20.08.2005., subota
DR. ANTE PAVELIĆ
 Dr. Ante Pavelić, političar i državnik, rođen je 14. srpnja 1889. g. u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini kraj Konjica, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile i majka Marija, doselili iz Krivog puta u Lici. Rođendan označen nadnevkom Francuske revolucije označio je cieli životni put budućega Poglavnika. Njegovim rođenjem rodilo se i borbeno, revolucionarno ustaštvo, koje će kasnije obilježiti slavnu epopeju Desetotravanjske revolucije uzpostavom hrvatske nezavisnosti. Osnovnu školu polazio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. i maturirao te upisao Pravni fakultet. Pravo je diplomirao 1914., a sliedeće godine stekao je doktorat prava. U svom rodnom kraju, dr. Pavelić je došao u dodir i sa Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Družeći se još kao dijete s muslimanskim Hrvatima, dr. Pavelić se osvjedočio o istinitosti svega onoga, što je poslije našao u djelima dr. Ante Starčevića, koji je pisao o muslimanima na temelju proučavanja poviesti. Dr.Pavelić se rodio pod seljačkim krovom i oduviek je stare seljačke obitelji, ali budući da mu je otac radio na gradnji željezničke pruge i budući da je sam kao sin poštovane, ali siromašne obitelji, kao mladić radio je i teške fizičke poslove, upoznao je u ranoj mladosti život radnika i seljaka i to baš u onim krajevima, u kojima se živi vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo duboko razumljevanje i poštivanje žuljeva hrvatskog seljaka i radnika, što je svojstveno svim pravim narodnim vođama, a čega nikako ne mogu razumieti profesionalni gospodski političari, ma koliko god govorili o radnom narodu. Političko djelovanje Dr. Ante Pavelića imalo je tri faze. Prva ide od 1918. do 1941. godine. Druga u NDH od 1941.-1945. i treća ponovno u tuđini od 1945. do njegove smrti 1959. godine. Od 1915. do 1918. godine radio je u odvietničkoj pisarnici A. Horvata, tadašnjeg predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. g. radi kao odvjetnik u Zagrebu. Oženio je Maru Lovrančević i sa njom imao troje djece, sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju. Još kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj Stranci Prava, a 1918. ulazi u njeno vodstvo, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. a 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu.Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je zajedno sa Antom Trumbićem za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. Pavelićev zastupnički mandat u beogradskoj Narodnoj skupštini poklapao se sa najdramatičnijim zbivanjima u hrvatsko-srpskim odnosima. Odnosi u parlamentu su bili napeti, puni zajedljivosti i nepovjerenja. Ante Pavelić je u više navrata u svojim govorima u beogradskoj skupštini istupao protiv velikosrpske politike i zagovarao hrvatsku samostalnost i neovisnost. Nažalost tadašnji vodeći ljudi u Hrvatskoj nisu ga poslušali a svoju vjeru u zajedničku državu platitli su životima narodni zastupnici Đuro Basariček, Pavao i Stjepan Radić kao žrtve atentata u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. g. Ovim činom Srbi su mislili ubiti i zadnju pomisao Hrvata na samostalnu državu i svoju slobodu. Budući da su ovi nemili događaji prietili obćom pobunom Hrvata, Aleksandar Karađorđević ukida ustav 6. siečnja 1929., raspušta skupštinu i uvodi apsolutističku vladavinu. Nakon svih ovih nemilih događaja dr. Paveliću je bilo absolutno jasno da se na razbojmike ne može ići sa krunicom u ruci i da se gorka rana može liečiti samo gorkom travom. Bilo mu je jasno da svaka daljnja parlamentarna borba sa Srbima znači gubitak vremena i da se hrvatski narod može osloboditi samo revolucionarnim metodama. Dr. Pavelić je bio sviestan, da narod koji je njega izabrao za zastupnika, neodoljivo teži za kidanjem svake veze sa onima koji su mu u ime ''bratstva'' zajašili na grbaču. Umorstva u skupštini i uvađanje diktature značilo je početak novog i puno težeg razdoblja u životu hrvatskog naroda. Lanci robstva su se još jače stisli oko hrvatskog narodnog tiela. I dok su zamukli svi prosvjedi, dok je teror gvozdene šake kralja diktatora ušutkavao predstavnike hrvatskog naroda i prietio im stratištem, jedan jedini čovjek, jedan jedini narodni predstavnik ne miruje, nego na uvađanje diktature odgovara osnutkom ''USTAŠE – hrvatske revolucionarne organizacije'' 10. siečnja 1929. g. kojoj je jedini cilj silom osloboditi Hrvatsku srbskog robstva i nasilja i uzpostaviti slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ovim činom dr. Ante Pavelić, kao legitimni, demokratski predstavnik hrvatskog naroda - objavio je svietu da je hrvatski narod otvorio ono najavljeno novo poglavlje političke borbe. Nije naime nikakva riedkost da se i demokratska prava često puta moraju izboriti, ali i braniti, uporabom sile, a to će reći oružjem u ruci. Ideoložki temelji na koje Poglavnik postavlja ovaj novi odsjek naših političkih napora, bili su s jedne strane u skladu sa tisućgodišnjim narodnim i državopravnim tradicijama hrvatskoga naroda, a istodobno su u podpunosti bili u duhu našeg modernog vremena i suvremenog demokratskog međunarodnog shvaćanja. Time je On podkriepio jedno od osnovnih gledišća hrvatskog seljačkog pokreta Braće Radića, a ujedno i odlučno opovrgao one zalostne protunarodne političke čine hrvatske gospode - političara na svršetku rata 1918. godine. U čl. 1. Ustaških načela, objavljuje državnik i rodoljub dr. Ante Pavelić, da je ''hrvatski narod samosvojna narodna (etnička) jedinica koja u narodostnom smislu nije istovjetna ni s jednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg naroda''. Na temelju ovog odlučnog stanovišta o posebnosti hrv. narodnosti, postavio je tada Poglavnik u čl. 8. Ustaških načela jasni i bezkompromisni zahtjev za ostvarenje suverene Nezavisne Države Hrvatske. Tamo se kaže: ''Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj na cielom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, to jest svoju podpuno samostalnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku opet uzpostaviti. Tu uzpostavu ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja''. Ove dvie ideoložke postave čine u stvari bit hrv. ustaškog revolucionarnog pokreta, kojega je organizirao i vodio Poglavnik, te koji je konačno u travnju 1941. godine uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske i ostvario. Glavni cilj bio je samostalna i nezavisna, suverena država Hrvatska. Na ostvarenju toga cilja Poglavnik je usredotočio sve svoje snage. Zato dosljedno takovom svome životnom zadatku, Poglavnik iako je u političko-stranačkom pogledu bio pravaš, pa i predsjednik Stranke Prava, on ne nastupa kao strančar, ne osniva i ne vodi političku stranku, on osniva i vodi pokret sa jednim obćim narodnim zadatkom, ne upuštajući se u pojedinosti koje redovito sadržavaju stranačko politički programi. To je jedno od bitnih obilježja cielokupne političke djelatnosti Poglavnika. Bilo prije rata kao ustaškog Poglavnika, bilo to za vrieme NDH kao državnog Poglavara, bilo poslie rata u njegovoj drugoj političkoj emigraciji, kao pokretača i organizatora HOP-a, stranačka pripadnost njegovih suradnika nije igrala veliku ulogu. Svako je imao pravo pristupa tkogod je pošteno izpoviedao već spomenuta nacela i bio spreman na njih nesebično raditi. Kao čovjeka, resile su ga riedka svojstva. Uviek miran, strpljiv, vedar, nikad se riečju nije potužio na golemu težinu rada, borbe i progona, niti na crnu zlobu svojih klevetnika, niti na nezahvalnost svojih odpadnika. Čovjek oštrih kontura lica, te odlučnog držanja. Poglavnik je bio izkusan i verziran Poglavar NDH, a uz to i odlučan um. Bio je simpatičan i duhovit, te naročito dosjetljiv. U obrani istine nije nikoga štedio, a prema svima, koji su se na njega obraćali, bio je pun razumievanja. Kao političar znao je uviek točno predusresti svaki neprijateljski potez već unapried. Nu, ipak je bio milosrdan, pravedan i pun moralnog i narodnog osjećaja. Bio je bezkrajno pošten, pa je to i od svojih podčinjenih tražio. Poglavnik dr. Ante Pavelić jest jedan od onih narodnih vođa koji je kao malo tko u cieloj našoj prošlosti izgradio u sebi nepokolebljivu vjeru u životnu snagu hrvatskog naroda i u obnovu i ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske. Silna vjera u taj svoj životni cilj, u svoj namienjeni poziv od Providnosti, davalo mu je neviđenu snagu odricanja, samopriegora i žrtve, ali i riedku uztrajnost i energiju za rad. U prvu emigraciju Poglavnik odlazi 19. siečnja 1929. g. kada u domovini više nije mogao slobodno raditi. Prvo odlazi u Beč, zatim u Budimpeštu, te u Sofiju gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije podpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Diljem Italije organizirao je brojne Ustaške logore u kojima je obučavao ustaške vojnike i pripremao ih za uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske. Njegovo političko djelovanje u emigraciji nije bilo nimalo lako. Beograd ga je više puta osudio na smrt u odsutnosti, a Talijani su mu kada je sklopljen sporazum Ciano-Stojadinović 1937. g. okrenuli leđa i morao je raspustiti svoje logore u Italiji. 1. travnja 1941. g. naređuje postrojavanje Ustaša u emigraciji, a četiri dana kasnije šalje poviestni poziv na rušenje Jugoslavije preko krugovala Glavnog Ustaškog Stana. U njegovo ime u Zagrebu 10. travnja 1941. g. pukovnik Slavko Kvaternik proglašava uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, a Poglavnik je u Hrvatsku stigao sa grupom Ustaša 15. travnja 1941. g. Međutim, ni hrvatski narod nije bez svoga korova, pa tako oni koji su još vjerovali u neko bratstvo sa Srbima, a zadojeni marksizmom svrstaše se na stranu zakletog neprijatelja u borbi proti svome vlastitom narodu i proti svojoj Domovini. Stjecajem nesretnih okolnosti Drugi svietski rat, završio je porazno za mladu tek uzpostavljenu državu zahvaljujući lažnoj propagandi i nebrigi pobjedničkih snaga za pravdu i istinu u kojoj je opet žrtvovan hrvatski narod kao Isus na križu. U izbjegličtvu nakon rata dr. Pavelić, nastavlja svoje započeto djelo ne mireći se s nepravdom koja je snašla hrvatski narod pod čizmom jugo-komunizma. Godine 1956. ustrojava Hrvatski Oslobodilački Pokret, a 1957. godine na šesnaestu obljetnicu uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, Brozov agent ranjava ga s dva metka u ledja. Pucajući na njega, opet su kao i 1928. pucali u Hrvatsku, želeći s time uništiti i svaku pomisao na slobodu. Ovi metci još čvršće povezuju hrvatski narod kako u Domovini tako i u inozemstvu, a Hrvatski Oslobodilački Pokret dobiva sve više pristaša. Posliedice zadobivenih rana i dugogodišnji rad pod težkim uvjetima u tudjini izcrpili su njegovo tielo i na dan 28. prosinca 1959., rano u zoru umire u jednoj madridskoj bolnici. Hrvatski narod osjetio je neizrecivu bol u svojim srdcima, no vjerujući u Boga i ufajući se u žrtvu Isusa Krista i Uzkrsnuće, naš Poglavnik nije umro. Njegovu pravednu borbu ako ljudi nisu razumjeli Bog je zasigurno nagradio i podario mu vječni život. Poglavnik dr. Ante Pavelić nije skupljao bogatstvo ovoga svieta. Njegovo bogatstvo bila je ljubav prema Hrvatskoj i narodu hrvatskom, a tu je ljubav narod osjećao prema njemu i osjećati će je svi dolazeći naraštaji. U Domovinskom ratu koji je počeo osvajačkim pohodom srbalja na Hrvatsku 1991., dakle tridesetdvie godine poslie upokojenja dr. Pavelića, hrvatski bojovnici branili su i obranili Hrvatsku pjevajući pjesme Poglavniku i Ustašama. Treba li nekome veći dokaz koga štuju i vole oni koji su rodjeni nakon njegove smrti, a koje su neprijatelji hrvatskog naroda pokušavali odgajati u mržnji prema dr. Anti Paveliću? Žalostna je ipak činjenica da oni koji su rušili Hrvatsku, danas uživaju plodove hrvatske muke, a Poglavnika nazivaju kvislingom. Medjutim dobro je poznato, kako se dr. Ante Pavelić nikada nije zanosio bilo kojom stranom ideologijom, a baš oni koji ga žele prikazati izdajicom, sami su se kvislinški borili na strani dušmanina i služeći crvenoj pošasti u ime internacionale ubijali hrvatski narod. Za takovu nečastvu rabotu dobivali su visoke položaje, odlikovanja i udoban život, i nije ih puno bolilo što hrvatski narod opet stenje pod tudjinskim jarmom. Na kraju braćo hrvatski narod znade i osjeća istinu. Poglavnik je živio i umro za Hrvatsku. Poglavnik je naš junak, naš hrvatski putokaz, a njegovo Djelo je neuništivo. Mi ga štujemo i sliedimo ga. Čitajmo njegove rieči jer su pune proročanske mudrosti, ljubavi i topline. Pođemo li njegovim stazama nikada više ne ćemo zalutati. Neka je vječna slava dr. Anti Paveliću, Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske. Duh njegov je i sada s nama. Ostanimo na njegovom putu i budimo Za Dom Spremni! |
