|
Zaboravila sam lozinku i korisničko ime za meadowsifhell.blog.hr. Ovdje se priča nastvalja. Ista tema i slični likovi, ali biće malo drugačije ispričana. Žao mi je što sam tako nespretna.
Poljubac za sve vas.
Dakota
Život među ovim ljudima bio je izuzetno opasan. Ako nisi znao šta radiši bio si gotov, lovina. Sigurnost je relativan pojam, jer jedino mjesto na kome si zaista bio siguran bio je tvoj um. Ako bi trčao dovoljno dugo da nađeš skrivene katakombe u koje se možeš zaključati bio si siguran. Bilo da su napadi fizičke ili psihičke prirode, mogao si pobjediti osjećaj ljubavi, gubitka, tuge, boli... Zvali su nas vampirima, ali ne vampirima koji misle samo na krv, koji čekaju noć da bi oživjeli svoj ubojiti nagon. Ne. Oni su bili već davno zaboravljeni, a njihove priče potrošena tema. Mi smo sa druge strane bili izuzetno zanimljivi čarobnjacima. Možda zato što su nas se bojali. Nikada sa nama nisi bio siguran. Biti sposoban natjerati osobu da ubije onoga koga najviše voli, da radi stvari kojima se zgražava, da pleše sa svojim strahovima kao da su dio svakidašnjice nije bio nešto čemu se treba diviti. Ali nisi mogao pobjeći osim ako se ne sakriješ u svoj um. Barem do sada to je bio nemoguće izvesti, jer vidite um je povodljiv, nesiguran i lako ga je srušiti. Kao da rušite kulu od karata, ništa više. Takav način života imao je svoju cijenu. Zamislite kako se svi oko vas kreću ubrzano, vidite tisuću osoba u jednoj sekundi kako nestaje. Kako se svjetlosti uličnih svjetiljki odbijaju od beton i raspršuje u vremenu, kako jure, nestaju... Oduzmu vam dah! Ja sam svoj dah zadržala, dok je ovaj život naplaćivao svoj dug. Skrivala sam se iza osmjeha ljudima koji za koje sam znala da su mi neprijatelji. No morala sam imati vjere u stvari koje sam postigla, odradila kako treba. Jer ni ti trenuci ne traju vječno. Dođu i odu i ostavljaju vas sa vašim strahovima. Uvjek sam se divila bezjecima zbog snage njihove vjere, ali onda sam shvatila jednu veliku grešku. Drugi ljudi ne smiju biti vaše utočište, jer ljudi uvjek odlaze. Željeli to ili ne smrt dolazi po njih, a niko sa sigurnošću ne može reći da ćete umrijeti prije svog utočišta... Tu sam grešku naučila na teži način. Ipak vrijeme liječi sve rane. Nešto gura tu vjeru kroz te zlatne redove iscrtane na hartiji po kojoj pišem životne priče. Dok pero ispisuje sumnju i negiranje, ono opet dolazi sa svakim novim retkom. I biće tako red po red dok se pero ne zaustavi i ne počnete razmišljati u tišini. U šta ja vjerujem? Ja vjerujem da je ovo blesavo, ali opet vjerujem... Eto vidite, svi u nešto vjeruju... Pisala sam još dugo u noć, zvjezdice su treperile iznad mene, usamljeno se smijale zvukom srebrnih zvončića. Misli su neraskidive niti, nižu se jedna na drugu. Zanimljivo koliko su snovi živo pisniji od života. Koliko su slobodniji i strašniji. Kada zatvorimo oči trenutak prie nego što ćemo utonuti u san vidimo bljesak bijele svijetlosti kako nas prenosi preko tananog srebrnog horizonta i baca u novi svijet. Grubo prolazimo kroz kandže Sna i on nas gura danje u fantazije tako lijepe i stršne da ne znamo da li da ih zaneseno gledamo ili da vrištimo. Na kraju budimo se obliveni hladnim znojem, zahvalni što smo se vratili iz Njegovog okrutnog carstva. No on zna što radi, on će jače zategnuti konce i vratiti nas nazad ne polje bizarne ljepote. Ono što možemo, što je u prirodi nas Vampira Uma jeste da u nekoj mjeri kontrelišemo snove drugih, ali ne i svoje. Možemo u njihov najljepši san uvući najstrašnije biće iz košmara i najtjerati ih da vrište dok im se glas u potpunosti ne izgubi. Jednom sam to uradila. Jednom osobi koja me duboko povrijedila. Ni dan danas se ne kajem. I danas kada je vidim, vidim prazninu u njenim očima. Vidim strah, i slabe glasne žice kako mrmljaju neššto nalik na kletvu. Ona se boji, a ja ja sam to smatrala samo dobrom zabavom...
Legla sam u krevet dosta kasno ili rano ovisi kako ćete gledati. Nastala je tama kada su mi se kapci konačno zatvorili nad modro plavim očima. Osjetila sam tri uvojka kako plešu po mom licu u ritmu vjetra. Čula sam zvjezdice kako se zvonko smiju iznad i osjetila kako me mjesec lagano miluje i želi mi slatke snove. Hvala ti, šapat je bio tako tih i mek da ga je samo vjetar mogao opipati i čuti. On će ga dalje nositi kroz vrijeme u moru drugih šapata. Opet je bljesnulo pred mojim očima. Spavala sam. Nalazila sam se u bukovoj šumi kraj staklenog jezerceta, bila je noć. Mrtva noć, bez zvjiezda na nebu. Samo usamljeni Mjesec kako sumorno krstari praćen vjernim ljubičastim oblacima. Nosila sam dugu bijelu haljinu čiji je uski korzet malo otežao moje disanje. Valoviti rubovi lelujali su se na povjetarcu, a do lakta dugi rukavi milovali su i grijali moju kožu. Korzet je bio prošaran sa pet crnih dugmića, čiju svrhu nikada nisam shvatila. Duga smeđa kosa slagala se u slapove na ramenima. Volio je da lijepo izgledam kada dolazi. A dolazio je znam to, jer samo tada sam sanjala ovu šumu. Zaista lijepo izgledaš, prozborio je. Za boju njegovog glasa nije bio riječi. Možda hrapav, snen, tvrd, strog. Hvala ti, ali zašto si me želio vidjeti?, nasmiješila sam se. Ova igra, ovaj razgovor budio je u meni neku dječiju razdraganost. Ne možeš se strpiti, ispustio je nešto nalik kikotu. Ni sekune, odgovorila sam krotko. Uvjek me iritirao taj tvoj nedostatak strpljenja Dakota, primjetila sam kako mu oči sijaju negdje u tami šume. Žao mi je, ali to se neće promjeniti, uhvatila sam jedan uvojak kako bih se igrala sa njim. Svjestan sam toga, ipak moraćeš malo da pričekaš, bilo je to prvi put da ga čujam kako se smije. Zvučao je tako daleko i nestvarno za moje nevješto uho, a bio je tu blizu... Molim te nemoj me nervirati, lice sam složila u slatkasti dječiji kez. Draga moja Dakota hoće li doći dan kada neću popustiti pred tvojim dječijim trikovima, uzahnuo je. Učinilo mi se da je tada i zrak postao tvrđi i hladniji. Protrljala sam rukama nadlaktice tako izazivajući trenje koje bi me ugrijalo. Neće znaš to jednako dobro kao i ja, moje usne su načinile blagu krivu liniju, osmijeh koji sam znala da voli. Iskreno ne bih ni volio, jer bi to značilo da sam izgubio svaku iskricu osjećanja, mračno je izustio. Sada reci mi zašto si želio da me vidiš?, ustala sam i haljina se u isti mah prilagodila meni. Lebdjela je okolo i plesala na zamišljenom vjetru. Na dordir bila je meka kao i topla kao jutro poslije buđenja iz slatkog sna. Bojim se za tebe, vidio sam nešto. Bilo je prebrzo i pretiho da ti prepričavam, ali znam da sam vidio tebe. Uplašenu i povrijeđenu, iako su mu riječi bile takve glas mu je bio u potpunosti staložen, monoton. Oči mi zaiskriše na mjesečini, moj prilika, odraz u staklastom jezercetu – bila sam potpuno iznenađena. On nikada nije mario za ljudska bića, pa i ja sam mu bila zabava. Smatrao je moje snove zanimljivima i bio mu je zabavno igrati se sa mnom, ali da se zaista boji. Ne. Nemoguće. Mislio sam da je to samo iluzija, da se neko poigrava sa nama, ali izgledalo je tako stvarno. Tvoje lice, ponajprije tvoje oči. Bila si zaprepaštena. Čuvaj se molim te. Zbog mene. Nikada nije bio ovako zabavno igrati se s nekim. Molim te, osjetila sam da se povlači, odlazi. Vrijeme buđenja. Stani, znaš da ću te potražiti i da ne možeš pobjeći od ovoga. Stani, rekla sam pružajući desnu ruku naprijed. Glas mi nije bio molećljiv, ne. Bio je grub, zapovjednički. U redu, ali još nekoliko minuta. Ne mogu dugo da te zadržim znaš to opet je bio blizu. Negdje među krošnjama, pretpostavila sam. Vidio si kako sam povrijeđena, to znači da se sprema borba. A i da ne završi dobro za mene znaš da ću doći u Domenu Snova kod tebe. Šta bi smrt bila da nema malo zabave. Itekakva borba draga moja, pomisli on samo za sebe. Vidiš to i nije tako loša ideja. Ti bi mi bila prvo društvo u Domeni nakon cijelog jednog tisućljeća, ispustio je grub zvuk nalik na smijeh. Zbogom, prozborila sam meko. Zbogom drago moje dijete, osjetila sam nešto poput poljipca, ali ne onog na kakve sam navikla. To me noć ljubila svojim čarima. I da, gurala me preko srebrnog horizonta... Natrag...
Otvorila sam oči. Polako i mirno. Osjetila sam hladnoću svoje tamno plave postelje i sivo jutro kako se gura kroz staklo. Bila sam u svojoj sobi na spratu obiteljske kuće Hart u St. Petersburgu. Zidovi su bili okićeni posterima, fotografijama, knjigama i mnogobrojnim gramfonskim pločama. Okrenula sam se na leđa i razmišljala o snovima. O Njemu. Zaista, zaista je bio zabavan.
So you think you can tell heaven from hell
blue skies from pain?
Can you tell a green field
From a cold steel rail?
A smile from veil
Do you think you can tell?
Mirisi bolnice za neke je izazivao nelagodu, strah, grčeve, ali ja nisam imala tih problema. Pogotovo što je moja mama bila izvrsna vidarica prije nego što je poginula. Danas nisam ovdje došla da bih listala po prošlosti, biće vremena i za to. Danas je bio Willie-jev dan. Pored mene protrčalo je nekoliko niskih medicinskih sestara, a za njima letjele su bočice sa lijekovima. Kroz bolničku zgradu odzvanjali su zabrinuti glasovi vidara, prijekorni pogledi sestara su sjekli magiju koja je lepršala u zraku. Bila je potpuna radna atmosfera.
„Šta želiš djevojko?“ , upitala me jedna vidarica vrlo oštro.
„Željela bih vidjeti pacijenta Williama Van Bordena.“ , odgovorila sam nezainteresovano.
„Soba broj 13.“ , pokazala je put rukom u kojoj je držala karton.
Pošla sam uskim biserno bijelim hodnikom. U ovom dijelu je bio potpuno mirno, čuo se samo vjetar kako energično udara u velike staklene prozore. Evo je soba broj 13, pomislih. Prvo što sam primijetila bila je ogromna crna sofa tačno na sred sobe.
„Oh Wille čemu ovo?“ , upitah izenađeno.
„Pa želim da mojim posjetiocima bude udobno.“ , prozborio je i nasmiješio se.
Njegov osmjeh otkrio je minule godine na zabilježene na njegovom licu. Bore su mu se skupile oko zelenih očiju, a kratka sijeda kosa nestašno mi je trčala po glavi. Bilo je to lice običnog nedužnog starca koji je prije dva tjedna doživio srčani udar. Bolje reći bilo bi, jer Willie je bio sve samo ne običan. Njegova duga priča biće kasnije napisana i pročitana. Umirao je od istog infarkta već dvadeste godina i niko nije vjerovao da je ovo njego kraj. Sjela sam na sofu i pažljivo ga osmotrila.
„Willie kada ćeš naučiti da me ne možeš kontrolirati.“ , srdačno sam se nasmijala.
„Očito nikada.“, uzdahnuo je poraženo. „Šta te dovodi k meni?“
„Pa zar ne mogu jednostavno posjetiti starog prijatelja?“ , upitala sam krotko.
„Možeš naravno, ali imam osjećaj da nisi zato došla.“ , upitio mi je dug procjenjivački pogled.
„Varaš se dragi Willie.“ , ustala sam sa sofe i došetala do njegovog kreveta.
„Kako ti je otac?“ , upitao je neobavezno.
„Moj otac je mrtav Willie.“ , zbunjeno sam odgovorila.
Glasno se nasmijao. „Pametan je on draga moja.“
„Williame moj otac je mrtav već osam godina.“, namrštila sam se.
„Dakota tvoj otac je stajao gdje i ti sada stojiš prije dva tjedna i pušio cigaru.“
Nastaviće se...
|
