ponedjeljak, 19.11.2007.

When the Sun shine, we shine together, told you I'll be here forever. Now that it's rainig more than ever, know that we'll still have each other.

Hodala sam prohladnim perivojem koji još nije ni osvijetlila sunčeva svjetlost. Bila je zora i Sunce je tek trebalo izaći. Hodala sam po rosnoj travi i gledala u nebo te se divila njegovom plavetnilu. Nešto kasnije sam sjedila pokraj Crnog jezera čija površina i nije bila tako mirna kao posljednji puta kada sam bila ovdje. U zraku se osjećao miris jeseni. Ptice su već odletjele u toplije krajeve pa je vladala tišina. Povremeno se začuo samo zvuk Hagridova hipogirfa.

* * *

Ulazila sam u Veliku dvoranu iako mi to nije bila velika želja pošto su me svi posljednjih dana sažalijevali . Prolazila sam između stolova dok su svi buljili u moju priliku kao da imam dvije glave, osam ruku i četiri noge. Ugrizla sam se za usnicu i suzdržala da ne planem. Vijest o bolesti moje majke proširila se brzinom svjetlosti. Loš glas se daleko čuje. Sjela sam na svoje staro mjesto. Evelyn i Norah su me pozdravila na što sam samo kimnula glavom. Natočila sam si crnu kavu te me tada prošla misao da je to omiljeno piće moje mame pošto ga pije u velikim količinama. U grlu mi se steglo poput knedle na samu pomisao na nju. Nitko se nije usudio probiti tišinu koja je vladala za stolom. Ostavila sam napola ispijenu šalicu i ustala se od stola. Malfoyeve oči su se smanjile kada su nam se pogledi sreli, kao da bi se najrađe sakrio u mišju rupu. Imala sam još malo vremena prije odlaska u New York koje samo željela potrošiti na šetnju hodnikom. Hodnici su bili pusti kao divlji zapad kada se u pozadini moglo čuti samo kuckanje mojih cipela. Zastala sam ispred vitrine sa metlobojskim trofejima i nagradama.Toliko sam se zagledala da nisam ni primjetila da više nisam sama.
-Voliš metloboj?-upitao je Cedirc koji je stajao iza mene u svojoj metlobojskom pelerini
- Pa i ne baš, no u ovom trenutku nemam ništa pametnije za raditi- odgovorih
- Rebecca, žao mi je, čuo sam za tvoju mamu. Znam da ti je teško i da ne možeš o tome razgovarati, ali ipak bi želio da znaš da ako ćeš ikada trebati pomoć ja sam ti na usluzi-
- Hvala ti. Pravi si prijatelj. Nitko ne zna kako se osjećam-
- Ako smijem pitati ; kako ti se zove mama?- začudio me svojim pitanjem
- Mary. Mary McOwen, ali zašto je to bitno?-
- Čudno je to što ne voliš metloboj pošto ti je mama bila najbolja tragačica u povijesti Ravenclawa- reče pokazujući na značku i trofej sa njezinim imenom
- Cedirc to je nemoguće. Moja mama je hrkanica, ona nikada nije kročila u Hogwarts- rekoh
- Možda postoje dvije osobe sa tim imenom, možda sam pogriješio , ne znam-
- Da , moguće je…- izgovorih potiho sva zbunjena i u čudu

* * *

Stajala sam u pepelu kamina ,u Merlinovom rukavu jedinom čarobnjačkom lokalu na Manhattnu za koji sam ja znala. Nešto kasnije sam hodala snježnim kolnikom za sobom vukući kovčeg dok mi je vjetar prolazio kroz kosu. Još samo nekoliko blokova i bit ću kraj mame, razmišljala sam. Žuti taxiji su nerazumno trubili pošto se na cestama stvorio prometni čvor kojeg je u ovako velikom gradu bilo nemoguće izbjeći. Stajala sam licem u lice sa onim velikim hrastovim vratima kroz koja sam prošla prije samo mjesec dana. Ušla sam u mračan hodnik, te u kutu ostavila svoj maleni kovčeg. Jaknu sam objesila na vješalicu i tihim korakom pošla prema maminoj spavaćoj sobi. Polako sam otvorila vrata . Vidjela sam oslabljenu mamu kako leži na svom velikom krevetu, blijedu kao krpu , obješena lica i suhe kose. Kraj nje je sjedio profesor O'Malley . Ništa mi više nije bilo jasno. Znala sam da mi je nešto prešutjela. Ponovo. No za to sada nije bilo vremena. Pohitala sam joj u zagrljaj.
-Rebecca dušo! Kako mi je drago što te vidim! Oprosti što ti nisam pisala!- zagrlila me slabašnim rukama dok su mi niz obraz krenule suze
-To sada nije važno. Mama, zašto mi nisi rekla da si bolesna?- upitah je drhtavim glasom
-Željela sam da još neko vrijeme budeš sretna. Znaš kako mi je teško vidjeti te tužnu- govorila je kao posve drukčija osoba
-Bolje da vas ostavim same- rekao je profesor i izašao iz sobe
-Reci mi kako je u školi? Imaš li dečka? Kakve su ocjene?- zapitkivala je
-U školi je dobro, ocjene su boje nego inače, a dečki. Tu je sve po starom- rekoh pokunjeno
-Pa kako to? Da tako lijepa djevojka poput moje kćeri nema dečka?-
-Mama reci mi ; imamo li mi kakve veze sa Mary McOwen, najboljom tragačicom Ravenclawa svih vremena?- zatekla sam je svojim pitanjem
- Znaš Rebecca. I imamo i to velike veze- reče ozbiljnim tonom
- Kakve veze? Tko je ona?- u meni se budila znatiželja-
-Rebecca, to sam zapravo ja- reče sa trunkom srama u glasu
- Mama, ti si hrkanica! Ti nikada nisi ni bila u Hogwartsu!- rekoh ustavši sa kreveta
-Oprosti mi Becky što ti prije nisam rekla. I ja sam nekada pohađala Hogwarts, no uvijek me bilo stid mojeg podrijetla, željela sam biti kao i svi normalni ljudi-
- Zašto? Nema ničeg lošeg u tome ! Trebala bi biti ponosna što imaš sposobnosti o kojima bezjaci mogu samo sanjati! Zašto mama?-
-Evo zašto…- zamahnula je rukom, a mene je obuzeo nesvakidašnji osjećaj
* * *

Našla sam se u kutu, prostrane ,ali tamne špilje koju su jedva osvjetljavale baklje. Bilo je veoma hladno, kao u dugu zimsku noć. Pogled mi je zapeo na dvoje mladih parova. Oba su muškarca imala tamnu kosu i trodnevnu bradicu dok je jedan od njih nosio naočale slične Potterovim. Jedna je žena imala svijetlu gustu valovitu kosu, dok je drugoj ona tamna i ravna sezala nešto niže ispod ramena. Bili su opkoljeni smrtonošama i samim Lordom Voldemortom. U sredini kruga koji su činili nalazile su se dvije košare u kojima su bezbrižno ležale dvije beba : dječak i djevojčica.
-Pusti našu djecu na miru!- prozbori čovjek bez naočala
-Što su ti ona skrivila? Uzmi nas!- jecala je svjetlokosa žena
- Draga Lily, tvoj mi je sin prijetnja. Ne smijem dopustiti da odraste i da se pretvori u snažnom čarobnjaka jer to ne bi bilo dobro za mene. A ti O'Malley ; ne moram ti ni spominjati što si mi učinio za vrijeme školovanja!- drekne hladim glasom
-Tom nije on kriv! Žao mi je, no ja volim njega- reče tamnokosa žena
-Mary, nisi ovo zaslužila. Da si odabrala mene ,a ne njega ne bi toliko patila!- odgovori joj
- Voldemort pusti našu kćer na miru, pusti Rebeccu da živi. Ona ti nije ništa skrivila!- vikne O'Malley zabrinuta izraza lica
-Tišina! Oduzeo si mi ženu koju sam volio! I za to ćete oboje platiti! A ni vi, Potterovi nećete biti pošteđeni. Mogli ste mi se prikloniti, ali ne dobro pobjeđuje? Ne bih rekao!- reče približavajući se košarama sa djecom.

* * *

-Mama…To nije moguće. Voldemort je zaljubljen u tebe? On ima osjećaje?-
-Želiš reći imao je? Jednom, kada je bio čovjek ,a ne utvara- reče mi
-Ono su bili Potterovi . I Harry?- upitah
- Točno tako. Razumiješ li sada zašto nisam željela više biti vještica? Da bi zaštitla tebe!-
-O'Malley ;on je moj otac?- prošlo mi je kroz glavu i usta
- Da, Becky on je tvoj otac. Nakon događaja koji si vidjela zaključili smo da je najbolje da se razdvojimo, krenemo svatko svojim putem, za tvoje dobro-
-Hoćeš reći za moje dobro da odrastam bez prave obitelji?- ljutito rekoh
-Ne, Rebecca nije tako. George i ja smo još uvijek dobri prijatelji i on te voli, zaista voli te kao svoju kćer. Bio je presretan kada je dobio posao predavača kako bi bio bliže tebi. I Dumbledore mu je zato pružio šansu-
-Lagali ste mi! Svih ovih godina! Kako vas nije stid! Uskratili ste mi roditeljsku ljubav, da si mi barem dopustila da ga upoznam, da znam tko je! A ne ovako- rekla sam veoma visokim tonom prije no što sam izletila iz stana. Na ulazu me zaustavio O'Malley.
- Rebecca kamo ćeš? Vrati se!- rekao mi je držeći me za podlakticu
- A tko si mi ti da mi kažeš što ću i kako ću!- dreknuh
-Ja sam tvoj otac Rebecca. Prihvati to!-
- Žao mi je, ja nemam oca niti ću ga ikada imati!- zaplakala sam i istrgnula se iz njegovih ruku. Nekoliko minuta kasnije sam uplakana sjedila u Merlinovom rukavu i naručivala piće.
-Jedan plamenviski ,molim- rekoh crvena lica
-Niste li možda malo premladi za to gospođice. Mogu li vam donijeti išta drugo?- upitao je konobar prije no što je zapisao narudžbu.
-Vaš je posao da poslužujete ili da dajete prijedloge?- odbrusih , na što mu je jedino preostalo da mi donese naručeno. Toliko godina laži. Toliko godina šutnje se otkrilo u jednome danu. Nisam znala hoću li više ikome vjerovati. Žalila sam samu sebe. Ostali posjetitelji su me zabrinuto gledali dok sam ispijala čašu plamenviskija sjedeći sama kao pokisla kokoš.

petak, 16.11.2007.

The dogs were barking at moon, whistling a new tune, hoping it could come soon so they could die.

Veoma je teško pretpostaviti da li ljudi tijekom svog života skupljaju bodove ,kako bi na njegovu kraju dobili (ne)zasluženu nagradu. Svakome prema njegovim zaslugama ,no je li uvijek tako? Ponekad se stvari poklope, ali često to ostane nedovršena slagalica. Te sam srijede sama sjedila u knjižnici i dovršavala zadaću iz Čarolija koju sam svako malo odgađala da je napravim. Kako tada nisam imala pametnijeg posla primila sam se zadaće. Mnogi su učenici sjedili u grupama i štrebali gradivo napamet te se jadikovali kako profesori mogu biti tako okrutni i zagorčavati im život. Ron se već dva sata mučio da pretvori štakora u klupko vune, dok je Hermiona koja je kraj njega čitala knjigu i silazila s uma što je izazvalo smijeh na mome licu. Pridružila mi se uzbuđena Norah kojoj su pitom popadala sve knjige koje je nosila, a vjerujte mi bilo ih je podosta. Zračila je entuzijazmom i efurijom koja se nije mogla tako lako prikriti. Pozdravila me, sjela i stala nešto črčkati po crnom kožnom notesu. Bila je nadasve čudna i suzdržavala se da mi ne postavi pitanje.
-Uredu, Norah što je toliko važno da si tako sretna?- odložila sam pero
-Ma ništa, zaboravi- reče nešto smirenije
-Hajde, predobro te poznajem da bi mi o sakrila-
- Kako želiš ; Hermiona, Harry, Ron i ja smo osnovali Dumbledorovu armiju. Hoćeš li nam se pridržiti?- izrecitira potiho kako je grupica Slytherina ne bi čula
- Reci mi prvo o čemu se zapravo radi?- upitah je dok mi je pogled pao na širu listu učenika, koja nije sadržavala niti jednog Slytherina. Cho ,Hannah, Ernie, Fred, George, Ginny, Lee Jordan Michael, Nigel, Norah, Dora, Sam, Haley su bila samo neka od njih. Prepoznala sam da su to zapravo njihovi vlastoručni potpisi.
- To je zapravo naša tajna grupa gdje će nas Harry šire podučavati obrani. Znaš ,ono što ne naučimo na nastavi on će nam pokazati. Ipak ima iskustva s time.-
-Ne znam baš, zar niste mogli smisliti boje ime?- upitah
- Što fali imenu? Ono je tu kako bismo digli tlak Umbridgici- reče cerekajući se
- Pristajem! Čim je protiv krmače, ja sam za! Kada imate sastanak?- zanimalo me
- Danas popodne, možeš sa mnom ako želiš, samo mi se tu moraš potpisati- reče pokazujući na praznu liniju koja je začas bila ispunjena mojim rukopisom.
-Drago mi je što si s nama. Nađemo se kod ulaza u društvenu oko deset do pet?-
-Uredu. Vidimo se i nemoj kasniti Norah !- rekoh joj dok je napuštala stol .
* * *

Debela me dama već čudno gledala dok sam čekala Norah. Motala sam se lijevo desno ispred vrata ni da sam ušla ni izašla. Ostali portreti su također zbunjeno gledali u moju priliku dok su učenici neometano prolazili. Vidjela sam kako mi se iz daljine približava Norah trčećim korakom i crvena lica . Sakrila sam svoje nezadovoljstvo (samo na tren) i krenula prema njoj.
-Norah! Jesi li ti svjesna koliko te već čekam!- obznanila sam joj ,a ona je hvatala dah
-Oprosti Bex, Snape me zadržao na hodniku zbog trčanja. Zamalo sam pokupila kaznu. Samo mi je to još trebalo!-
-Boje da krenemo! Kamo zapravo trebamo ići?- upitah vukući je za rukav
-Samo me slijedi i ništa ne pitaj!- rekla mi je dok smo brzim korakom hodale praznim hodnikom. Jedan lijevo, pa desno, zatim ravno…Totalno sam zaboravila put do društvene kada se Norah zaustavila pred kamenim zidom na kojem su se ubrzo počela ocrtavati metalna vrata. Zajedno smo ušle u sobu potrebe gdje su nas već čekali drugi učenici, sjedeći na podu i međusobno čavrljajući.
-Gdje ste vas dvije?- pitao je Ron
-Logično da kasne kada je Norah povela i Rebeccu. Bez nje se ovo ne bi dogodilo- rugala se Hermiona našem kašnjenju
- Hajde vas dvije ,sjednite. Nadam se da možemo početi. Svi znamo zašto smo , zar ne- reče Harry dok smo svi potvrdno kimnuli gavama
-Prvo ćemo uvježbati tehniku razoružavanja. Rebecca dođi malo- reče mi
-Zovi me Bex inače ćeš ostati bez naočala- rekoh tiho na što su se Padma i Patil nacerekale ,a Hermiona me zlobno pogledala.
-Stani samo ispred kamina i ne boj se neće boljeti- reče mi
-Expelliamus!- viknuh na što je Harryev štapić odletio u stranu
-Očekivao sam da ću to ja napraviti, no sada vidim da tu čaroliju već znaš upotrebljavati.Vidjeli ste zamahnete štapićom i razgovijetno kažete : expelliamus- objašnjavao je još sve jednom pokazujući. Meni je dodjeljen kao par bio Ron koji je sve veoma brzo svladao. Kasnije smo tog dana pokušali izvesti patronusa. Nikako mi nije uspjelo u potpunosti izvesti čaroliju ,no nazirao se oblik feniksa. U sobu potrebe je žurno stigla Susan Bones da sa viješću da me profesor Dumbledore treba i to hitno. Zbunjeno sam napustila susret i krenula prema kabinetu već spomenutog profesora. U meni su se izmiješali zbunjenost i uzbuđenje pošto me nikada prije za vrijeme mog školovanja me Dumbledore nije ugostio u svom kabinetu. Našla sam se pred Vodorigom i prozboria ; šumeći vizib na što se ona pomaknula u stranu. Hitro sam se uspela stepenicama i na znak odobrenja ušla u kabinet koji je bio prepun raznih stvarčica ,ali i portreta bivših ravnatelja škole.
- Brzi ste gospođice Rebecca, izvolite sjesti- pokazao je na fotelju nasuprot njegove na što sam sjela no pogled mi je i dalje vrludao uokolo
-Šumeći vizbi?- ponudio me slatkišom
-Ne, hvala. Što ste me trebali profesore?- upitah ga
-Ne znam odakle da počnem- reče ozbiljnim tonom
-Najbolje od početka- predložih sluteći loše vijesti
-Stvar je malo delikatna gospođice McOwen. Radi se o vašoj majci-
- Što je s mojom majkom? Znam da mi se nije javila ni jednom otkako sam ovdje. Valjda je dobro. Recite mi da je, molim vas- rekoh zabrinutim tonom
-Volio bih da to mogu Rebecca, no nažalost vaša je majka oboljela od raka- reče mi smireno na što sam se lecnula na mjestu. Kroz glavu mi je prolazila riječ ; rak,rak,rak. Nisam pokazivala nikakve emocije. Djelovala sam se beživotno.
-Koliko još ima vremena?- upitah odmah u sridu
- Rebecca nema razloga…-
-Samo mi iskreno recite, koliko joj je vremena ostalo!- rekoh povišenim tonom
- Ne mnogo, nekoliko mjeseci ako ne imanje- reče pognute glave
-Ali kako, ona je liječnica , nije mi jasno , zar nema nikakvog spasa?-
- Nažalost ,nema. Njezina je bolest u završnom stadiju otkrivena, tako su mi barem rekli jer se ne razumijem u bezjačku medicinu-
-Profesore, da li postoji način, mislim čarobnjački način, da…da je se izliječi- glas mi je počeo treperiti od straha
- Ne znam, nikada prije se nisam susreo sa takvim slučajem. Bolje je da mi ne petljamo svoje prste u to . Bezjacima bi bilo nepojmljivo kako je tako brzo prebolila tešku bolest, poput raka. Žao mi je Rebecca ,no to su činjenice. Dobili ste dozvolu od učiteljsko vijeća da je posjetite za vikend.-
-Mogu li-li ić-ć-i?- glas mi je drhtio
- Samo izvolite. Rebecca, budite snažni- reče mi na odlasku.

Hodala sam sporije nego inače. Hodnici su na povratku zjapili prazni. Još uvijek mi je u ušima zujala rečenica :« …no nažalost vaša je majka oboljela od raka» . Bojala sam se što će biti kada ona umre. Što će biti sa mnom? Ona mi je najbliža obitelj. Zar ću se morati preseliti Weasleyijevima? Tog sam trenutka žalila za svim trenutcima koje smo provele odvojeno. Portret Debele dame mi se otvorio bez da sam morala reći lozinku. Očito je znala za moj problem. Tiho sam ušla u društvenu prostoriju gdje su ispred kamina sjedili Norah, Haley,Anna i Samantha. Sjela sam na fotelju i tupo se zagledala u plamen vatre gdje sam na trenutak vidjela lik svoje majke.
-Bex što ti je bilo? Izgledaš grozno!- primijetila je Anna na što nisam odgovorila ništa. Nisam ni prstom pomaknula.
- Bex, kaži nešto plašiš me!- reče Haley na što su mi ni lice počele curiti suze, nažalost one slane koje su bile odraz tuge
-Rebecca zaBoga! Zašto plačeš?- upitala je Norah sjedajući do mene
- Moja m-maa-mm-a …ima rak- rekoh kroz suze
-Bex tako mi je žao!-zagrlila me Norah
- Oprostite ja ništa ne razumijem. Što je rak? Neka bolest?- upitala je Anna. Naravno da njoj ništa nije razumjela pošto je dolazila iz čistokrvne obitelji.
-Anna, to je neiulječiva bolest od koje umiru mnogi bezjaci- objasnila joj je Hales
-Zar nema nikakvog lijeka? Sigurna sam da postoji nešto…- govorila je Anna
- Nažalost ne postoji Anna. Bolest je u završnom stadiju i tek su je sada otkrili. Iječnici kažu da nema još mnogo vremena. Možda samo nekoliko mjeseci ako ne i manje. Ona nije to zaslužila. Znam da nije iako je bila takva kakva je prema meni. Ona je dobra osoba, mlada. Nije moguće…- rekla sam kao navijena
-Uredu je Bex, smiri se- grlila me Norah
Sjećate li se početka posta? Da li sada razumijete o ćemu sam razmišljala i da li se zapitate je li zaista tako kako je prikazano? Tu su večer i noć svi bili uz mene. Sve zvijezde i mjesec, cijeli nebeski beskraj, no ona osoba pokraj koje sam najviše željela biti činila se stotinama svjetlosnih godina daleko.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.