BAZUKA... i BAZUKA

03.05.2008., subota

Pushing daisies je najkul serija ikada. Ozbiljno

Nakon što smo baš morali potrošiti više novaca nego što smo imali, iskoristili smo svoj čokoladni fond. I ne, to nije fond koji služi prikupljanju novaca za kupnju čokolade (?). To je nešto puno groznije i ružnije. Naime, u torbi postoji jedan poseban, ali zbilja poseban dio u kojem sam jedno vrijeme nosila novce. Prije nego što sam prihvatila postojanje novčanika i dok sam još uvijek išla u srednju. Ali oke. Uglavnom, jednom mi je netko (vjerojatno ja) u to stavio čokoladu i to se sve otopilo, i novci su postali neupotrebljivi.
Barem do izuma kreme sa zaštitnim faktorom 15 s kojom sam to jučer pokušavala natjerati da ponovno izgleda kao željezni novac. Uspjela sam.
Krema sa zaštitnim faktorom je stvarno čudna. Uopće mi ne omogućava to da ostanem bijela na suncu, i čak mislim da pojačava mogućnost da užasno izgorim, ali zato odlično čisti novce, marte, i sve na čemu sam ju ikad upotrijebila, a bilo je jako puno toga.

Vožnja biciklima oko ponoći je jako zabavna.
Zapravo imam dileme u vezi te zabave. S jedne strane postoji samo pola sekunde da uvjeriš ljude kako su oni ti koji bi trebali stajati dok kraj njih prolaziš nekontroliranom brzinom. S druge strane, imam poremećaj i tresu mi se ruke, a s njima i volan, pa to što ljudi stanu sa strane i nije ponekad mudar izbor. Ipak, moje loše biciklističko iskustvo za sada nije povećalo broj umrlih od tog opakog vozila.
Peder kreker ima opsesiju prolaska kroz staklo za koje smo zaključili da ako ga ne vidimo kad putujemo po danu, stvarno se nema smisla forsirati po noći i tražiti to uokolo. Zato dajemo svojim gumama još negdje 2,3 dana.

Ležali smo na travi kraj bivše osnovne škole, i gledali u samo jednu zvijezdu, jer je kul kad ti se čini da ostale nestanu.
Slušali smo i glazbu, retardiranu i filmsku, ali s manjkom energije za žaljenje na bilo što.

Bili smo napadnuti od strane čovjeka koji bi da je rođen prije 70 godina, danas bio jedan depresivan desetogodišnji emo kreten.
Uzimao je nož i demonstrirao pravilno rezanje žila. Pjevao je pjesme na koje sam se oglušila odmah na početku kako bi mogla nastaviti sa životom. I naravno, kreker je još jednom dokazala kako je crvena kosa magnet za stare, nezaposlene, neprivlačne alkoholičare koji imaju iznad 50 godina.
Jej kreker.

Što smo stariji, više pokušavamo organizirati privatne tulume.
S obzirom na to da nas je starost već veoma dostigla, jer ljudi u Africi s 19 već postaju vođe plemena, moram napomenuti da mi se to ni najmanje ne sviđa. Ali aktivirani su stvoritelji, pa će moji zadnji dani biti provedeni najvjerojatnije između zidova neke mentalne ustanove. Ili možda u kaznionicama sličnim onima iz japanskih filmova. Što ukratko znači da će me proći svi ti depresivni osjećaji, i bit će me briga za sve osim za džem.
Fejsbuk je kul. Ljudi zapravo misle da se prezivam gusar. Shvaćate sad koliko kompleksa imam zbog svog prezimena da moram izmišljati tu neki poganski i novi. Iako je riječ gusar najlijepša riječ na cijelom svijetu. Čak ljepša od riječi ugrušak. Ili, ne znam, uštipak. Možda je čak divnija i od riječi džem.
Ja se sad idem socijalizirati s ljudima.
Oke, možda ne baš sad, možda za 4 sata,ali zadržavam pravo na laganje.
Odjava

P.S. pushing daisies je najkul serija ikada. Ozbiljno.

- 12:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.04.2008., ponedjeljak

Imat ćemo bolnicu, piknike i šator za kampiranje

Image Hosted by ImageShack.us


Oke.
Vratila sam se.
Neda mi se zapravo objašnjavati što je bilo. Oni koji moraju znati, već znaju. Zapravo, slušali su zadnjih nekoliko mjeseci moje plakanje i monologe o tome kako je cijeli svijet nepravedan i kako je internet jedina osoba koju sam ikad voljela.

Nakon nekoliko tjedana bez alkohola, razmišljala sam o smislu života. Nisam ništa novo otkrila, pa vam savjetujem da nije potrebno piti tjednima vodu kako bi zaključili da mrzite sve ljude i da zapravo ne možete zamisliti kako bi vam izgledao život bez postera od polugolog iggyja. Iz mlađih dana, naravno. Niste valjda toliko morbidni.

Obožavam ženske izlaske. Nisam čak ni znala da imam toliko ženskih prijatelja koji pod utjecajem alkohola pristaju na društvene igre kao što su pimpek i nikad nisam.

Image Hosted by ImageShack.us


Moj je život na pozornici završio prije nego što je počeo. Svi oni snovi o bendu, putovanjima u Rumunjsku, i gay rainbow sjenilima propali su zajedno s planovima o uništenju svijeta.
Vratila sam knjige u knjižnicu i na sebe navukla neviđeni bijes knjižničarke s bijelom kosom, naočalama boje tikvica i pogledom koji me slijedio dok nisam prestrašeno napustila te njezine odaje.
Kreker je razvio neugodnu naviku gledanja ljudi iz blizine. I da,ponavljanja riječi krafna.
Kad već pišem o dotičnom gospodinu, moram napomenuti još nešto.
Kreker izgleda maloljetno.
Zato nikad ne možemo dobiti pivu.
Ja izgledam staro, ali njena maloljetnost zrači.
Nadam se sad, pederu, da si zadovoljan. Još uvijek ne mogu naći smisao u tvojim naredbama da moraš biti spomenut u svakom mom postu.

Image Hosted by ImageShack.us

(kupite mi ovo. ili ukradite. svejedno.)

Oh, tuga i čemer.
Trebam poster. Bijeli. Na kojem piše poster.
Idem ga napraviti.
Sama.
Hihi.

Isse, retardirala sam se.
Odjava.

- 20:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.04.2008., utorak

Oke, oke...
Još uvijek nemam prokleti internet.
Nemam.
Ali s obzirom na to da imam ispite i slične gluposti, nedostatak interneta postaje pozitivna stvar.
Barem ponekad stignem nešto.
Odvikavanje od facebooka nije uspjelo, hvala na pitanju.
Joj, dobro...

Nemam vremena za pisanje posta. Ovo je nešto što ne smije dobiti naziv post, jer ostavljam duže komentare ljudima.
Sad vas pozdravljam.
Omraženi ste.
Odjava

E, da... keks, nova adresa? kretenu umobolni
*volim te*
- 12:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.01.2008., utorak

Kao višnja i aceton... u suton

Jučer sam imala previše zadataka.
Zbog toga sam odlučila cijeli dan gledati loše kulturne emisije i reklame za mađarski puding.
Max tv je otkrio cijeli jedan novi svijet loših reklama. Lošijih čak i od naših. Ali, naravno, u svom tom užasu postoji i jedna dobra strana. Toliko su loše da su zabavne. Zabavnije, nažalost, od filma kojeg sam čekala 3 tjedna samo da vidim kako Kristen Stewart izgleda dok glumi.
I onda ja nemam problema...

Ima izražene kosti i baš je nekako divna, pa sam ju odlučila ne mrziti dok će glumiti bellu. Samo što još uvijek ne mogu vjerovati kome su dali ulogu edwarda! Onak, edward mora biti savršen! najsavršeniji glumac ikada mora biti retuširan u potpunosti kako bi barem malo izgledao kao on. Ali ne. Robert Pattinson. Najgej glumac, pobogu. Ne samo da se morao pojaviti u četvrtom harry potteru, nego ga sad stavljaju i u nešto što je trebalo biti ono. Znate, ono... U redu. Super. Da nema košćate Kristen, bila bi sad jako tužna.

Oke, zaboravimo sad kosti na jedno vrijeme.

Jučer sam natjerala krekera da stavi bijeli puder i onda sam joj se rugala. To često radim. Natjeram ljude na glupost i onda im se rugam.
Kako nebi potvrdila očitu činjenicu da sam najgori prijatelj ikada dopustila sam si trenutak buntovnosti i iskoristila bijeli puder i na vlastitom licu.
Izgledale smo grozno. Kao buzdovanom pretučene jeftine prostitutke koje se u češkoj prodaju za vrećicu sljezovih kolačića. Rozih.
Čak nam ni sve kreme za skidanje šminke, koje iz nekog razloga nikad nismo naučile koristiti, nisu pomogle u otklanjanju toga.
Sve je to ostalo razmrljano, kao kod onih žena koje pronađu csi ljudi u jednom od bordela koje vode ruski mafijaši.
Mislite da pretjerujem?
Niste nas vi vidjeli.
Kasnije smo s tim izgledom gledale jako loš film koji je bio kao i svi ostali filmovi s ukletim kućama u kojima su loše našminkani dječak, pretučena sestra i naborana majka. Navukli smo se na ona dijetna drva. Oke, nisu drva, ali imaju isti okus. Zdravi okus. Taj je najgori.
Spavala sam sa samo jednim jastukom i osjećala se nevjerojatno tužno zbog toga.
Otac mi je poklonio žarulju koju sam nazvala Bazilija. Baš mi se ime činilo primjerenim.
Pročitala sam sve knjige koje su mi taj dan bile posuđene, naučila sam pola skripte iz upravnog, i još sam se skoro rasplakala jer mi je netko sakrio knjigu s grčkim tragedijama.
Nitko mi nije želio pomoći u potrazi. Možda zato jer me ne vole, a možda i zbog toga što je bilo 4 ujutro.
U 6 sam morala imati otvorene oči i na sebi odjeću koja nije pidžama pa sam i sama morala odustati od potrage. Spavanje s glavom naslonjenom na željezni okvir od kreveta nikad nije pozitivno iskustvo. Zbilja moram dobiti natrag svoje jastuke.

Uspjela sam se probuditi, iako nisam ni bila sigurna u to da sam zaspala.
Većinu vremena sam pokušavala pronaći čarape, jer majka opet ima fazu reorganiziranja ormara po kući. Sve je oke dok opet u ormaru za cipele neću morati tražiti brašno.
Kad sam napokon našla dvije koje nisu jednake, imala sam 3 minute do busa, i skroz krivu odjeću, nepočešljanu kosu i povremene naznake jučerašnjeg bijelog pudera na licu. Izgledalo je jako zastrašujuće. Kao da patim od neke grozne kožne bolesti koja nikad neće biti izliječena. Savršeno se slagalo s mojim izgledom tuberkuloznog djeteta.
Stigla sam na bus, što je najčudnije.
Vozili smo se u šutnji. Možda zbog toga što pričam tiše nego ikad, pa se krekeru nije dalo zahtjevati ponavljanje iste rečenice više puta, a možda i zbog toga što je bilo prerano za normalno funkcioniranje.
Još sam uvijek bolesna, i pokušaj komuniciranja samnom može biti veliki napor. Uopće se ne čujem, i pulsira mi čelo. Tješim se da je to razlog zbog kojeg imam tako retardirane izjave da čak i meni bude neugodno. To se inače ne događa. Nikada.
Došli smo do zgb-a, pili smo grozan zeleni čaj u zvuku. Bez šećera i bez limuna. Poklonila sam svoj čaj. Bio je grozniji čak i od onih koje ja sama proizvedem.
Slijedilo je nekoliko sati manipuliranja, razočaranja, pokušaja ignoriranja koji je bio uspješan, i naravno, tradicionalnog laganja na kraju.
Otišli smo kupovati dijetnu hranu, ručati tu istu hranu pred turistima (koji su nosili ilustrirane vodiče i žvakali crvene žvakače), i razgovarati o pikniku.
Bilo je zabavno, i osjećala sam se savršeno retardirano.
Kasnije smo odlučili konzumirati skupi alkohol.
Pili smo aceton. Koji je bio u boci od pive, i bio je skup ( to sigurno nebi pogodili s obzirom na to da sam u prethodnoj rečenici objasnila da smo pili skupi alkohol). Okus nije popravilo ni gusarsko ime a ni pretila čaša.
Slijedili su nevjerojatno glupi razgovori koje nitko drugi nije u stanju voditi. Ni slušati zapravo.
Ljudi padnu u stanje beskrajne tuposti nakon naših prvih 3 rečenice.

Mislim da je ovo previše za jedan post.
Žao mi je što ste to morali čitati.
Oke, znate da mi nije žao.
Odjavljujem se uz zvukove poznate limene glazbe.
Pobogu.

P.S. oblatna

- 17:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.01.2008., nedjelja

Barun tenk! I zeleni čaj. Oke, znamo da se to ni jednom neće spomenuti u postu

Sjećam se kad sam bila, hm, puno mlađa nego sad i bojala sam se tavana.
Bojala sam se toliko jako da nekad nisam mogla skrenuti u ulicu jer sam znala da je u njoj moja kuća, a u kući i taj grozan tavan.
Grizla sam nokte i slušala glasno gej pjesme kakve već slušaju petogodišnjaci. O leptirima i dobroj rijeci koja postoji. Ispod sunca.
Jednog dana majka i otac su došli do neopisivo kul ideje kako mene osloboditi tog straha.
Primili su me za ruke, odvukli do vrata od tavana, zaprijetili uništenjem mog najdražeg crtića o vilama, i natjerali me da uđem unutra. Bila sam spremna na smrt. Tako sama.
Bilo je gore nego što sam očekivala.
Sve je bilo puno prašine, koju u to vrijeme nisam baš imala u sobi pa se nisam mogla naviknuti. I paučine naravno, koja je prekrivala prozore, i podove i kutije i svašta.
Božićni ukrasi i ogromne kutije bile su raširene po cijelom podu. Oke, stvarno je bilo grozno.
Zavukla sam se u kut i plakala negdje 15 minuta.
To je bio zadnji put da sam priznala plakanje. Ikada.
Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da se ponašam retardirano, i odlučila što više stvari baciti kroz prozor. Nakon početne tuge zbog ostavljanja u tom paklu, shvatila sam da je vrijeme za osvetu. Ako su oni mene mogli tu zatvoriti, mogu ja baciti i njihove hm, stare miksere na savršeno pokošen travnjak. Zašto ne.
Pripremajući se za veliki zločin, pronašla sam kutiju sa slikama.
Starim, starim slikama koje su bile crno-bijele i imale presavinute rubove.
Pregledavajući te dokaze da je prije mene postojao svijet, prvi sam put vidjela dokaz morbidnosti prošlih vremena.
Jeste znali da su ljude slikali kad su umrli?
Oke, prvo su ih stavili na krevet, svi su se okupili uokolo, izgledali tužno i to je netko slikao.
To mi je bilo dosta.
Vrištala sam toliko jako da su pristali pustiti me s tavana i pomiriti se s tim da više nikad neću tamo otići.

Strah se pojačao od tog kobnog dana i sanjala sam svake noći te mrtve ljude u krevetima.
To je prestalo nekoliko godina kasnije, kad su odlučili preurediti tavan i staviti velike prozore.Od tada je sve bilo oke.
Mislim da su se riješili i slika.
Više ih nikad nisam vidjela, iako sam ih tražila dosta dugo. Čim sam razvila opsesiju vampirima.

____________________________________________________

Mrzim kad u filmovima žena pokloni nekom čovjeku svoju ogrlicu i kaže: " neka te to podsjeća na mene. Nosi to. Jel ti jasno"...
I tako jadan čovjek mora nositi gej ogrlicu oko vrata i svi mu se rugaju. I svaki put ta ogrlica mora imati najveći broj malih bisera ili sličnih odvratnih stvari koje vrat može izdržati.
Kao, slučajno.

____________________________________________________

- " Sa šminkom ljudi izgledaju zdravije" - rekla je majka i bacila pretamni puder prema meni. Nisam ga ulovila, naravno.
- " Majko, to je brončani puder. Za ono, crnce. pobogu" - pokušavala sam se žaliti, pregledavajući tu tekućinu boje maske mrtvog mora. To je ona grozna maska u kojoj su mrtve ribe i svakakve gluposti koje žene stavljaju iz nekog neobičnog razloga na lice. To je kao zdravo. Uglavnom, nisam nikad razmišljala o tome. Bilo mi je previše bolesno.
- " Preblijeda si. stavi to"
- " Oke, majko, jesi ti u potpunosti izgubila razum?"
To je bilo retoričko pitanje, naravno.

Volim svoju majku, zapravo. Istina, jučer je došla u moju sobu u 3 ujutro tako da me može napadati jer mi dolaze poruke i sat joj proizvodi zvukove.
Ali inače je oke. Kad nema simptome krize srednjih godina.
Dakle, skoro 4 minute dnevno.

_____________________________________________________

Uputstva za korištenje mobitela mogu biti neopisivo kul. Oke, piše velikim, uplašenim slovima:
Nemojte sušiti mobilni uređaj u mikrovalnoj pećnici!

I da, pišu stvari tipa: pritisnite kažiprstom desne ruke tipku 2. Jednom, ukoliko želite koristiti slovo a, dva puta ukoliko želite koristiti slovo b, tri puta za slovo c, a ukoliko volite i trebate broj dva držite tipku duže od sekunde ili četiri puta pritisnite tipku 2.
Tk tk...
Uglavnom.. Ispod toga piše: Ako ipak za pisanje poruka koristite više svoju lijevu ruku, pravilan postupak potražite na sljedećoj stranici.

Pobogu.

Uglavnom, to bi bilo to.
Nikakvih zanimljivih stvari nije bilo, kao ni inaće.
Još uvijek imam nemogućnost slavljenja vlastitog rođendana zbog bolesti, pa tugujem.
Odjava.

- 11:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.01.2008., četvrtak

Khm... pimpek

Blah, blah, da oke.
Sad sam stara, idemo dalje.
Sjetili su se ljudi koji su bili nagovoreni najvjerojatnije, ali oke.
Keks se nije sjetila.

Majka je izjavila: " Ne želim da te unište cigarete i alkohol"
Gledala sam ju tupo, kao i uvijek kad pokušavam ne umrijeti od smjeha i rekla s velikim naporom: " Majko, ja ne puštim"
Nisam se nažalost mogla nikad u potpunosti riješiti onog pogleda u lijevu stranu koji se uvijek nesvjesno dogodi tijekom laganja.
Izgleda da je čak i ona to shvatila. Kako neobično.

- " Ukinut ću ti džeparac"
Kako kul.
Izgleda da joj ponestaje kreativnosti.

Sjedila sam u busu i trpila pjevanje pijanih maloljetnika.
Kreker je još uvijek bila u Francuskoj u to vrijeme, i moj se krug prijatelja drastično smanjivao iz dana u dan. Moj noćni odlazak doma bio je neopisivo usamljen.
Uglavom.
Sjedila sam u busu i trpila pjevanje pijanih maloljetnika.
O javoru ili sličnom drvu.
Pokušavala sam slušati Emilie, ali je netko otvorio prozor i kosa je neprestano letjela uokolo, pa sam se morala boriti s njom.
Dok je rat trajao, osoba do mene, s očitim alkoholnim problemom pokušala mi je ukrasti slušalice i s njima i moju najdražu glazbu.
Naravno da sam se žalila, iako sve to nije imalo baš nekog efekta jer me nekoliko minuta prije zbunjeno pitao: "još uvijek proizvode tako male ljude?"
Super...
Nakon nekoliko minuta neprestanog ponavljanja rečenice " ne to je moje, moja glazba, moje, moje", čovjek je odustao, počeo se smijati, i nastavio s tim cijelim putem.
Mrzim ljude.
Kako mogu biti tako grozni u pijanom stanju? Ja pijana grlim ljude, i drveće i svakakve stambene objekte. Ne pokušavam krasti stvari osim, oke, nekih koje jako svjetlucaju ili imaju šljokice koje mrzim.
To se mora uzeti i uništiti.

Oke, još uvijek koristim ono "gospodine" u svakodnevnom govoru. Nisam kriva, jednostavno je jače od mene.
U ponedjeljak sam bila s krekerom u kinu, i izmislile smo 3 riječi koje već postoje ali ih nitko ne koristi.
Oke, shvaćam da onda zapravo nisu naši izumi, ali koga briga. Ionako cijeli život precijenjujemo vlastitu egzistenciju i intelekt.
Film je bio kul, za razliku od ostalih filmova na koje tjeram ljude.
Dvorana je bila poluprazna, i nije bilo puno djece. Da kasnije nismo umirale od bolova i pokušavale dobiti bulimiju, bilo bi savršeno.
Iako još uvijek ne vjerujem da je nestao pepsi. Oke, pepsi je bio, onak, najbolja stvar koja se dogodila cinestaru.
Ali neee... Zašto oni to nebi zamijenili sa kokakolom koja je užasno gej i grozna?
Zašto ne? Oke, barem su nabavili papirnate čaše. I slamke koje su većinom roze pa moraš jako paziti da tu boju ne dotakneš dok se boriš za žutu ili zelenu. Čak i plavu.
Ljubičastu mogu samo sanjati.
Poslje kina imali smo dileme između odlaska na hitnu, odlaska doma, gledanja još jednog filma ili alkoholiziranja.
Pogodite eek
Odlučile smo opet pratiti ljude jer je to jedino što je zapravo imalo smisla.
Odabrale smo osobu koja je izgledala kao da će nastaviti pješice tih tri stanice, i krenule u stilu likova iz crno bijelih filmova o mafijašima.
Bilo je zabavno. Prvih nekoliko minuta.
Rugale smo se smješnim ljudima izbjegavajući ogledala. Sigurnije je...
Ponekad smo takvi kreteni. Bez ovog ponekad.

Molim vas da ignorirajte moje prevelike gramatičke pogreške. Ne znam koji mi je.
Popravit ću post kad mi se vrati normalnost. Nekako ju izgubiš od prevelike temperature.
Oke, to je zapravo polulaž, jer nikad nisam imala sposobnost pisanja u duhu hrvatskog jezika...

Idem sad.
Odjava

- 13:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.01.2008., nedjelja

Ksenija!!!

Bit ćemo glupi i praviti se da ništa ne shvaćamo.
Može.

Jednom sam vidjela kako ljudi pokušavaju silovati kip Julije. Bilo je to na maturalcu. Bilo je grozno.

American mcgee`s alice je nešto što se trebalo dogoditi svakoj ženi iz bajke.
Odavno.
Nadam se da će se netko sjetiti razviti psihički poremećaj i snjeguljici.
Volim snjeguljicu, btw.
I znam da je ta igrica dosta stara, ali to me ne spriječava u njenom obožavanju.
Film o morbidnoj alice dolazi u 4om ili 5om mjesecu. obećali su.
Kad sam već kod alice, creepshow 3 ima kul priču inspiriranu tom ženom.
Ah, creepshow...Stephen King, tko drugi.
Obožavala sam to...
Možda zbog vampira i one žene koja je ubijala ljude na neopisivo kul način.

Ha! Imam nokte boje aluminijske folije.
Grozno je i sretna sam zbog toga....
Kul je posjedovati nokte. Ozbiljno.
Život mi nije bio potpun zbog toga što sam godinama osjećala da nešto nedostaje. Sad je napokon sve oke.

Oke, ne ponašam se upravo kao ženska osoba!
Oke, ne...
Oke, oke...
Bit ću normalna.
Od sutra.
Danas ću još izvoditi čudne plesove sreće zbog svega toga.

Živciraju me gužve.
I stare žene koje jednostavno ne mogu stajati malo dalje, nego se baš moraju nalijepiti za tebe, i panično te uloviti za vrat svaki put kad bus zakoči.
Ili ako sjediš, sjednu do tebe i drže ti ruku na koljenu.
Čemer.
Tako gej.

Na faksu je zbilja lako upoznati nove ljude.
Prije me takve stvari nisu zanimale, ali kako sam odlučila povećati, ili oke.. stvoriti krug poznanika, morala sam to obaviti.
Bila sam na predavanjima i žvakala olovku. Izgledala sam jako neuravnoteženo jer se više ne trudim kombinirati boje tako da ne djeluju bolno za oči.
Gađala sam preostalih sedmero ljudi s gumicama, i pjevušila neku neodređenu pjesmicu.
Vjerojatno onu koju sam pokupila gledajući baby tv. i onaj njihov vrtuljak koji se točno 3 sata vrti i svira.
Uglavnom, nije prošlo ni 5 minuta, i već je došla jedna cura i rekla mi da sam čudna.
Kasnije me natjerala na kavu, i nije mi dala da pijem čaj.
Upoznala me s prijateljem koji, oke, oke.... spremni? oke, posjeduje rastavljenu bazuku!
Ovo mi je valjda najsavršeniji dan u životu.
Natjerala sam ga da ju opiše do najsitnijeg detalja.
Bio je savršeno pristojan i rekao je da ima i ime. Bazuka, ne on. Mislim, i on ima ime, ali pobogu! Bazuka je važnija. Zove se Ksenija.

Sad moram učiti.
Vjerovali ili ne.
Sad sam odgovorna osoba!
Oke, majka mi je zaprijetila ukidanjem svih financijskih prihoda, pa sam morala obećati učenje.
Pobogu.

Pozdravljam vas

- 14:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.01.2008., petak

Nemojte ovo čitati. Ozbiljna sam. Pobogu!

Prolazim kroz ogromnu krizu.
Koja je sve samo ne pogodna u ovo vrijeme.
Zašto mi baš ta kriza nebi omogućila svađanje s apsolutno svakom osobom s kojom se zapravo ne želim svađati?
Pobogu.

Histeriziram bezveze po kući. Prvo zato jer je pas srušio knjige iza kojih skrivam poročne stvari.
Poročne su stvari stajale izloženo ni sama ne znam koliko, jer zadnjih nekoliko dana skoro uopće nisam u sobi.
Moja majka je.
Mislim, u mojoj sobi.
Drugi razlog histeriziranja je povezan s tim da se ne mogu normalizirati. Navodno se durim, što je tako daleko od istine. I da, moje sposobnosti uvjeravanja ljudi su opasno zaštekale.

Živciraju me svi koji imaju malo godina i sretni su.
Mrzim ih.

Smeta mi svjetlost.
I mrzim češalj.
I čajeve. Osim zelenog. Zeleni čaj je kul

Živciraju me sretne stvari i glupo retardirano cvijeće.
Sada više nego ikad želim bazuku.

Oke, kriza će proći, ali ja se ne mogu zatvoriti negdje. Glupo je čak i glumiti zatočeništvo kad posjedujete ključ.
Tako da ću vas dragi moji ljudi neopisivo gnjaviti.
Obećajem, trajat će najviše 2 dana.
Pobogu.

Kreker ide u Francusku, i ostavlja me s dva prijatelja! samo s dva!
Vrijeme je da prpošno širim prijateljske vibracije.
Ili ne.
Patnja mi je draža.
Idem biti negdje.
Pobogu, dođite do mene i udarite me tuzan

- 21:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.12.2007., četvrtak

akustikaaaa

Zadnjih nekoliko dana prošli su u različitim kaznama i velikim rupama u sjećanju.
Više ne izlazim.
Osim u kino i na mjesta gdje se prodaju šalice s likom Jane Austen.

Vraćala sam se toliko puta po mraku i hladnoći doma, da sam postala otporna.
Sad imam neku egzotičnu plućnu bolest, ali se barem ne smrzavam.

Image Hosted by ImageShack.us


Ukrala sam nekoliko setova različitih čaša za tekile, i u njima držim osušene latice nekakvog mirišljavog cvijeća od kojeg mi je loše.

New Yorker ne prima American karticu...
Oke, jel vi shvaćate koliko je jako ovo bolesno?


Privlači li vas svijet natapirane kose i korzeta koji doslovno oduzimaju dah?

yes

Ja sam jako dugo željela živjeti u 17om i 18om stoljeću. Još uvijek želim.
Svjesna sam toga da je to doba bordela i čitanja knjiga na glas. Pred ljudima.
I doba kad su ljudi 3 sata oblačili odjeću za taj dan.
I svi su bili blijedi. I kupovali su vrpce.
Ja naravno nebi nikada kupovala vrpce, i onda bi mi se svi rugali jer su vrpce tada bile prevažne svakom stanovniku Zemlje.
Pobogu.
I oke, ne znam zapravo kako bi preživjela slušanje klasične glazbe. I one čudne plesove koji su tako prokleto sinkronizirani da ti ne preostaje ništa drugo nego tupavo buljiti.
Ali to sve iz nekog neobičnog razloga jako želim.

____________________________________________________

Svaki dan pronađem najmanje jedan upaljač, i izgubim nekoliko čarapa. U perilici. I u sobi, što je fascinantno s obzirom na to da mi je soba prisilno uredna.
Nisam od onog kobnog dana imala napadaje spontanog čišćenja te svoje prostorije, pa su mi zaprijetili ukidanjem bilo kakvih povlastica. Iako sama nisam upoznata s nekim posebnim povlasticama koje navodno imam, odlučila sam da je bolje ne provjeravati.
Moje durenje i razmaženost moguće je kontrolirati, izgleda.
Pod dobrim prijetnjama prestajem biti neopisivo tvrdoglava. I s gunđanjem pristanem na.... hm, pobogu... čišćenje.... no

Bijeli čaj je odvratan.
I ako nije u vrećici, nego je ona neka skupina grana i mrvica, onda je stvarno još gore.
Možda je jednostavno kriva moja nesposobnost kuhanja bilo čega pa čak i čaja, ali stvarno nikad ne ispadne pitko.
S drugim sam čajevima uvijek poluuspješna.
Ali ovo nikako.

_____________________________________________________

Više ne grizem nokte.
Sad očekujem čestitke, jer sam nakon skoro 19 godina napokon pokazala karakter.

pjeva

Čitam dječje knjige.
To su jedine knjige u kojima razumijem ubojice glavnih likova iliti djece. Nažalost, sve to mora imati hepi end, i uvijek djeca prežive i budu sretna s mutavim kolačićima....
Te glupe kutije bez baterija čak i za vrijeme božića moraju nositi rozo.
Pobogu...
Plače mi se sad.
Idem liječiti svoju mizantropiju zbunjujući ljude koji me pitaju za smjer.
eek

- 17:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.12.2007., ponedjeljak

upozorenje: novi prijatelj

Sjedila sam u busu i tupavo buljila kroz prozor.
Na jednoj je stanici ušla stara žena, graciozno se prošetala do vozača i rekla:
-"trebam kaaaaartu" - usput rukama oblikujući pravokutnik i ponavljajući kaaaaarta negdje 3 puta za redom.
Vozač ju je pogledao, nasmijao se i rekao joj da uđe bez karte.
Ona se zgrozila, i pitala ga:
-" ali kako ću onda znati gdje sjedim"

To je bio trenutak u kojem sam panično zabila slušalice u uši i ignorirala sve osim savršenog glasa Emilie Autumn.

Image Hosted by ImageShack.us


Na faksu sam upoznala novu curu koja je izgleda na predavanjima često kao i ja.. Dakle, dolazi samo po potpise i kad stvarno nema boljih ideja.
Sve je bilo super dok nije počela upotrebljavati slatke fraze, hihotati se i grliti me jer je to kao normalno kod ženskih ljudi.
U redu....
Kako to može biti normalno?
Kako?
Teški su mi ti ljudski običaji...
Ne grlim ljude osim ako baš moram, ili ako su mi ti ljudi toliko dragi da se to podrazumjeva.
Ali oke... Razgovarala sam sama sa sobom, i zaključila da je ona emocionalno nestabilna i da joj treba pomoć, pa mi je bilo lakše.
Oke, sve do trenutka kad mi je počela pokazivati slike djece i plašiti me tako jako da sam jedino mogla buljiti u nju i neodgovarati na pitanja ostalih ljudi.
Za to stvarno nisam imala opravdanje, pa sam odlučila odustati od ostatka predavanja i pobjeći doma.
Nisam sve to uspjela izvesti na tajni način, pa me uočila dok sam se nespretno šuljala.
Zagrlila me, zaključila da sam niska, i ostavila me u hodniku.
Još uvijek prilično šokirana, krenula sam prema busu, neopisivo ljuta na sebe jer sam danas otišla na faks.

Prekritična sam, jelda?
U redu, mogu imati prijatelja koji ne sluša čudnu glazbu,ne oblači različite čarape i ne skuplja šeširiće od tekile. Mogu...
Ali, rekla mi je da sam niska.
Što je jedna tako velika LAŽ....
c!
Oke, stvarno...
Ona je jako draga osoba i tjerat ću ju da se druži samnom.
Ajde može...

A sad idem spavati.
Odjava

- 14:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Image Hosted by ImageShack.us


Msn: alexandra_irony@hotmail.com

Kreker
Keks
Natalija
Maja

Novi početak.
Blogerski, ne realni.
Iako bi mi dobro došao i ovaj drugi.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Sentenced, Entwine, Charon, London after midnight, For my pain, Poisonblack, Amorphis, Franz Ferdinand, March violets, Paradise lost, The 69 eyes, Type 0 negative,Apocalyptica, A perfect circle, The Cult, Blind guardian, Eternal tears of sorrow, Deftones, Beseech, Murderdolls, AFI, From autumn to ashes, Xandria, Rob Zombie, Tapping the vein, Flowing Tears, Sinamore, Shadowplay, Emilie Autumn, The birthday massacre, Porcelain and the tramps, A kiss could be deadly, Koffin Kats....
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Ne volim pravila.
Ne vjerujem da se ljudi mogu promjeniti.
Ali vjerujem u karmu.
I u vječnost.
Iako se toga nevjerojatno bojim...

Image Hosted by ImageShack.us


Imam visoke kriterije prema filmovima.
I glazbi.
Prema ljudima općenito...

Dramatiziram. Često.
Znam da je to loše, i jako iritantno,
ali trenutno i neispravivo.


You stand in my way
With nothing to say
You think you're the world
I'm so lost without you
I'm sorry my friend
This is not the end
I'll do it without you
I'll do it again


Nadam se da ću jednog dana
saznati da smo svi mi dio jednog velikog
eksperimenta,
okrenuti se i otići....
Pjevat ću Symphony of destruction
i mahati rukama.
I nositi jako šarenu odjeću.
Dok puše vjetar...
Više neću morati izmišljati nove riječi,
dodavati nemoguće epitete svakoj stvari,
imenovati predmete
i smijati se šutnji.


It's so thought provoking
Emotion evoking
I can't turn around
I don't want to pretend


Volim individualnost.
Odstupanje od normalnosti.
Kreativnost.
Ljubičaste bombone.
Svijeće od cimeta...
I vjetar...
Volim kad sam u pravu.
Patim od prevelike razmaženosti.
Zapravo, svi oko mene pate zbog toga. Meni je iskreno, svejedno.

Imam poremećenu maštu.
I noćne more.
Bez boje...


You cry out in your sleep,
All my failings exposed.
And there's a taste in my mouth,
As desperation takes hold.
Just that something so good
Just can't function no more.


Volim satima buljiti u slike Florie Sigismondi.
Istovremeno slušajući Emilie Autumn.
I volim neprestano čitati kolekciju knjiga Jane Austen.
I to cijelo vrijeme istim redosljedom: sense and sensibility, Emma, pride and prejudice i persuasion.
Zapravo je prilično neobjašnjivo zašto volim nju i njene knjige.
Pogotovo jer sam u realnosti totalno emotivno hendikepirana.

Volim i filmove Petera Weira. Pogotovo Društvo mrtvih pjesnika.
Zbog tog sam filma imala opsesiju Abrahamom Cowleyem. Zapravo, cjelokupnom engleskom poezijom iz 17og i 18og stoljeća.
To je prestalo otkrićem svijeta Viktorije Faust i romana s vampirskom ljubavnom tematikom.

U zadnje vrijeme slušam jako čudne feminističke bendove.
Pogotovo porcelain and the tramps.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Sleepless by Agonizer

Sleepless nights
Hours longer than the day
Morning never comes
Can't close my eyes
To fall asleep again

Hours die
Slower than the night
Sleep would be the blessing
And the only friend of mine

'Cos the world may change
While I am away
I just might wake up in the world
Where everything I had is gone

Nightmares come
Twisting my mind
Blind eyes try to see
It's so dark and I'm all alone

Something moves
I'm dying of fear
And you are there
And the world is still the same

'Cos the world may change
While I am away
I just might wake up in the world
Where everything I had is torn

TORN IN TO LITTLE PIECES
RIPPED ALONG THE PATH I WALK IN
AND WHEN I'M THERE
NOTHING MAKES THE DIFFERENCE ANYWAY

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Something must break by Joy division

Two ways to choose,
On a razor's edge,
Remain behind,
Go straight ahead.

Room full of people, room for just one,
If I can't break out now, the time just won't come.

Two ways to choose,
Which way to go,
Decide for me,
Please let me know.

Looked in the mirror, saw I was wrong,
If I could get back to where I belong, where I belong.

Two ways to choose,
Which way to go,
Had thoughts for one
Designs for both.

But we were immortal, we were not there,
Washed up on the beaches, strling for air.

I see your face still in my window,
Torments yet calms, won't set me free,
Something must break now,
This life isn't mine,
Something must break now,
Wait for the time,
Something must break.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se