Neobuzdan

...........u ušima mi zvuk klavira, predivna stvar Roedelius-a , Zerrissen Zwischen Illusionen, Lieder Vom Steindfeld ; ah sjećanja o djetinjstvu naviru mi suze na prošlo vrijeme na prošle dane, na nekog drugog "ja" nikako ovaj sadašnji nikako ovdje, bezbrižan, miran besmrtan, samo ljuska koja je ostala od takve osobe- nesvjesna sebe, dal sam ono bio ja?! ; ili sam ovaj sadašnji?! suze, oplakane suncem za nečim što se nikad neće vratiti, za nešto što nikad nije postojalo, samo valovi na obali dodiruju misli, slušam ponovo i ponovo, beskrajno dugo svaku notu, svaki takt... i nebitan je tekst.. jer ja imam vlastiti, svoj...koji mi znači više od ikojeg.. moj tekst...."moj" "ja"...dal je išta moje?! niti sam nisam svoj, kako bi onda išta i bilo "moje"?
pogled kroz zamućene oči u daljinu (koju nisam vidio) ali osjetio sam mnogo više što ću ikada vidjeti...želim se vratiti u sreću... u nešto neopisivo... želim raj.... želim spokoj
užasno kako neke sitnice, zvuci, stanja, riječi djeluju na misli, od euforije do blaženstva umirućeg.
brzo sam se vratio u svoje potpalublje i očekivao skori dolazak onih koji me strpaše ovdje.. valjda će se netko pojaviti? kroz sat- dva? nisu li me i oni zaboravili, pustili me da trunem i borim se s vlastitom mišlju? najgora moguća kazna, ostaviti me samog s luđakom unutar sebe, nikad ne znaš što će donjeti, koju će novu psinu smisliti, kada će zavladati?! - vječna borba, dal sam ono dijete što je uvijek veselo bil, bio ja? a sada sam "on" ?! ili obratno dal je "on" taj sretan dječarać koji je vječno trčkarao zelenim prostranstvima i divio se cvijetu što raste uz put, pa uvijek kasnio ne prolazne stvari u životu ili se baš divio prolaznosti vremena i mogućnosti da provede dio svog života baš u toj prolaznosti uživajući u njenoj ljepoti, dal je "on" već tada znao za vlastitu sudbinu, i kad je u grmu uhvatio ptića te ga odnjeo kući u nadi da mu produži prolaznosti, najsretniji je bio baš tada kada je mislio da svojim zalaganjem može promjeniti ono zapisano, ono što je "više" od njega, srce mu se slomilo već sutradan, ptić je uginuo na rukama, na balkonu uz suze, i oči uprte u uvisinu,, nisu vidjele spas.. samo su se sklopile, duboko udahnule i automatski ojačale, spoznavši vlastiti put i vidjevši svoj kraj......................