subota, 22.12.2007.

Life is a mistery, everyone must stand alone. I hear you call my name and it feels like pray.

boomp3.com


Tjedan dana kasnije sam sjedila na bijeloj klupi, odjevena u onu crnu haljinu koju sam promatrala i željela tjednima , no nisam bila previše sretna nakon što sam je dobila. Naime sjedila sam na groblju okružena tisućama mrtvih duša koje su napustile ovaj svijet ,a među i njima moja majka. Nasreću bila je samo jedna dobra stvar u tome. Onoga dana kada sam se otišla opiti u Merlinov rukav, vratila sam se u stan, ispričala sam se njima oboje zbog svoje reakcije, da znam da su mi samo kao moji roditelji željeli pomoći te sam odlučila Georgeu tj. tati pružiti šansu dok sam mami sve oprostila. Mama je Georgeu rekla da uzme crvenu kutiju koja se nalazila u ormaru. Ugledala sam ogromnu ,no tanku crvenu kutiju sa velikom zlatnom mašnom i porukom na njoj : Za moju zlatnu djevojku, mama! Drhtavim sam rukama otvorila kutiju i ugledala skupu crnu haljinu. Zahvalila sam se na što su me natjerali da je probam. Bila je kao sašita za mene. Moja sreća je nestala tri dana kasnije kada je mama rekla svoje posljednje riječi : George pazi na nju .Rebecca volim te.- i izdahnula. Snažno sam je zagrlila i molila da se probudi ,no nje više nije bilo. Satima sam plakala nad njom, nisam je željela pustiti. Čak sam i noć probdjela uz svijeću i molila za nju. Bilo mi je veoma teško, iako mi kroz život nije pokazivala onu pravu majčinsku ljubav puno mi je značila. Na dan posljednjeg ispraćaja okupilo se mnogo ljudi i više no što sam očekivala, a među njima i Albus Dumbledore. Cijelo sam popodne nakon pogreba sjedila uz njezin grob koji je bio prikrit mnoštvom bijelih ruža i orhideja koje su bile njezino najdraže cvijeće. Zamišljeno sam gledala poruku upisanu na spomeniku :» Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova». Na svom sam ramenu osjetila očevu ruku koju sam snažno stisnula uza se. Znala sam da je vrijeme da krenemo ,no nisam je željela ostaviti. Ustala sam i tiho rekla : Zbogom majčice, čuvaj me. Tata me zagrlio i zajedno smo pošli prema ulicama grada za sobom ostavljajući najljepšeg anđela kojeg smo ikada mogli sresti. Da mogu vjerojatno bi danonoćno tamo sjedila i vodila monolog sama sa sobom u nadi da me ona čuje. Ovo su vjerojatno dosada bili najteži trenutci u mom mladom životu.

* * *

Ušla sam u njezinu sobu i legla na njezin krevet. Osjećala sam se kao da je umro komadić mene, komadić moje duše koji se nikada neće vratiti. Tek sam tada shvatila koliko je volim.
Ispod jastuka sam napipala tvrd paketić koji je bio naslovljen na mene. Odmotala sam mašnu te ga otvorila. U njemu se nalazio pismo i ispod njega brončani medaljon sa urezanim slovom R i simbolom orla. Zaključila sam da ga je nemoguće otvoriti. Odmah sa ga stavila oko vata i stala čitati pismo koje je mama napisala prije smrti.

Draga Rebecca!

Vjerojatno u trenutku kada ti čitaš ove moje riječi ja više nisam sa vama. Zasigurno nisi očekivala moj odlazak tako skoro. Znam da nisam bila dobra majka i da se ne mogu pohvaliti svoj postupcima, no želim da znaš koliko da volim . Da izbrojimo sva zrnca u Sahari to ne bi bila dovoljna mjerna jedinica moje iskrene ljubavi. Ne želim da budeš tužna. Nemoj plakati. Suze nikome neće pomoći jer tuga dolazi kasnije. Ja sam na sigurnom i više neću patiti od bolesti. Moja bol je nestala stoga neka nestane i tvoja. Nisam vrijedna tvojih suza. Žao mi je što te neću vidjeti bijeloj vjenčanici kada ćeš se udavati za muškarca kojeg voliš niti ću biti uz tebe kada ćeš odgajati svoju djecu iako to neće biti neki veliki gubitak pošto se ionako na tom polju ne bi trebala ugledati na mene, stoga ti šaljem poruku, koju nosi kroz život :
Nije da se nešto ne usuđujemo napraviti zato što je to teško, nego je to teško zato što se ne usuđujemo to napraviti. Izgubila sam djevojčicu koja me pratila kroz moje život, ali sam dobila uspomenu na ljubav onoga tko mi ju je poklonio.
Izgubila sam mnoge ljude koje sam voljela i koje još uvijek volim, ali sam dobila ljubav i primjer kako treba živjeti. Izgubila sam jedinstvene trenutke jer sam plakala umjesto da se smijem, ali sam otkrila da sijući ljubav, žanjem ljubav. Izgubila sam mnogo u životu, ali usprkos tom gubitku pokušavam dobiti. Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo jer ima mogućnosti za novi početak.
Nije važno u kojem trenutku života se umoriš, ono što je važno je da je uvijek moguće i potrebno ponovo krenuti. Ponovo krenuti znači dati sebi novu šansu, obnoviti nadu u život i ono što je najvažnije – VJERU U SEBE.
Ako želimo malo, malo ćemo dobiti. Ako čvrsto želimo najbolje, pozitivno i borimo se za to dobre će i doći u naš život. Otvorit srce novom životu ,novoj jer svi smo mi stvoreni da volimo više puta u životu jer smo i sami manifestacija ljubavi!

S ljubavlju mama Mary!

Suze su prekrile žućkasti pergament koji sam držala u ruci. Odmah sam obrisala suze sa svog lica i nasmiješila se. Ona ne bi željela da sam tužna. Moram joj ostvariti tu želju. Sišla sam u kuhinju gdje je tata čitao New York Times. Primijetio je kada sam ušla i spustio novine. Zagledao se u medaljon oko mojeg vrata.
-Tvoja ga je mama stalno nosila kada je bila u Hogwartsu. Veoma se ponosila njime i time što je bila Ravencaw. Rekla je da će jednog dana svoje dijete nazvati imenom na slovo R kako bi i ono moglo nositi medaljon-
- U kojem si ti domu bio?-
- Ja sam bio Gryffindor ,baš poput tebe. Ljudi su govorili da više sličiš na mene nego na svoju majku. Što bi mogla biti i istina-
- I jest istina, imamo iste crte lica-
- Rebecca, ja više neću predavati u Hogwartsu. Pošto će se ubrzo otkriti da si mi ti kćer neću više imati tu ovlast. Vraćam se u ministarstvo-
-Tata što će biti sa mnom? Gdje ću ja sada živjeti?-
-Tvoja mama i ja smo se dogovorili da neće prodati ovaj stan, kako bi ga ti mogla dobiti u vlasništvo kada postaneš punoljetna, a do tada ti ostaju dvije opcije : možeš živjeti sa Weasleyijevima ili se možeš preseliti k meni i mojoj obitelji.-
-Obitelji? Ti imaš još jednu obitelj?- upitala sam
- Da, ženu Addison i sina Michaela, živimo u Londonu. Addison također radi u ministarstvu, a Michael je na šestoj godini u Hogwartsu, Ravenclaw.-
- Michael O' Malley? Narcisoidan ravencwski lovac je zapravo moj polubrat?-
-Uredu, priznajem Mike ima malo teži karakter ali…-
-Malo teži? Očito ne poznaješ dobro svoga sina. Žao mi je tata, no živjet ću s Weasleyijevima. Teta Molly me već odavno očekuje, no mogu dolaziti k tebi na praznike. Ipak ti imaš svoj život ,svoju obitelj ,ja se tu ne bih trebala miješati.-
- Rebecca i ti si moja obitelj!-
- Možda, ali samo krvno gledano. Vrijeme je da se vrati u Hogwarts- rekoh uzimajući maleni kovčeg u kojem su bile spremljene sve moje stvari.
- Vidimo se, tata- rekoh nestajući u plamenu zelene vatre stojeći u kaminu.




* * *

-Rebecca!- glasno je viknula Evelyn kada sam se našla u društvenoj prostoriji
- Hej društvo, nedostajali ste mi!- rekoh im
-Bex, nama je zbilja žao, zbog tvoje mame- reče Ron
- Naša iskrena sućut Becky- reče Norah
-Uredu je, barem sam otkrila da me je zapravo cijelo ovo vrijeme voljela na neki čudan način-
- Bex, moja mama je rekla da sada slobodno možeš biti kod nas, pošto nemaš gdje živjeti- reče Ron snažno me grleći
- Hvala ti rođače, već sam prihvatila njezinu ponudu iako nije jedina koja me pozvala- zvučala sam tajanstveno
-Kako to misliš?- upitala je Haley
-Profesor George O'Malley je zapravo moj tata. I ponudio mi je da živim s njim i njegovom obitelji ,ali ja sam odbila pošto on ima svoju obitelj ,a Richard iz Ravenclawa, metlobojski lovac je zapravo moj polubrat- pričala sam dok su me oni pratili širom otvorenih očiju
-Nevjerojatno ,kako si saznala?- zanimao je Norah
-Duga je to priča, nije vrijedna spomena. Neće nam više predavati obranu. Vjerojatno će Umbridgica doći na njegovo mjesto ako ne nađu nikog drugog- izvlačila sam se
- Vjerojatno si veoma umorna da pođemo s tobom u spavaonicu?- predložila je Samantha
- Malo odmora mi zasigurno ne bi bilo na odmet –rekoh
Ponovo sam se našla na svom krevetu. Djevojke su se ponudile da mi raspakiraju stvari ,a neka se ja samo odmaram jer je vremenska razlika uzela svoje. Pokrila sam se svojim bordo pokrivačem i ponovo osjetila mekoću jastuka.
- Skoro sam zaboravila Bex! McGonagallica nam je rekla da ti kažemo za Ponoćni bal ,za tri dana povodom Badnje večer ,a ujutro putujemo kućama- spomenula je Norah dok sam već bila u polu snu
- Hvala na obavijesti, no mislim da neću ići- rekla sam sneno
- Ah jasno nam je, samo smo željele da znaš- reče Evelyn
- Ma ne, nije to zbog moje mame već nije mi do plesa, osim toga nemam ni partnera. Uostalom tko bi mene pozvao na ples. Vjerojatno me svi smatraju jadnicom- rekoh
-Nikad ne reci nikad- namignula je Lana zatvarajući moj ormar.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.