26.08.2005., petak
...
Ovaj post ostavljam za vaše komentare,preporuke kako bih mogao poboljšati stranicu,kritike,komentari su dobrodošli,ali naravno ne one sa komunističke i četničke strane jer oni što više pljuju po meni to dobivam veću snagu da nastavim svoj rad. |
22.08.2005., ponedjeljak
Ej Franina ko planina...
 Hrvatski povjestničar i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman rođen je u Velikom Trgovišću, općinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. svibnja 1922. Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti član Hrvatske seljačke stranke) i majka Justina rođ. Gmaz imali su, osim Franje, još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je pošao u pučku školu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta u proljeće g. 1943. Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretača antifašističkog pokreta u Hrvatskom zagorju i član ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljeće g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunističke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvršavajući smjernice i odluke tadašnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogućih ideoložkih protivnika. Osnovnu, odnosno pučku školu Tuđman je pohađao u rodnom mjestu (1929.- 1933.). Srednju je školu polazio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se uzdržavao uglavnom sam, podučavanjem drugih. Već kao srednjoškolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog čega je g. 1940. bio pritvoren. Od g. 1941. sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Još u ratu, potkraj siečnja g. 1945., upućen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalštabu JNA i u uredničtvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). Iako je potkraj g. 1960. promaknut u čin generala, već sliedeće godine (1961.) na vlastiti više puta postavljani zahtjev napušta aktivnu vojnu službu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i književnom radu. U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za poviest radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna poviest. Stupanj doktora poviestnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebačkom sveučilištu obranom disertacije »Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.« Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se je počeo baviti znanstvenim radom. Objavio je veći broj radova - posebnih izdanja rasprava i članaka - više od 150 - iz poviestnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne poviesti, te filozofije poviesti, međunarodnih odnosa. Sudjelovao je na više znanstvenih simpozija u domovini i inozemstvu i držao predavanja na sveučilištima u Čeho-Slovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD. G. 1966. na Harvardskom je sveučilištu, u okviru serije Međunarodnoga seminara, održao predavanje pod naslovom »The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History« (Budućnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri poviesti čovječanstva). Bio je član uredničtva vojno-teorijskog časopisa »Vojno delo«, redaktor i pomoćnik glavnog urednika »Vojne enciklopedije«, suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskog zavoda« »Miroslav Krleža«, glavni i odgovorni urednik časopisa »Putovi revolucije«, član izdavačkog odbora časopisa JAZU »Forum«, član izdavačkog odbora »Hrvatskog tjednika« i član uredničtva »Glasnika Hrvatske demokratske zajednice«. Od g. 1962. do 1967. Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vieća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vieća Sabora. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku poviest. Član je Društva hrvatskih književnika od g. 1970. i član Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Već su prvi objavljeni Tuđmanovi tekstovi iz područja vojne doktrine i poviesti osvajačkih i oslobodilačkih ratova - u kojima je, polazeći s gledišta da svaki narod treba imati svoju oružanu silu, zastupao koncepciju naoružanog naroda i teritorialne obrane - postali predmet kritike pobornika centralističko-hegemonističkih shvaćanja i optužaba zbog tobožnje nemarksističnosti i nacionalizma. Tuđmanova gledišta - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i osobito zbog ukazivanja na preuveličavanje jasenovačkih žrtava - izložile su ga političkim a zatim i sudskim progonima. G. 1967. bio je izbačen iz Komunističke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveučilišta i umirovljen radi sprječavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina. Kad je g. 1972. započeo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuženik zbog tobože sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namienjena pa je osuđen samo na dvie godine zatvora (kasnie je i ta osuda smanjena na devet mjeseci). U prvomu političkom procesu po Titovu odlasku s poviestne scene, ponovno je - u veljači g. 1981. - osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim poviestnim prosudbama, i u prilog pluralističke demokracije. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siečnja g. 1982. do veljače g. 1983., kad je bio pušten radi liečenja. U svibnju g. 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Kad mu je g. 1987. vraćena putovnica, nakon što je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inozemstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u europske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. U lipnju 1989. dr. Tuđman na nejavnom mjestu osniva HDZ. Broj članova je rastao, HDZ je uspostavio dobre odnose s iseljeništvom, unatoč optužbama tadašnjeg SKH da se radi o stranci »opasnih namjera«. Većina hrvatskih građana je iza programskih slogana »Budimo svoji na svome« i »Odlučimo sami o sudbini Hrvatske« prepoznala program obnove hrvatske države. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj u travnju 1990. Tuđmanov je HDZ dobio plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda. Za predsjednika Predsjedništva većinom u Saboru izabran je dr. Franjo Tuđman. (I na predsjedničkim izborima 1992. i 1997. godine dr. Tuđman je oba puta pobijedio svoje protukandidate već u prvom krugu.) Prvi višestranački Sabor ustoličen je 30. svibnja 1990. Nakon pristupnoga govora, kako čitamo u novinskim kronikama, točno u 17 sati i 19 minuta pred Sabor je, nakon što je iznesena banska zastava, izašlo novo hrvatsko čelništvo predvođeno dr. Tuđmanom. Uz ovacije prisutnih i skandiranje »Franjo, Franjo« i »Hrvatska, Hrvatska«, novo čelništvo praćeno zastupnicima i konjanicima u tradicionalnim odorama spustilo na Trg Republike. Svuda gdje su prolazili vijorile su se zastave s povijesnim hrvatskim grbom. Na prepunom Trgu, dr. Tuđman je, u prisutnosti kardinala Kuharića, kazao: »Ostvarili smo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, ostvarili smo jedinstvo svih hrvatskih staleža i svih hrvatskih naraštaja. Uskrisili smo potištenu i povrijeđenu nacionalnu svijest, probudili ponos i nadu hrvatskih ljudi i svih građana Hrvatske«. Jedna od anketiranih građanki je tim povodom izjavila: »Konačno se lijepo osjećam u svojoj domovini«. Nakon tih dana, već potkraj ljeta 1990., počinje jedno od najtežih ali i najslavnijih razdoblja hrvatske povijesti. Srpska manjina u Hrvatskoj poticana od velikosrpskih krugova iz Beograda blokira prometnice, a kasnije i nasilno preuzima vlast u pojedinim područjima. Radi se na rušenju demokratski izabrane hrvatske vlasti. Logističku potporu im daje tadašnja Jugoslavenska narodna armija koja je još u travnju između dva kruga izbora Hrvatskoj oduzela oružje Teritorijalne obrane. Tim oružjem su poslije naoružavani pobunjeni Srbi koji su oformili paravojne postrojbe i paradržavne oblike vlasti na dijelu države. Već tada se vidjelo da je zemlja u smrtnoj opasnosti, da su u tijeku pripreme za brutalnu agresiju, i da će samo od njezine izdržljivosti i mudrosti njezina vodstva ovisiti hoće li opstati na zemljopisnoj karti kao - zasebna država. Procjene analitičara na Zapadu govorile su kako će se Hrvatska, kad definitivni srpski napad otpočne, braniti najviše nekoliko tjedana i da će biti poražena. Međutim, suprotno takvim očekivanjima, obranom Hrvatske u Domovinskom ratu, vojnim pobjedama u »Bljesku« i »Oluji« te reintegracijom istočne Slavonije, vraćeno je dostojanstvo hrvatskom narodu. Dr. Tuđman će tako ostati zapamćen kao hrvatski vođa kojem je uspjelo obnoviti državu, pobijediti u ratu te uspostaviti hrvatske granice na Dunavu i u Boki kotorskoj. Eliminacijom srpske paradržave konačno je nakon gotovo pet stoljeća spojena sjeverna i južna Hrvatska. Time su stvoreni potpuno novi geopolitički odnosi u ovom dijelu Europe. Nerietko se govori kako će poviest hrvatskoga predsjednika Dr. Franju Tuđmana zapamtiti ka hrvatskog Bismarcka. Ne samo zbog toga što je objektivno tvorac Hrvatske države (kao što je Bismarck bio Njemačke), nego i zbog drugih sličnosti i paralela. Kao i Bismarcku, i Tuđmanu je palo u zadaću da hrvatsku državu stvara u ratnom vihoru, u neprijateljskom okruženju i protiv volje lokalnih i svjetskih moćnika. Štoviše, zadaća hrvatskog Predsjednika dijelom je bila i teža, jer je i on kao i hrvatski narod praktički počeo ni iz čega. I psihološko-taktičke paralele su tu, kao i oštro oko za budućnost. Tuđmanova sposobnost beskrajnog taktiziranja, igranja na mnoge karte, a da pritom ni jednog trenutka ne izgubi pred očima krajnji cilj, upravo su bismarckovski, taj osjećaj za real-politiku bio je od presudnog značenja za izbor timinga, koji je i u ratu i u miru jednako važan kao i sredstva kojima se neki cilj postiže. To je došlo do izražaja 1991. kada je hrvatski Sabor donio jednako povijesnu kao i genijalnu odluku o proglašenju nezavisnosti, pretekavši tada za samo nekoliko sati sličnu slovensku izjavu i tako Hrvatsku iz gotovo izgubljene pozicije praktički katapultirao u isti onaj paket međunarodnog diplomatskog priznanja koji je kasnije uslijedio. To je došlo do izražaja i sada, u ovoj briljantnoj i veličanstvenoj akciji oslobađanja hrvatskih okupiranih područja, budući da trenutak, s obzirom na sve vojne, političke i ine okolnosti, nije mogao biti bolje i preciznije pogođen. Tuđmanov osjećaj za povijesnu odgovornost, ne samo spram hrvatskog naroda, nego i u odnosu na cijelu ovu regiju, pa i samu Europu, također ima bismarckovski karakter. Kao što je i Bismarck ratovao samo tako dugo i toliko dok nije ujedinio Njemačku, a poslije se posvetio čuvanju i održavanju europskog mira i ravnoteže, tako to danas isto - u okvirima ove naše regije - pokušava i čini hrvatski Predsjednik. Zato toliko i govori o novom povijesnom sporazumu i zato toliko radi na uspostavi novog međunarodnog poretka na ovim prostorima koji bi svima donio mir i ispunjenje njihovih opravdanih nacionalnih ciljeva kao nužnu bazu za stabilnost i ravnotežu. Uključujući tu, dakako, i opravdane srpske nacionalne interese. Zbog svega toga i nije toliko neshvatljivo da danas na Zapadu, kao i drugdje, još ima podosta i novinara pa i političara koji su se spremni nabaciti blatom na hrvatskog Predsjednika, u stilu nedavne skandalozne izjave posrednika Europske unije, Šveđanina Bildta. Uz nerijetko prizemne političke i ine kalkulacije, za to postoji, međutim, i šire psihološko obrazloženje. Bivši socijaldemokratski kancelar Njemačke Helmut Schmidt ovih je dana, doduše, s pogledom na sadašnju generaciju njemačkih političara stvar ovako opisao: među aktivnim političarima danas više nema ljudi koji su sudjelovali u ratu ili bili u logorima, dakle onih koji su na vlastitoj koži osjetili kataklizmu i katastrofu. Današnji političari uglavnom žive prosječan život u kojem nemaju nikakvih problema, ako im nitko prerano ne umre ili ako ne dođe do raspada braka. Iz tog prosječnog iskustva i ljudi onda prave i prosječnu politiku i stoga su i sami u tom smislu prosječni. Iz te prosječne situacije, iz takvog konzumentskog života u kojem je najveća briga i problem godišnji odmor, svakako nije lako razumjeti narod koji danas mora prolijevati krv za ono što su drugi odavno postigli i što im se čini toliko samorazumljivim da u tom jednostavno više i ne vide neku vrijednost. Utoliko i ne čudi da hrvatski Predsjednik s negdašnjim njemačkim čeličnim kancelarom ima i tu sličnost da ga iz shvatljivih i neshvatljivih razloga mnogi suvremenici previše ne vole. Franjo Tuđman u povijesti će ostati upisan i kao čovjek sporta. I sâm sportaš, vičan natjecanju i uvijek željan pobjeda, bio je i sportski djelatnik, na kraju i navijač koji se opredijelo bez zadrške, izlažući se svjesno i otvoreno sportu koji ga je znao ponijeti i kojemu je do kraja ostao vjeran S Franjom Tuđmanom odlazi i jedan dio povijesti hrvatskoga sporta u nezavisnoj državi. Vrijeme koje se dijeli na tri etape – Atletsko prvenstvo Europe u Splitu 1990. koje je politički legitimiralo novoizabranu hrvatsku vlast, Olimpijske igre u Barceloni 1992. koje su afirmirale mladu hrvatsku državu i Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 1998. koje je bilo hrvatski klimaks u svakom pogledu! I sâm sportaš, vičan natjecanju i uvijek željan dostojnoga suparnika s kojim će nadmetanje biti pravi izazov, svojedobno nogometaš i tenisač, i sportski djelatnik, i pravi navijač što opredijelio se bez zadrške u njemu intimno najdražemu nogometu, Tuđman nije samo dobro poznavao sport na razini ustroja, tehnike, taktike i psihologije, nego je i te kako dobro znao sve globalne efekte jezika sporta. Prijemčljiv, izravan i dojmljiv, sport je u promociji i afirmaciji mlade hrvatske države dao nemjerljiv doprinos. Predsjednik je znao cijeniti važnost popularnosti sporta i njegovih efekata na međunarodnoj pozornici. Na što je sport kod nas jednako dobro reagirao, jer htio je, i znao je, prihvatiti Predsjednikovu inicijativu. Prve ovacije na sportskom terenu Franjo Tuđman je doživio otvarajući u kolovoško predvečerje '90. na splitskom Poljudu atletsko prvenstvo Europe, priredbu koja je zapravo bila prva prava ulaznica u svijet tada još uvijek neosamostaljene Hrvatske. Atletsko prvenstvo u Splitu trebalo je novu hrvatsku vlast, baš kao što je i nova hrvatska vlast trebala splitsko prvenstvo. Tuđman je toga bio i te kako svjestan, pa je 60 dana prije početka prvenstva, čija je organizacija doživjela u tom trenutku potpuni kolaps sabotirana sa jugoslavenske razine, odlučio da tadašnje hrvatsko Predsjedništvo preuzme pokroviteljstvo nad priredbom. Antun Vrdoljak svoju je redateljsku ulogu na spašavanju projekta atletskog prvenstva odigrao briljantno i u mediteranskom srcu Splita zapravo su udareni temelji putu u hrvatsku sportsku i svaku drugu neovisnost. Tuđman je iskreno i predano pratio sve hrvatske sportaše što su širom svijeta u vrijeme Domovinskoga rata i reketom i loptom i prosvjedom i nadmećući se u egzilu u neravnopravnim uvjetima pronosili istinu o hrvatskoj borbi. Koliko smo puta znali čuti da je prvo štivo koje bi zatražio navečer bilo sutrašnje izdanje Sportskih novosti. Prepoznajući sport kao svjetionik u teškom, začaranom i koječime opterećenom svijetu međunarodnih odnosa, neprestano ga je poticao svojom izravnom, otvorenom potporom, često se pritom izlažući i preko mjere. Sportašima, osobito onima koji su ga imali prigode sresti za kakvog natjecanja ili prijema, upravo je imponiralo s kolikom se Predsjednik privrženošću zanima za njih. Na kraju bi ih uvijek ispratio riječima: »Jest, važno je sudjelovati, ali mi kao sportaši znamo da je još važnije pobijediti. Međutim, molim vas, najvažnije je, ipak, da se svakog trenutka na sportskom borilištu i izvan njega kulturno ponašate i da pritom budete dostojni predstavnici naroda iz kojeg ste potekli.« Olimpijski dani '92. u Barceloni ostat će upamćeni po prvom velikom hrvatskom iskoraku na planetarnu pozornicu što nije ni mogao ni htio zaobići ni hrvatski Predsjednik. Posjetivši naše sportaše u olimpijskome selu, pozvao je na večeru hrvatske izvjestitelje iz Barcelone. »Među sportašima čovjek se uvijek osjeća ugodno. Došao sam u Barcelonu kako bih ispunio jednu obvezu. Obećao sam košarkašima, uđu li u finale, da ću ih doći vidjeti i čestitati im na velikom uspjehu. Drago mi je da sam ovdje, da sam vidio olimpijsko selo i hrvatsku zastavu i da ću prisustvovati dvoboju samostalne i neovisne hrvatske i Amerikanaca, najveće momčadi koja je ikada sastavljena«, kazao je tom prigodom predsjednik Tuđaman. Znajući koliko voli pobjeđivati, novinari su mu noć prije hrvatsko-američkog olimpijskog finala sugerirali da se nažalost neće osjećati ugodno prisustvujući sigurnom porazu hrvatske momčadi. »Zašto na žalost? Velika je stvar ne samo prisustvovati ovakvom finalu nego biti sudionikom finala kakvo još nije viđeno na Olimpijskim igrama. Zašto bi bilo sramota izgubiti od planetarne sile u kojoj 25 milijuna ljudi igra košarku, što je pet puta više nego što Hrvatska ima stanovnika. Čitav svijet će tom prigodom saznati za Hrvatsku, jer bit će to utakmica koju će vidjeti 3,5 milijarde ljudi!« Želeći se na svaki način okušati u sportu, ne samo kao izravni protagonist ili gledatelj-navijač, za hrvatsko je izdanje monografije »Barcelona '92« napisao svoja zapažanja o sportu u kojima odgovara zašto se za sportska nadmetanja običava reći da su viteška i zašto se na njih gleda kao na najsloženiji oblik odmjeravanja snage. »Zato što je tjelovježbena sportska moć jedina moć koja oplemenjuje i pobjednika i poraženog, jedina koja radost i zadovoljstvo donosi svima, jedina koja ne služi potiranju drugoga već oplemenjuje sebe sama. Ta plemenitost, pak, jamstvo je zajedništva u radosti što je pružaju igra i nadmetanje. Upravo stoga što svoj credo utemeljuje u onome što je srž sporta kao osobitoga vida čovjekova oplemenjivanja, olimpijski je pokret uspio prebroditi brojene krize u svojoj povijesti.« Osobno, s hrvatskim šalom oko vrata, svjedočio je u Lyonu i Parizu srpanjskih dana '98. izvanrednom dosegu hrvatske nogometne reprezentacije čiji je učinak prerastao sportske okvire, pretvorivši se u hrvatsku bajku usred Europe. »Neću zaboraviti dok sam živ, igramo protiv Njemačke u Lyonu četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Utakmica tek treba početi, okrećem se sa svoje klupe i pogledom tražim svečanu ložu. Vidim samo Kohla, njemački je kancelar došao kao imperator i onako korpulentan sjeo u prvi red da sačeka skalp hrvatske reprezentacije. Gledam gdje je naš predsjednik, ali nigdje ga ne vidim. Ne sjedi pokraj Kohla. Kazujem dečkima: »Sad ćemo ih zgaziti, ni predsjedniku nisu dali mjesto!« I što vidim na kraju? Vodimo 3-0, okrećem se prema loži, i sad najednom Kohl se gotovo ne vidi, odjednom se vidi samo Tuđman«, upečatljivo je prisjećanje hrvatskoga nogometnoga izbornika na francuske dana a u svjetlu politike i lopte. Impresioniran hrvatskim nogometnim pothvatom i njegovim odjekom u svijetu, Predsjednik je jedva dočekao povratak nogometnih junaka, i na sâm dan njihova povratka u domovinu upriličio im je prijem i primjereno ih odlikovao, kao i brojne druge zaslužne hrvatske sportaše. »S obzirom na to kako nas je svijet nesklono primao, pa i na sportskom području, nogometni uspjeh ima golemo značenje i za unutarnju situaciju i za vanjskopolitički položaj. Neke su ankete pokazale da je prije SP-a za Hrvatsku znalo dva posto ljudi na svijetu, a sada ih zna 40 posto. Od kada sam na čelu Hrvatske, ni jedan susret s bilo kojim državnikom, nije prošao bez sporta«, govorio je u poslije francuskim danima hrvatski Predsjednik. Iznimno je i cijenio i volio sportske ambasadore koji su pronosili hrvatsko ime svijetom i zapaženim uspjesima bili primjer opstojnosti hrvatske države, i svaku je prigodu iskoristio da im se i javno zahvali. Franjo Tuđman u povijesti će ostati upisan i kao čovjek sporta. Sporta koji ga je znao ponijeti i kojemu je do kraja ostao vjeran. Tijekom svog državničkog djelovanja predsjednik Tuđman susreo se s većinom vodećih političkih ličnosti ovog vremena. Posebno je bliske odnose dr. Tuđman je ostvario s papom Ivanom Pavlom II. Vjerojatno i nije bilo slučajno da je svoj zadnji međunarodni kontakt imao s Papom u Vatikanu koji, unatoč upozorenjima liječnika, ipak nije htio propustiti.Boreći se kako u politici tako i u privatnom životu do kraja, njegovi istomišljenici, ali i oni koji se s njim nisu slagali, složit će se u jednom: Odlaskom hrvatskog predsjednika otišla je osoba koja je u okviru demokratskih institucija, ne samo dominirala hrvatskom politikom kroz zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća, nego je i presudno utjecala na stvaranje novih međunarodnih odnosa u ovom dijelu svijeta. Tijekom tog burnog vremena Hrvatska je pod njegovim vodstvom od, za mnoge tek zemljovidnog pojma kojem su proricali brzu propast, postala, unatoč svim osporavanjima, stabilan i respektabilan čimbenik na međunarodnoj pozornici. |
20.08.2005., subota
DR. ANTE PAVELIĆ
 Dr. Ante Pavelić, političar i državnik, rođen je 14. srpnja 1889. g. u hercegovačkom selu Bradini na Ivan planini kraj Konjica, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile i majka Marija, doselili iz Krivog puta u Lici. Rođendan označen nadnevkom Francuske revolucije označio je cieli životni put budućega Poglavnika. Njegovim rođenjem rodilo se i borbeno, revolucionarno ustaštvo, koje će kasnije obilježiti slavnu epopeju Desetotravanjske revolucije uzpostavom hrvatske nezavisnosti. Osnovnu školu polazio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. i maturirao te upisao Pravni fakultet. Pravo je diplomirao 1914., a sliedeće godine stekao je doktorat prava. U svom rodnom kraju, dr. Pavelić je došao u dodir i sa Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Družeći se još kao dijete s muslimanskim Hrvatima, dr. Pavelić se osvjedočio o istinitosti svega onoga, što je poslije našao u djelima dr. Ante Starčevića, koji je pisao o muslimanima na temelju proučavanja poviesti. Dr.Pavelić se rodio pod seljačkim krovom i oduviek je stare seljačke obitelji, ali budući da mu je otac radio na gradnji željezničke pruge i budući da je sam kao sin poštovane, ali siromašne obitelji, kao mladić radio je i teške fizičke poslove, upoznao je u ranoj mladosti život radnika i seljaka i to baš u onim krajevima, u kojima se živi vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo duboko razumljevanje i poštivanje žuljeva hrvatskog seljaka i radnika, što je svojstveno svim pravim narodnim vođama, a čega nikako ne mogu razumieti profesionalni gospodski političari, ma koliko god govorili o radnom narodu. Političko djelovanje Dr. Ante Pavelića imalo je tri faze. Prva ide od 1918. do 1941. godine. Druga u NDH od 1941.-1945. i treća ponovno u tuđini od 1945. do njegove smrti 1959. godine. Od 1915. do 1918. godine radio je u odvietničkoj pisarnici A. Horvata, tadašnjeg predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. g. radi kao odvjetnik u Zagrebu. Oženio je Maru Lovrančević i sa njom imao troje djece, sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju. Još kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj Stranci Prava, a 1918. ulazi u njeno vodstvo, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. a 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu.Na parlamentarnim izborima 1927. godine izabran je zajedno sa Antom Trumbićem za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. Pavelićev zastupnički mandat u beogradskoj Narodnoj skupštini poklapao se sa najdramatičnijim zbivanjima u hrvatsko-srpskim odnosima. Odnosi u parlamentu su bili napeti, puni zajedljivosti i nepovjerenja. Ante Pavelić je u više navrata u svojim govorima u beogradskoj skupštini istupao protiv velikosrpske politike i zagovarao hrvatsku samostalnost i neovisnost. Nažalost tadašnji vodeći ljudi u Hrvatskoj nisu ga poslušali a svoju vjeru u zajedničku državu platitli su životima narodni zastupnici Đuro Basariček, Pavao i Stjepan Radić kao žrtve atentata u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. g. Ovim činom Srbi su mislili ubiti i zadnju pomisao Hrvata na samostalnu državu i svoju slobodu. Budući da su ovi nemili događaji prietili obćom pobunom Hrvata, Aleksandar Karađorđević ukida ustav 6. siečnja 1929., raspušta skupštinu i uvodi apsolutističku vladavinu. Nakon svih ovih nemilih događaja dr. Paveliću je bilo absolutno jasno da se na razbojmike ne može ići sa krunicom u ruci i da se gorka rana može liečiti samo gorkom travom. Bilo mu je jasno da svaka daljnja parlamentarna borba sa Srbima znači gubitak vremena i da se hrvatski narod može osloboditi samo revolucionarnim metodama. Dr. Pavelić je bio sviestan, da narod koji je njega izabrao za zastupnika, neodoljivo teži za kidanjem svake veze sa onima koji su mu u ime ''bratstva'' zajašili na grbaču. Umorstva u skupštini i uvađanje diktature značilo je početak novog i puno težeg razdoblja u životu hrvatskog naroda. Lanci robstva su se još jače stisli oko hrvatskog narodnog tiela. I dok su zamukli svi prosvjedi, dok je teror gvozdene šake kralja diktatora ušutkavao predstavnike hrvatskog naroda i prietio im stratištem, jedan jedini čovjek, jedan jedini narodni predstavnik ne miruje, nego na uvađanje diktature odgovara osnutkom ''USTAŠE – hrvatske revolucionarne organizacije'' 10. siečnja 1929. g. kojoj je jedini cilj silom osloboditi Hrvatsku srbskog robstva i nasilja i uzpostaviti slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ovim činom dr. Ante Pavelić, kao legitimni, demokratski predstavnik hrvatskog naroda - objavio je svietu da je hrvatski narod otvorio ono najavljeno novo poglavlje političke borbe. Nije naime nikakva riedkost da se i demokratska prava često puta moraju izboriti, ali i braniti, uporabom sile, a to će reći oružjem u ruci. Ideoložki temelji na koje Poglavnik postavlja ovaj novi odsjek naših političkih napora, bili su s jedne strane u skladu sa tisućgodišnjim narodnim i državopravnim tradicijama hrvatskoga naroda, a istodobno su u podpunosti bili u duhu našeg modernog vremena i suvremenog demokratskog međunarodnog shvaćanja. Time je On podkriepio jedno od osnovnih gledišća hrvatskog seljačkog pokreta Braće Radića, a ujedno i odlučno opovrgao one zalostne protunarodne političke čine hrvatske gospode - političara na svršetku rata 1918. godine. U čl. 1. Ustaških načela, objavljuje državnik i rodoljub dr. Ante Pavelić, da je ''hrvatski narod samosvojna narodna (etnička) jedinica koja u narodostnom smislu nije istovjetna ni s jednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg naroda''. Na temelju ovog odlučnog stanovišta o posebnosti hrv. narodnosti, postavio je tada Poglavnik u čl. 8. Ustaških načela jasni i bezkompromisni zahtjev za ostvarenje suverene Nezavisne Države Hrvatske. Tamo se kaže: ''Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj na cielom svome narodnom i poviestnom području oživotvoriti, to jest svoju podpuno samostalnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku opet uzpostaviti. Tu uzpostavu ima pravo izvršiti svim sredstvima pa i silom oružja''. Ove dvie ideoložke postave čine u stvari bit hrv. ustaškog revolucionarnog pokreta, kojega je organizirao i vodio Poglavnik, te koji je konačno u travnju 1941. godine uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske i ostvario. Glavni cilj bio je samostalna i nezavisna, suverena država Hrvatska. Na ostvarenju toga cilja Poglavnik je usredotočio sve svoje snage. Zato dosljedno takovom svome životnom zadatku, Poglavnik iako je u političko-stranačkom pogledu bio pravaš, pa i predsjednik Stranke Prava, on ne nastupa kao strančar, ne osniva i ne vodi političku stranku, on osniva i vodi pokret sa jednim obćim narodnim zadatkom, ne upuštajući se u pojedinosti koje redovito sadržavaju stranačko politički programi. To je jedno od bitnih obilježja cielokupne političke djelatnosti Poglavnika. Bilo prije rata kao ustaškog Poglavnika, bilo to za vrieme NDH kao državnog Poglavara, bilo poslie rata u njegovoj drugoj političkoj emigraciji, kao pokretača i organizatora HOP-a, stranačka pripadnost njegovih suradnika nije igrala veliku ulogu. Svako je imao pravo pristupa tkogod je pošteno izpoviedao već spomenuta nacela i bio spreman na njih nesebično raditi. Kao čovjeka, resile su ga riedka svojstva. Uviek miran, strpljiv, vedar, nikad se riečju nije potužio na golemu težinu rada, borbe i progona, niti na crnu zlobu svojih klevetnika, niti na nezahvalnost svojih odpadnika. Čovjek oštrih kontura lica, te odlučnog držanja. Poglavnik je bio izkusan i verziran Poglavar NDH, a uz to i odlučan um. Bio je simpatičan i duhovit, te naročito dosjetljiv. U obrani istine nije nikoga štedio, a prema svima, koji su se na njega obraćali, bio je pun razumievanja. Kao političar znao je uviek točno predusresti svaki neprijateljski potez već unapried. Nu, ipak je bio milosrdan, pravedan i pun moralnog i narodnog osjećaja. Bio je bezkrajno pošten, pa je to i od svojih podčinjenih tražio. Poglavnik dr. Ante Pavelić jest jedan od onih narodnih vođa koji je kao malo tko u cieloj našoj prošlosti izgradio u sebi nepokolebljivu vjeru u životnu snagu hrvatskog naroda i u obnovu i ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske. Silna vjera u taj svoj životni cilj, u svoj namienjeni poziv od Providnosti, davalo mu je neviđenu snagu odricanja, samopriegora i žrtve, ali i riedku uztrajnost i energiju za rad. U prvu emigraciju Poglavnik odlazi 19. siečnja 1929. g. kada u domovini više nije mogao slobodno raditi. Prvo odlazi u Beč, zatim u Budimpeštu, te u Sofiju gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije podpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. Diljem Italije organizirao je brojne Ustaške logore u kojima je obučavao ustaške vojnike i pripremao ih za uzpostavi Nezavisne Države Hrvatske. Njegovo političko djelovanje u emigraciji nije bilo nimalo lako. Beograd ga je više puta osudio na smrt u odsutnosti, a Talijani su mu kada je sklopljen sporazum Ciano-Stojadinović 1937. g. okrenuli leđa i morao je raspustiti svoje logore u Italiji. 1. travnja 1941. g. naređuje postrojavanje Ustaša u emigraciji, a četiri dana kasnije šalje poviestni poziv na rušenje Jugoslavije preko krugovala Glavnog Ustaškog Stana. U njegovo ime u Zagrebu 10. travnja 1941. g. pukovnik Slavko Kvaternik proglašava uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, a Poglavnik je u Hrvatsku stigao sa grupom Ustaša 15. travnja 1941. g. Međutim, ni hrvatski narod nije bez svoga korova, pa tako oni koji su još vjerovali u neko bratstvo sa Srbima, a zadojeni marksizmom svrstaše se na stranu zakletog neprijatelja u borbi proti svome vlastitom narodu i proti svojoj Domovini. Stjecajem nesretnih okolnosti Drugi svietski rat, završio je porazno za mladu tek uzpostavljenu državu zahvaljujući lažnoj propagandi i nebrigi pobjedničkih snaga za pravdu i istinu u kojoj je opet žrtvovan hrvatski narod kao Isus na križu. U izbjegličtvu nakon rata dr. Pavelić, nastavlja svoje započeto djelo ne mireći se s nepravdom koja je snašla hrvatski narod pod čizmom jugo-komunizma. Godine 1956. ustrojava Hrvatski Oslobodilački Pokret, a 1957. godine na šesnaestu obljetnicu uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, Brozov agent ranjava ga s dva metka u ledja. Pucajući na njega, opet su kao i 1928. pucali u Hrvatsku, želeći s time uništiti i svaku pomisao na slobodu. Ovi metci još čvršće povezuju hrvatski narod kako u Domovini tako i u inozemstvu, a Hrvatski Oslobodilački Pokret dobiva sve više pristaša. Posliedice zadobivenih rana i dugogodišnji rad pod težkim uvjetima u tudjini izcrpili su njegovo tielo i na dan 28. prosinca 1959., rano u zoru umire u jednoj madridskoj bolnici. Hrvatski narod osjetio je neizrecivu bol u svojim srdcima, no vjerujući u Boga i ufajući se u žrtvu Isusa Krista i Uzkrsnuće, naš Poglavnik nije umro. Njegovu pravednu borbu ako ljudi nisu razumjeli Bog je zasigurno nagradio i podario mu vječni život. Poglavnik dr. Ante Pavelić nije skupljao bogatstvo ovoga svieta. Njegovo bogatstvo bila je ljubav prema Hrvatskoj i narodu hrvatskom, a tu je ljubav narod osjećao prema njemu i osjećati će je svi dolazeći naraštaji. U Domovinskom ratu koji je počeo osvajačkim pohodom srbalja na Hrvatsku 1991., dakle tridesetdvie godine poslie upokojenja dr. Pavelića, hrvatski bojovnici branili su i obranili Hrvatsku pjevajući pjesme Poglavniku i Ustašama. Treba li nekome veći dokaz koga štuju i vole oni koji su rodjeni nakon njegove smrti, a koje su neprijatelji hrvatskog naroda pokušavali odgajati u mržnji prema dr. Anti Paveliću? Žalostna je ipak činjenica da oni koji su rušili Hrvatsku, danas uživaju plodove hrvatske muke, a Poglavnika nazivaju kvislingom. Medjutim dobro je poznato, kako se dr. Ante Pavelić nikada nije zanosio bilo kojom stranom ideologijom, a baš oni koji ga žele prikazati izdajicom, sami su se kvislinški borili na strani dušmanina i služeći crvenoj pošasti u ime internacionale ubijali hrvatski narod. Za takovu nečastvu rabotu dobivali su visoke položaje, odlikovanja i udoban život, i nije ih puno bolilo što hrvatski narod opet stenje pod tudjinskim jarmom. Na kraju braćo hrvatski narod znade i osjeća istinu. Poglavnik je živio i umro za Hrvatsku. Poglavnik je naš junak, naš hrvatski putokaz, a njegovo Djelo je neuništivo. Mi ga štujemo i sliedimo ga. Čitajmo njegove rieči jer su pune proročanske mudrosti, ljubavi i topline. Pođemo li njegovim stazama nikada više ne ćemo zalutati. Neka je vječna slava dr. Anti Paveliću, Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske. Duh njegov je i sada s nama. Ostanimo na njegovom putu i budimo Za Dom Spremni! |
19.08.2005., petak
 Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran. Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbisup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum. Od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. 26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u Santa Maria Magiore, uz njega je njegv mlađi kolega i poslje njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper. U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu. U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pasotral prostrane nadbiskupije. Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupje. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641 - 1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemčakog oslobođenja Hrvatske uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na vijeri. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”. Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima:, Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima i td. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu. Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osbito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne smao na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznesi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa. Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti su prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom. U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovovih izjava i pisama kao i triju oporuka. Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, policitemia rubra vera, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontorlirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti. Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” - od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!" Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. SVEČENICI SU UVIJEK BILI UZ SVOJ NAROD I POMAGALI GA U ONIM NAJTEŽIM TRENUCIMA,A MNOGO SU PUTA PREUZELI I VODSTVO DRŽAVE SA SVOJIM AUTORITETOM I ODLUČNOŠĆU,SJETIMO SE SAMO HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA GDJE SU ODIGRALI VAŽNU ULOGU,I FRANJEVACA KOJI SU ZA VRIJEME TURSKE OPSADE RADILI NA OČUVANJU HRVATSKOG DUHA I KULTURNE BAŠTINE.IZ TOG RAZLOGA BUDIMO IM UVIJEK VJERNI KAO ŠTO SU IK ONI NAMA VJERNI I ŽIVIMO U DUHU KOJEGA JE U NAS NASTOJAO USADITI NAŠ PAPA IVAN PAVAO DRUGI.!I NARAVNO BUDIMO UVIJEK ZA DOM SPREMNI! |
18.08.2005., četvrtak
 Josip Frank, političar; rođen 1844. u Osijeku, umro 1911. u Zagrebu. Advokat u Zagrebu; 1877. pokrenuo Agramer Presse, zatim Kroatische Post, koji su zabranjeni. 1880. gradski zastupnik, a 1884. vanstranački poslanik u Hrvatskom saboru. God. 1890. priključio se Hrvatskoj stranci prava. Kad je 1895. došlo do rascijepa stranke a i Starčević osnovao Čistu stranku prava, slijedio ga je i Frank, koji je nakon smrti Starčevića 1896. postao njezin prvak. Zauzimajući tobože radikalan hrvatski stav prema Beču i Pešti, on je već od svojih studentskih dana bio u tajnoj tuđinskoj službi. Čista stranka prava (frankovci) i poslije njegove smrti dosljedno je djelovala protiv ujedinjenja južnoslavenskih naroda, vršeći protiv Srba i jugoslavenski orijentiranih Hrvata denuncijantske usluge vlastima, osobito za Prvoga svjetskog rata. Po njemu prozvani «frankovluk» postao je pojam «srpskim vlastima» za pokvarenu, podlu i protunarodnu politiku. Stranka frankovaca (Čista stranka prava) formalno je prestala postojati izjavom njezinog vodstva na sjednici Hrvatskog sabora od 29. X 1918, da se stranka razilazi. Usprkos tome frankovci su i dalje radili protiv jedinstva južnoslavenskih naroda i dali su rukovodeće elemente ustaštva i ustaškog dobrobita. Dakle,ovo je bila biografija još jednog od hrvatkih velikana koji je ostavio dubok trag u slavnoj hrvatskoj prošlosti koja je bila obilježena krvlju koja je "posijala"sjeme koje je nakon dugih stoljeća urodilo plodo te danas imamo kakvu-takvu samostalnu državu i ovom prilikom pozivam sve svjesne Hrvate da brane ono za što se se naši preci borili korz stoljeća kako bi i buduće generacije kročile po ovoj Svetoj zemlji i nedajmo da nas proguta duh kapitalizma,masonstva,komunizma i globalizma i budimo uvijek ZA DOM SPREMNI! |
15.08.2005., ponedjeljak
 Pavle Radić, političar; rođen 10. I. 1880 u Trebarjevu Desnom, umro 20. VI 1928. u Beogradu. Školovao se u Zagrebu i Pragu. Nakon završene trgovačke škole službovao je dvije godine kao pomoćni učitelj, a zatim se bavio zadrugarstvom. Prihvaćajući ideje svojih stričeva Antuna i Stjepana, odlučuje se za Hrvatsku pučku seIjačku stranku i postaje član njena vodstva. Nakon stvaranja jugoslavenske države biran je za poslanika u Narodnoj skupštini na listi HRSS, odnosno HSS (1923, 1925, 1927). U vrijeme odsutnosti Stjepana Radića (put u inozemstvo, zatvor) Pavle ga zamjenjuje u vođenju stranačkih poslova, a 27. III 1925. čita u Skupštini izjavu kojom Seljačka stranka priznaje monarhiju i Vidovdanski ustav. Bio je glavni predstavnik HSS u pregovorima s radikalima ljeta 1925. Po završenim pregovorima postaje ministar agrarne reforme. Kad HSS ponovno prelazi u opoziciju, Radić prihvaća njenu novu orijentaciju kao i stvaranje Seljačko-demokratske koalicije. 20. VI 1928. ubio ga u Narodnoj skupštini radikalski poslanik P.Račić |
14.08.2005., nedjelja
BACK
|
Dakle, nakon višetjednog izbivanja vratio sam se i nastavit ću pisati na blogu iako vidim da moj blog mnogima smeta i jako ih peče istina,ali dobro takvih je bilo uvijek i uvijek će ih biti.Za vrijeme mojeg izbivanja stranicu su dobro i debelo oblatili u lokalnim bjelovarskim novinama zvanim "Bjelovarac" gdje su o stranici pisali oni koji nemaju blage o povijesti,a kamoli o suvremenim zbivanjima i masonskoj zavjeri koja je sve više i više prisutna naputu ka ostvarivanju masonskog cilja "Novus ordo secloruma"(Novi svijetski poredak) kojemu je cilj sve nas dovesti pod svoju kontrolu,uspostavit jednu svijetsku vladu i ukinuti nacionalne simbole,novac i povijesna prava pojedinih država i ostvariti svoj pakleni sotonistički plan.O masonskoj zavjeri većina ljudi nema pojma i upravo to njihovo neznanje oni koriste u ostvarivanju svojeg plana gdje ljudi postaju njihove marionete,figure u njihovim rukama,a da toga nisu ni svjesni.O masonskoj tematici se ima mnogo toga za reći i to je veoma kompleksna tema o kojoj ću jednom napisati post koji će biti "malo" poduži i kroz koji ću pokušat u kratkim crtama objasniti sredstva i način njihovog postojanja i objasniti njihov perfidni način infiltriranja u sve važnije organizacije,nacionalne vlade...I da se zna,ja ne podržavam nikakve zločine bilo ustaške,komunističke,fašističke,ali nisam samo još jedan glupi konformist koji vjeruje komunjarama i četničkoj bagri koja nam piše našu povijest i ako se ovako nastavi buduće generacije neće imati pojma o Svetom Domovinskom ratu,a pogotovo pravu istinu o Drugom svijetskom ratu iza kojega su komunjare i četnici oblatili i popljuvali Ustaški pokret u njegovoj cjelosti,a to iza Domovinskog rata nije ispravljeno jer nam dalje komunjare pišu povijesne udžbenike,a za mene govore da povijesnu građu uzimam i tih udžbenika,e baš je to dokaz kako neko nema pojma o povijesti jer iz udžbenika nisam i nikada neću prepisivati apsolutno ništa jer u udžbenicima pišu teške laži i neistine,građu koju koristim na blogu uzimam iz sigurnih i provjerenih izvora koji nemaju neposredne veze sa povijesnim udžbenicima.Dakle,ovo je bilo namjenjeno onima koji govore da građu prepisujem iz uđžbenika,a to je apsurdno i smiješno.Dakako,većina stvari se preklapa sa onima iz udžbenika,ali neke stvari koje pišu u udžbenicima su teške laži i teško smeće,a to su naravno osobna stajališta komunističko orjentirane "bratije" koje štuje "druga"tita kao da je svetac,a zapravo je bio jedan od najgorih zločinaca dvadesetog stoljeća što najbolje pokazuje Bleiburški pokolj u kojemu je poklano nekoliko budućih generacija,tak da nije ništa čudno što nam jer prirodni prirast negativan i što izumiremo. I da se odmah ogradim "JA NE PODRŽAVAM USTAŠKE ZLOČINE KOJIH JE BILO",ali ne toliko koliko se piše,jer su brojke četnički i komunistički ideolozi napuhali na smiješne veličine.Ali da se zapitam zašto se ne govori o komunističkim zločinima kojih je bilo mnogo mnogo mnogo više i da se zapitam kada se je njima sudilo za te njihove zločine,odgovor je NIKADA i sad gdje je tu logika i gdje je tu pravda,NEMA JE!Ja ustaški pokret veličam jel je bio HRVATSKI i bio je za njeno oslobođenje,ali naravno mnogima je to odmah zasmetalo,zašto bi Hrvati imali svoju državu?? i zato su ga oblatili i sotonizirali jer nisu željeli Hrvatsku samostalnost.Na drugoj strani treba se znati da u Hrvatskoj nikada nije postojao "antifašistički pokret" već sustavno klanje Hrvata koje je počinila komunističko četnička bagra(čast Hrvatima,izuzecima koji su se borili na strani komunista,a da nisu znali da se bore za krive ciljeve),ali treba znati da je pred kraj rata večina četnika kada je vidjela da gubi rat prešla u partizane i počinila zločine u znaku petokrake,samo su preko kokarde sašili petokraku,a 90 upravo suprotno preko petokrake kokardu i ko to razumije i vidi blago njemu.I iza rata upravo ta četnička gamad samo pod okriljem komunizma je počinila zločine,oblatila Ustaše i posijale neistine i laži koje do danas nisu ispravljene. Toliko o tome,blog će uskoro biti još malo preuređen i dalje ću ga nastaviti pisati. Za dom spremni! |
