Remek Djelo
Ovaj vikend sam odlucila napraviti sezonsko ciscenjen stana. Malo kasnim sa proljetnim osvjezenjem ali posto su kise danima padale ovo vrijeme mi je vise licilo na jesen pa mi se nije dalo detaljno cistiti. Ipak volim da izbacim neke stvarcice na terasu da se izrace a to je bez suvih i suncanih dana nemoguce. A kakvo bi detaljno ciscenje bilo da ne preslozim i ormare i obnovim svoj izgled garderobom koja se krila u pozadini u zadnjih 8 mjeseci.
Preslazuci tako svoju robu naisla sam na jednu vestu koju vec godinama ne nosim. Rukavi su joj prekratki a ramena preuska. Cak joj nedostaje pokoje dugme, a na par mjesta i konac se poceo parati. Vjerojatno sam ju vec odavno trebala baciti u smece. Nema nikakve koristi od nje. Nikad je ponovo necu obuci. Logicno bi bilo da je bacim i napravim prostora za noviju i korisniju robu. Ali to je samo logika koja je lako pobijena emocijama sto me vezu uz ovu unikatnu vestu.
Sto je to neobicno o njoj?
Kao prvo nema tvornicku etiketu. Nigdje na njoj ne pise “Made in Taiwan” niti ima ispisane instrukcije za ciscenje. Ipak nije produkt bezimenog radnika sto danima tlaci za masinom neke mracne tvornice bez pristojne plate. Ovaj unikat je kreacija odane majke, ispletena ljubavlju, paznjom i njeznoscu. S obzirom na godine postojanja, nije mnogo ni izblijedila, jer je ipak pletena od kvalitetne i pazljivo izabrane vune. Starost joj naime odaju stil pleta i preostali rucno napravljeni gumbi od vune koji su izgubili normalan oblik od silne uporabe.
Ovaj odjevni predmet se vise ne moze svrstati u odjevni, izgubio je svoju funkciju i ne posjeduje novcanu vrijednost. Zasto ga onda i dalje cuvam? Jer mi emocije ne dozvoljavaju da postupim drugacije. Meni je vrijedniji od sve ostale robe s kojom visi u ormaru upravo zbog svog stvaraoca. To je njeno remek djelo koje nostalgicno cuvam.
Majcine ruke ostavljaju vjecne impresije.
|
