Najneverovatnije od svega bila je činjenica da bezjaci nisu bili svjesni postojanja ove katedrale - nisu bili svjesni svijeta koji je bio tako opipljiv njima uz rame. Da, zaista nevjerovatno. Stigla sam na vrijeme, baš kako je Melanie zahtjevala. Vidjela sam je kako stoj pokraj ulaza u svom plavom kostimu i razgovara sa velečasnim Ivanom Van de Kampom. Laganim korakom pošla sam ka njima.
„Dakota, drago mi je da si došla.“, velečasni se široko i toplo osmijehnuo otkrivajući stare bore na licu, ostario je.
„Ma ne, čini vam se.“, odmahnula sam rukom u šali.
„Oprostite moje dame, moram se otići pripremiti.“
„Nema problema velečasni.“, Melanie se ljubazno nasmijala, dok se on pristojno naklonio i otišao.
„Šta si ti radila?“, upitah kada smo sjele.
„A ti bi voljela znati?“, poigla je obrvu.
„Da bih.“, htjela sam joj isplaziti jezik, ali sam se na vrijeme sjetila gdje smo.
„Imala sam posla. Pričaću ti kasnije“, onda je svoje plave oči fokusirala na velečasnog Ivana, pažljivo slušajući njegove riječi.
When we all give the power, when we all give the best
Every minute in the hour we don't think about the rest
When we all give the power, when we all give the best
And every soul, every one will fear. Life is life!
We are glad that is over, we tought it would last every minute
Of the future is a memory in the past. We gave all the power
We gave all the best, and everyone lost everything and pariched
With the rest! Life is life!
Katedrala je već odavno bila prazna, samo je plamen malih svijeća, zapaljenih u sjećanje na usnule, pjevalo svoju elegiju, ali i ona je bila tiha i meka – nečujna. Sjedila sam na klupici i razmišljala.
„Dijete o čemu razmišljaš?“, glas velečasnog naglo me probudio i vratila sam se u stvarnost.
„O svom ocu, velečasni.“, pogledala sam ga. Sjeo je kraj mene u svojoj crnoj kuti. Sijedi pramenovi posložili su mu se oko glave, a guste smeđe obrve skupile su mu se na čelu.
„Tvoj otac, draga moja nije bio loš čovjek. Bez obzira na to što je radio. Nikada nije povrijedio onoga tko to nije zaslužio. Znali smo se mnogo godina. I mogu ti reći svakim mu danom sve više sličiš.“, pomilovao me je po kosi.
„Hvala vam. To je lijepo čuti.“,nečujno sam odahnula.
„Reci mi šta još radiš ovdje. Ljeto je tek počelo, mlada si, večer provodiš u crkvi sa sveštenikom od 100 godina umjesto sa svojim prijateljima negde napolju.“, oboje smo se nasmijali na kraju.
„Večeras ste mi vi bolje društvo nego itko u gradu.“
„Hvala ti mila, ali zar se Viktor ne bi trebao vratiti uskoro, mislim prošla je školska godina?“, pogledao me upitno.
„Ne znam iskreno da vam kažem. Nije mi dugo pisao. Slagala sam prijateljicu danas. Nismo se čuli četiri mjeseca. Tko zna, možda me je i zaboravio“, uzdahnula sam tužno, ali sam se tiho nasmiješila na poljednjem dijelu.
„U to ne vjerujem, znaš koliko te voli. Ne bih se čudio da već sutra skoči na tebe sa krova neke kuće.“, hrabrio me je.
„Da to manje – više podsjeća na njega.“, široko sam se osmijehnula,“ Mislim da bih sada trebala poći. Kasno je.“
„U redu dijete, nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.“
„Ali prije nego što odem...“, promrmljala sam ovo za sebe i pošla ka svijećama.
„Jedna da osvjetli put budnima...
Druga usnulima...“, zapalila sam dvije svijeće i kratko se pomolila. „Doviđenja.“
Noć je bila sveža. Na nebu su se igrali ljubičasto oblaci skrivajući zvijezde i mjesec. Vjetar je za sobom nosio poznati miris muškog parfema, ali nisam se obazirala na njega – umišljala sam sigurno. Tri listića su prošla poder mojih nogu u malom vrtlogu; zapitala sam se koju su muziku čuli kada su tako plesali. Bacila sam posljednji pogled na katerdalu i otišla...
|
