it's sharpening beneath me

When people die they take a piece of us with them

...smrt...o njoj često razmišljamo...neki je se boje...neki ju priželjkuju...neki je se ne mogu dočekati pa oduzimaju život sebi....neki drugima...namjerno,slučajno...nije bitno...smrt je smrt...jednom kada prekoračiš taj prag nema povratka...i ono pitnje...što nas tamo očekuje?raj?pakao?pralalni univerzum?rejšenje svih naših problema...ili jednostavno ništa...samo mir i mrtvilo svemira....ne znamo...nitko se nije vratio i rekao nam kako je bilo...(izuzev ljudima koji su doživjeli kliničku smrt-njima se djelomično priznaje...)...ne znam...pomirena sam s činjenicom da svi moramo kad-tad umrijeti...i da svatko ima valjda nekakvu svrhu bivanja na ovome planetu,u ovom vremenu i životu...i da kada napravi sve što je potrbno može ići na vječni odmor...da malo je zastrašujuća pmisao da poslije nema ništa....apsolutno ništa i da je naša svrha samo ovaj život...brrr...kad bolje razmislim...je zastrašujuće...odvratno zastršujuće....jer kad si zabriješ da postoji nešto poslije ovoga lakše ti je,ali ovako...brrrr....ne znam meni se to sve još čini dalekim...i nadam se da će biti...ne znam...priznajema da je jedna od najgorih gluposti u mome životu bio moj pokušaj samoubojstvar...i drago mi je d a su došli na vrijeme...i da,drago mi je da živim...i drago mi je da sam nakon par godina shvatila koja sam objesna budala bila...i da niti jedna osoba nije vrijedna toga da si oduzmem život....i samoubojstvo je sebičan čin...ne znam...osjetila sam očaj...takav očaj i takvu depresiju...takvo stanje koje nikome ne bih poželjela....ali kada pogledam....da,ima stvari i ljudi na ovome svijetu koji su vrijedniji od smrti...smrti koja je precijenjena...smrti koja je za jadne ,bespomoćne....tek sada kada se osvrćem na to shvaćam koliko je snage potrebno za živjeti a koliko straha potrebno za umrijeti...veći je strah i napor riješiti problem u životu nego se baciti u rijeku,kroz prozor,vlak....i ono moje najdraže i najgluplje...rezati se...ljudi moji...ja sam zadnja osoba na svijetu koja ima pravo kritizirati te...ne znam kako da to nazovem...gluposti nisu...jer gluposti su smiješne...ovo su ozbiljne stvari....nazovimo to nesigurnošću...neshvaćanjem...ali ne neshvaćanjem od okoline nego od nas samih...jer kada imaš izgrađen karakter ne jebe te pola posto šta drugi misle o tebi....ne znam...to je stvarno ogromna doza sebičnosti....nitko me ne voli?zašto sam neshvačena?svi ste vi budale!ne vidite kako mi je!i bla-bla-bla-bla....nije ni čudo...što se na kraju poželiš ubiti-pa dosadi čovjek sam sebi....e ljudi moji sad zamislite: uh moj život je sranje idem se ja ubiti BUM!....metak u glavu...iza nas ostahu prijatelji....osobe s kojima provodite najviše vremena...koji vam pomažu,kojima pomažete...dečko/cura...pretpostavite isto da vas vole...zatim roditelji,obitelj...s nekima ste posvađani...neke volite bezgranično...među vama je ostalo mnogo stvari neizrečeno...nikada nećete imati obitelj...djecu....veseliti se s njima....gledati ih kako odrastaju...uživati u starosti...još tulumariti u mladosti....i ostat ćete samo jedna od tužnih brojki ....u novinama...čineći godišnju statistiku...samo će vas se povremeno sjetiti ljudi kojima ste bili nešto ili možda sve na svijetu....plakati će...proklinjati vas....i imati traume zbog vas...i pitati se svaki dan....što sam mogao/mogla učiniti?kako se to moglo spriječiti?ali bit će prekasno....zato reba zagrliti život koliko god je on zajeban,beznadan...i napraviti ono najblje od njega......

ovaj post je trebao biti nešto ssvim drugo ali eto.....drago mi je da nije