ponedjeljak, 31.12.2007.

«Ja sam ostavila šum, svjetla i ljude, bježim pognuta pokraj mrtvih kuća.

Opet me puklo ; počinjem priču iz početka. To je jedini način da iskoristim ideju koja mi je trenutno u mislima. Ovo više neće biti samo obična HPFF priča već će sdržavati i elemente LOTR-a. . Ako netko želi u priču neka se odmah javi kako bih ga mogla odmah ubaciti, prije nego što počen razrađivati temu. U boxu su već neki blogeri koje sam svojom voljom ostavila.Nadam se da će vam se svidjeti :) I naravno Sretna Vam Nova godina . Bilo je lijepo družiti se s vama ove godine ,a ja se nadam da će i u buduće biti tako ;)




Svaka priča, sretna ili tužna počinje s onim otrcanim i već pomalo dosadnim, ali i slavnim « Jednom davno…». No ne i ova. Zašto bih morala oponašati svoje kolege kada priča i bez te jedne rečenice može uspjeti? Samo postoji jedan maleni problem : svoju ulogu i scenarij ove priče nisam odabrala ja već netko drugi umjesto mene, nažalost, ali unatoč svemu ja ću ispasti kriva za sve nesretne i sretne događaje koje ćete čitati. Kažu da samo sami krojači svoje sudbine, da ona nije zapisana u zvijezdama kako kažu proročice, ali ja sam poseban slučaj.
Neke se stvari jednostavno nisu smjele dogoditi niti sam ja htjela da se dogode, no kao što već rekoh ne odlučujem ja. I zbog toga mi je veoma žao. Nisam željela nauditi nikome, jednostavno se dogodilo. Oprostite mi…

* * *

U mojoj se glavi stvorilo tisuće slika iz prošlosti, tisuće isplakanih suza, tisuće prolivenih kapi krvi i tisuće poklonjenih života kako bih ja živjela, no to je nanijelo još veći teret na moju dušu. I već šesnaest godina živim s tim, iz dana u dan sa mržnjom u dubini duše. Slikovnicu u mojoj glavi prekinulo je zvonjenje budilice koja je neumoljivo pozivala na ustajanje. Nesigurno sam otvorila zelene oči dok su se slapovi moje duge kose razlijevali po pahuljastom jastuku. Bojala sam se ustati, bojala sam se što mi današnji dan nosi. Pogled mi je zastao na fotografiji sretne obitelji, muža i žene zajedno sa malenom djevojčicom. Neka me čudna sila natjerala da se pokrenem i poklopim tu veselu fotografiju koja se nikako nije uklapala u moju svakodnevnicu. Zastala sam ispred velikog ogledala u kutu sobe i pogledala u nj. Nisam vidjela ništa, ništa osim izgubljena pogleda sebe same kako vrišti i traži pomoć. Škripanje stepenica je označilo moj prvi korak ka blagovaonici.
Za stolom je sjedio moj otac sakriven iza raširenih novina dok je mama dolijevala čaj u svoju šalicu gledajući kako oblačići pare odlaze u visine. Mrko sam sjela i dohvatila tost te ga namazala pekmezom i otpila gutljaj čaja kao i svako jutro.
- Rebecca dušo, uzmi još hrane, trebat će ti snage za današnje putovanje- brinula se majka po već tisućiti put u mom životu
- Kada bih bila gladna uzela bih više, ali svejedno hvala- nastavila sam po svome
- Veseliš li se odlasku u Hogwarts? To je jako dobra škola, ako ne i najbolja u ovom dijelu svijeta. Trebala bi ti biti čast što ćeš se tamo školovati- mudrovao je tata
-Da , naravno…-
-Rebecca ,muči li te išta?- zabrinuto je upitala mama
- Možda…Ma jednostavno zaboravite. – ustala sam od stola i krenula prema svojoj sobi spakirati posljednje stvari prije odlaska u Hogwarts.

* * *

King Cross je bio poput košnice, a umjesto pčela njime su žurno hodale horde učenika kako ne bi zakasnile na polazak vlaka. Probijala sam se kroz tu silnu gužvu vukući za sobom kovčeg . Roditelji su odmah nakon doručka odjurili na posao i jedva snašli vremena da me odvedu do kolodvora. Hogwarts Express je strpljivo čekao na svome mjestu. Duboko sam udahnula i ušla u pretrpani vagon u nadi da ću pronaći kupe samo za sebe. Nakon dužeg traženja smjestila sam se u jedan jedini koji je zjapio prazan. Očito da ovi učenici ne vole samoću. Sjela sam i odahnula te pogledala kroz prozor i pratila slike krajolika kako izmiču i nestaju u daljini.
Začula sam tiho kucanje na staklenim vratima kupea. U kupe su ušle dvije djevojke , jedna sitnog stasa, velikih očiju, dok druga nešto višlja duge tamno smeđe kose.
-Oprosti, jesu li ova mjesta zauzeta? Svi ostali kupei su puni pa smo mislila…- zbunjeno mi se obratila niska djevojka
- Ako ih vi zauzmete bit će vaša, a ako ne… Ostat će zjapiti prazna- odgovorih
- Ajde Haley, sjedni- reče joj djevojka duge kose
- Hvala ti puno, ja sam Haley ,a ovo je Lana. Ti si nova ili se varam?- zvučala je poprilično ljubazno dok sam se ja i dalje držala hladno poput sante leda
- Ne varaš se, ja sam Rebecca i krećem na šestu godinu- mrzovoljno sam odgovorila
-Koju si školu prije pohađala?- zanimalo je Lanu
-Niti jednu, imala sam privatne učitelje- vješto slagah dok se u njezinim očima mogao nazrijeti pogled « još jedna od bogatih derišta». Zagledala se u moje crvene cipele na petu.
- Zaista je neobično vidjeti djevojku naših godina da nosi ovakve cipele, ali nemoj se na to uvrijediti, nisam mislila ništa loše jer zaista su lijepa- reče Lana
-Uvijek sam bila drugačija ,a čini mi se da će tako i ostati- odgovorih
Kišne su kapi dodirivale zamagljenje prozore dok je za nama zaostajala para lokomotive. Ja zapravo nikada nisam imala privatnog učitelja ,niti sam pohađala čarobnjačku školu ,već mi je talent za magiju bio usađen tijekom rođenja. Naime, moja je majka bila vila, a otac čarobnjak. Pošto je vilama taj talent prirodno usađen, ja sam ga naslijedila od mame. Zasigurno se pitate zašto su bili vila i čarobnjak , kada su to i sada? Ne , nisu zahvaljujući meni…

* * *

Sjedila sam zbunjeno u kabinetu profesora Dumbledora koji je ujedno i ravnatelj Hogwartsa. Na glavi mi se nalazio prašnjavi i otrcani šešir koji je trebao odrediti moj mjesto u ovoj školi , moj dom.
- Nisam se nikada nadao da ćemo se nas dvoje susresti…- započeo je
(« Ja još manje…»)
-Vjerujem vam na riječ milostiva, vidi se da imate liniju McOwenovih. Kamo bih vas mogao staviti. Bili biste odličan Ravenclaw…-
(« Samo sanjaj, nikad.»)
- Imate talent mudrosti gospođice, ali ipak vaša prošlost previše djeluje na vas..-
( « Prestani više kokotati i smjesti me gdje zaslužujem.»)
- Stavljate me na veliku kušnju kakvu nisam imao još od malog Pottera-
(« Postoji bitna razlika ; ja nisam mali Potter «)
-Naravno da niste niti ćete ikada biti, no čini se da ćete morati zajedno dijeliti dom. Gryffindor.- reče konačno naposljetku. Ustala sam i krenula prema ulazu kada me zaustavio profesor Dumbledore.
-Rebecca , kako su vaši roditelji?- upitao me nenadano
- I dalje se ne sjećaju prošlosti što zaista boli. Žive kao obični bezjaci ne znajući da su jednom bili dio svijeta čarolije. To me zaista boli- otkrih mu
- To se vidi na vašem licu, ta gorčina, no ne zamjerajte im .-
- Ne zamjeram im ,već krivim sebe. Zbog mene je pao Elbereth.-
- Nemojte tako, niste vi krivi, takva je bila sudbina.-
-Ne slažem se s vama. To se moglo spriječiti. Mogli su spriječiti Voldemorta u njegovom naumu samo da su malo pažljivije čitali između redaka, no nisu. I što je danas ostalo od Elberetha ? Prah, pepeo i tisuće izgubljenih duša…-
- Vi ste bili samo maleno dijete kada se to dogodilo, vi nemate veze s time-
-Možda jesam bila samo maleno dijete ,no to zasigurno nisam danas. Danas je došlo vrijeme osvete, moje vraćanje duga i nadam se da ćete biti uz mene- rekoh
- Naravno, sada možete poći prema spavaonicama. Laku noć- otpustio me

Nekoliko trenutaka kasnije…

Snažno sam zalupila vrazima spavaonice tako da sam uznemirila ostale djevojke. Žurno sam krenula prema krevetu i sjela. Pogledala sam u pod ,a zatim u Lanu i Haley. Nisam znala mogu li im vjerovati, no možda je vrijedilo riskirati.
- Haley, Lana meni je jako žao…- rekoh
-Ali zbog čega?- upitala me Haley ustajući sa postelje
- Zbog toga što sam vas u vlaku tretirala kao posljednje smeće-
-Ah bar je priznala…- puhnula je Lana u prazno
-Lana! Kako možeš biti takva!- povisila je ton Haley
- Uredu je Haley, nije rekla ništa pogrešno, no stvar je u tome što nisam bila posve iskrena prema vama ,a vi ste se zbilja trudile biti ljubazne prema meni- priznah
- Ma zaboravi na to, sutra počinjemo otpočetka ,kao da se ništa nije dogodilo- sjela je kraj mene Lana i uputila mi snažan osmijeh od uha do uha
- Uredu ,ali prije toga morate znati da ja nisam obična vještica –rekoh što je skinulo osmijeh sa Laninih usana te navuklo zabrinjujuću masku. Haley je pogled usmjerila u pod ne znajući kako bi reagirala.

Nastavit će se…

subota, 22.12.2007.

Life is a mistery, everyone must stand alone. I hear you call my name and it feels like pray.

boomp3.com


Tjedan dana kasnije sam sjedila na bijeloj klupi, odjevena u onu crnu haljinu koju sam promatrala i željela tjednima , no nisam bila previše sretna nakon što sam je dobila. Naime sjedila sam na groblju okružena tisućama mrtvih duša koje su napustile ovaj svijet ,a među i njima moja majka. Nasreću bila je samo jedna dobra stvar u tome. Onoga dana kada sam se otišla opiti u Merlinov rukav, vratila sam se u stan, ispričala sam se njima oboje zbog svoje reakcije, da znam da su mi samo kao moji roditelji željeli pomoći te sam odlučila Georgeu tj. tati pružiti šansu dok sam mami sve oprostila. Mama je Georgeu rekla da uzme crvenu kutiju koja se nalazila u ormaru. Ugledala sam ogromnu ,no tanku crvenu kutiju sa velikom zlatnom mašnom i porukom na njoj : Za moju zlatnu djevojku, mama! Drhtavim sam rukama otvorila kutiju i ugledala skupu crnu haljinu. Zahvalila sam se na što su me natjerali da je probam. Bila je kao sašita za mene. Moja sreća je nestala tri dana kasnije kada je mama rekla svoje posljednje riječi : George pazi na nju .Rebecca volim te.- i izdahnula. Snažno sam je zagrlila i molila da se probudi ,no nje više nije bilo. Satima sam plakala nad njom, nisam je željela pustiti. Čak sam i noć probdjela uz svijeću i molila za nju. Bilo mi je veoma teško, iako mi kroz život nije pokazivala onu pravu majčinsku ljubav puno mi je značila. Na dan posljednjeg ispraćaja okupilo se mnogo ljudi i više no što sam očekivala, a među njima i Albus Dumbledore. Cijelo sam popodne nakon pogreba sjedila uz njezin grob koji je bio prikrit mnoštvom bijelih ruža i orhideja koje su bile njezino najdraže cvijeće. Zamišljeno sam gledala poruku upisanu na spomeniku :» Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova». Na svom sam ramenu osjetila očevu ruku koju sam snažno stisnula uza se. Znala sam da je vrijeme da krenemo ,no nisam je željela ostaviti. Ustala sam i tiho rekla : Zbogom majčice, čuvaj me. Tata me zagrlio i zajedno smo pošli prema ulicama grada za sobom ostavljajući najljepšeg anđela kojeg smo ikada mogli sresti. Da mogu vjerojatno bi danonoćno tamo sjedila i vodila monolog sama sa sobom u nadi da me ona čuje. Ovo su vjerojatno dosada bili najteži trenutci u mom mladom životu.

* * *

Ušla sam u njezinu sobu i legla na njezin krevet. Osjećala sam se kao da je umro komadić mene, komadić moje duše koji se nikada neće vratiti. Tek sam tada shvatila koliko je volim.
Ispod jastuka sam napipala tvrd paketić koji je bio naslovljen na mene. Odmotala sam mašnu te ga otvorila. U njemu se nalazio pismo i ispod njega brončani medaljon sa urezanim slovom R i simbolom orla. Zaključila sam da ga je nemoguće otvoriti. Odmah sa ga stavila oko vata i stala čitati pismo koje je mama napisala prije smrti.

Draga Rebecca!

Vjerojatno u trenutku kada ti čitaš ove moje riječi ja više nisam sa vama. Zasigurno nisi očekivala moj odlazak tako skoro. Znam da nisam bila dobra majka i da se ne mogu pohvaliti svoj postupcima, no želim da znaš koliko da volim . Da izbrojimo sva zrnca u Sahari to ne bi bila dovoljna mjerna jedinica moje iskrene ljubavi. Ne želim da budeš tužna. Nemoj plakati. Suze nikome neće pomoći jer tuga dolazi kasnije. Ja sam na sigurnom i više neću patiti od bolesti. Moja bol je nestala stoga neka nestane i tvoja. Nisam vrijedna tvojih suza. Žao mi je što te neću vidjeti bijeloj vjenčanici kada ćeš se udavati za muškarca kojeg voliš niti ću biti uz tebe kada ćeš odgajati svoju djecu iako to neće biti neki veliki gubitak pošto se ionako na tom polju ne bi trebala ugledati na mene, stoga ti šaljem poruku, koju nosi kroz život :
Nije da se nešto ne usuđujemo napraviti zato što je to teško, nego je to teško zato što se ne usuđujemo to napraviti. Izgubila sam djevojčicu koja me pratila kroz moje život, ali sam dobila uspomenu na ljubav onoga tko mi ju je poklonio.
Izgubila sam mnoge ljude koje sam voljela i koje još uvijek volim, ali sam dobila ljubav i primjer kako treba živjeti. Izgubila sam jedinstvene trenutke jer sam plakala umjesto da se smijem, ali sam otkrila da sijući ljubav, žanjem ljubav. Izgubila sam mnogo u životu, ali usprkos tom gubitku pokušavam dobiti. Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo jer ima mogućnosti za novi početak.
Nije važno u kojem trenutku života se umoriš, ono što je važno je da je uvijek moguće i potrebno ponovo krenuti. Ponovo krenuti znači dati sebi novu šansu, obnoviti nadu u život i ono što je najvažnije – VJERU U SEBE.
Ako želimo malo, malo ćemo dobiti. Ako čvrsto želimo najbolje, pozitivno i borimo se za to dobre će i doći u naš život. Otvorit srce novom životu ,novoj jer svi smo mi stvoreni da volimo više puta u životu jer smo i sami manifestacija ljubavi!

S ljubavlju mama Mary!

Suze su prekrile žućkasti pergament koji sam držala u ruci. Odmah sam obrisala suze sa svog lica i nasmiješila se. Ona ne bi željela da sam tužna. Moram joj ostvariti tu želju. Sišla sam u kuhinju gdje je tata čitao New York Times. Primijetio je kada sam ušla i spustio novine. Zagledao se u medaljon oko mojeg vrata.
-Tvoja ga je mama stalno nosila kada je bila u Hogwartsu. Veoma se ponosila njime i time što je bila Ravencaw. Rekla je da će jednog dana svoje dijete nazvati imenom na slovo R kako bi i ono moglo nositi medaljon-
- U kojem si ti domu bio?-
- Ja sam bio Gryffindor ,baš poput tebe. Ljudi su govorili da više sličiš na mene nego na svoju majku. Što bi mogla biti i istina-
- I jest istina, imamo iste crte lica-
- Rebecca, ja više neću predavati u Hogwartsu. Pošto će se ubrzo otkriti da si mi ti kćer neću više imati tu ovlast. Vraćam se u ministarstvo-
-Tata što će biti sa mnom? Gdje ću ja sada živjeti?-
-Tvoja mama i ja smo se dogovorili da neće prodati ovaj stan, kako bi ga ti mogla dobiti u vlasništvo kada postaneš punoljetna, a do tada ti ostaju dvije opcije : možeš živjeti sa Weasleyijevima ili se možeš preseliti k meni i mojoj obitelji.-
-Obitelji? Ti imaš još jednu obitelj?- upitala sam
- Da, ženu Addison i sina Michaela, živimo u Londonu. Addison također radi u ministarstvu, a Michael je na šestoj godini u Hogwartsu, Ravenclaw.-
- Michael O' Malley? Narcisoidan ravencwski lovac je zapravo moj polubrat?-
-Uredu, priznajem Mike ima malo teži karakter ali…-
-Malo teži? Očito ne poznaješ dobro svoga sina. Žao mi je tata, no živjet ću s Weasleyijevima. Teta Molly me već odavno očekuje, no mogu dolaziti k tebi na praznike. Ipak ti imaš svoj život ,svoju obitelj ,ja se tu ne bih trebala miješati.-
- Rebecca i ti si moja obitelj!-
- Možda, ali samo krvno gledano. Vrijeme je da se vrati u Hogwarts- rekoh uzimajući maleni kovčeg u kojem su bile spremljene sve moje stvari.
- Vidimo se, tata- rekoh nestajući u plamenu zelene vatre stojeći u kaminu.




* * *

-Rebecca!- glasno je viknula Evelyn kada sam se našla u društvenoj prostoriji
- Hej društvo, nedostajali ste mi!- rekoh im
-Bex, nama je zbilja žao, zbog tvoje mame- reče Ron
- Naša iskrena sućut Becky- reče Norah
-Uredu je, barem sam otkrila da me je zapravo cijelo ovo vrijeme voljela na neki čudan način-
- Bex, moja mama je rekla da sada slobodno možeš biti kod nas, pošto nemaš gdje živjeti- reče Ron snažno me grleći
- Hvala ti rođače, već sam prihvatila njezinu ponudu iako nije jedina koja me pozvala- zvučala sam tajanstveno
-Kako to misliš?- upitala je Haley
-Profesor George O'Malley je zapravo moj tata. I ponudio mi je da živim s njim i njegovom obitelji ,ali ja sam odbila pošto on ima svoju obitelj ,a Richard iz Ravenclawa, metlobojski lovac je zapravo moj polubrat- pričala sam dok su me oni pratili širom otvorenih očiju
-Nevjerojatno ,kako si saznala?- zanimao je Norah
-Duga je to priča, nije vrijedna spomena. Neće nam više predavati obranu. Vjerojatno će Umbridgica doći na njegovo mjesto ako ne nađu nikog drugog- izvlačila sam se
- Vjerojatno si veoma umorna da pođemo s tobom u spavaonicu?- predložila je Samantha
- Malo odmora mi zasigurno ne bi bilo na odmet –rekoh
Ponovo sam se našla na svom krevetu. Djevojke su se ponudile da mi raspakiraju stvari ,a neka se ja samo odmaram jer je vremenska razlika uzela svoje. Pokrila sam se svojim bordo pokrivačem i ponovo osjetila mekoću jastuka.
- Skoro sam zaboravila Bex! McGonagallica nam je rekla da ti kažemo za Ponoćni bal ,za tri dana povodom Badnje večer ,a ujutro putujemo kućama- spomenula je Norah dok sam već bila u polu snu
- Hvala na obavijesti, no mislim da neću ići- rekla sam sneno
- Ah jasno nam je, samo smo željele da znaš- reče Evelyn
- Ma ne, nije to zbog moje mame već nije mi do plesa, osim toga nemam ni partnera. Uostalom tko bi mene pozvao na ples. Vjerojatno me svi smatraju jadnicom- rekoh
-Nikad ne reci nikad- namignula je Lana zatvarajući moj ormar.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.