CHABLIS

05.07.2015., nedjelja

BRODOVI OD PAPIRA

Soba je bila tamna, s tek malo svjetlosti koja je prodirala kroz proreze spuštenih roleta čineći pruge na posteljini. U zadnje vrijeme spavala je loše, katkada uopće nije mogla usnuti. Tada bi prugaste sjene bile najnemirnije. Kotrljale bi se valovito preko njenih punašnih bokova s lijeve na desnu i s desne na lijevu stranu bijele navlake. Tek nekoliko dana je sama s djevojčicama i još ne zna je li to briga više ili je dobro postupila. Prebire po prošlosti i ispuhuje zrak poput tube koju koristi nevješt svirač.

Mislila je, poput svih mladih djevojaka, da će biti sretna. Da će bijegom iz roditeljskog doma ostaviti iza sebe zvukove razbijenih tanjura, lupu vrata i muk nakon učestalih svađa roditelja. I da nikome o tome neće ni slova spomenuti. Nadala se muškarcu koji će biti kormilar ili barem dobar vjetar u leđa. Da će zajedno snove prevrtati u zbilju. Rađati djecu čija će cika i veselje puniti sobe njihovog doma.
U vrijeme tulipana, je li bio travanj ili svibanj teško je sa sigurnošću reći, ali baš u to vrijeme Danko joj je rekao da je najsretniji čovjek na svijetu jer je ona, Marija, njegova djevojka. Dok se crvenilo latica tulipana prelijevalo njenim licem Dankovim je srcem strujao ugodan nemir i pomislio je kako bi bilo dobro da baš Marija, ta rumena djevojka, bude njegova žena. Bila je lijepa, uvijek nasmiješena, zaposlena, i voljela ga je više od pečenih kestena za koje je, kako je u šali govorila, mogla ubiti.
Oboje su se radovali vjenčanju i životu u kojem će se međusobno poticati, poštivati i pomagati.
Baš na taj dan pirkalo je tek toliko da se veo od tila malo odizao od vjenčanice i sve lijepe želje donosio mladencima. Kasnije, kroz zajednički život, vjetar je od lahora postao oluja, ali i oluja je katkada potrebna da dobro pročisti misli.
Kako su godine prolazile prošao je i Marijin osmijeh, a ostale su stisnute blijede usne.
Iako druželjubiv i susretljiv Danko nikada nije radio uvijek pronalazeći razlog. Ili je plaća bila premala, ili je posao bio pretežak, preglup, predaleko, preblizu. Uvijek neki pre bi presudio i tako bi ostajao kod kuće dok bi Marija svakodnevno odlazila na posao i vraćala se. Radila je za oboje. Spočetka je bila sretna, uvjerena da tako potvrđuje svoju jakost, hrabrost, spretnost i da joj nitko nije ravan. Da može i više ako treba. Sve dok joj umor nije obuzeo tijelo, a tuga ovila misli.
Iza kuće rasle su žalosne vrbe. Svojim su granama doticale tlo.
Danko je često sjedio pred televizorom, zvao prijatelje na piće, susjede na kavu, čuvao blizanke koje su se rodile u sretnim danima njihovog bračnog života. Čašica za čašicom i Danko se uskoro nije mogao riješiti mirisa kojim odišu alkoholičari. Marija ga je molila da ne pije,a kasnije je od njega skrivala i novac i alkohol. Preklinjala ga je radi djece. Molila da ode liječniku. Njoj je scenarij bio previše poznat da ne bi bila zabrinuta. Ali on je sve to odbijao tvrdeći da pretjeruje. Htio ju je grliti kao u dane nepomućene sreće, no ona se otimala u nadi da će shvatiti da se tako dalje ne može.
Danku je alkohol promijenio prioritete. Ne samo Marija, nego ni petogodišnje blizanke Ana i Mirna više mu nisu bile sve na svijetu. Dječja igra popraćena vrištanjem počela mu je ići na živce. Međusobno potezanje za kosu, otimanje za igračke ili cmizdrenje djevojčica zaustavljalo bi se prijetnjom da će doći Ciganka, strpati ih u vreću i odnijeti u nepoznato. Pritom mu je ciničan osmijeh titrao na licu. Smetalo je to Mariju, nije dala na Cigane.
Djevojčice nisu znale ni kako izgleda Ciganka ni je li to stvarna osoba ili lik iz bajke. Kad bi noć pala preko njihovih dječjih lica iz kojih su stršale ustrašene oči, skutrile bi se u svojoj sobi povremeno rukama provjeravajući je li ona druga još uvijek prisutna. Bile su nemoćne bilo što promijeniti pa su običavale čvrsto zažmiriti vjerujući da će vrijeme i nepravda tako brže proći.


Na Mirnin i Anin rođendan Marija nije stigla pospremiti kuću i ispeći tortu. Danko joj je prigovorio da je nemarna majka. Krenule su joj suze, a on se razbjesnio. Vikao je, lupao šakom po stolu, nogom gurnuo stolac. Potpuno se raspametio, počeo udarati po zidu, lupati nogama o pod, psovati, a kad su naišle Mirna i Ana počupao ih je ni krive ni dužne za kosu. Djevojčice su pobjegle u svoju sobu. Na trenutak je nastala tišina, a onda se Danko strovalio na pod. Bio je mrtav-pijan. Utrnuo od alkohola da ni život više nije osjećao. Marija je rukavom obrisala suze i ostavila ga na podu. U staru putnu torbu potrpala je neke njegove stvari i na vrh stavila novac koji je toga dana dobila kao napojnicu. Iznijela je torbu na dvorište. Nije čekala da se Danko osvijesti već ga je otkotrljala do ulaznih vrata i izbacila u dvorište. Bio je tup za sve podražaje koje su mu bili upućeni.
Djevojčice su plakale. Točno je znala kako se osjećaju. Zagrlila ih je, ali nije nalazila riječi. No, znala je što će napraviti. I znala je da neće prepustiti životu da ih samelje. Odnekud treba ponovo krenuti. Mirna i Ana neće biti same na svome putu, odlučila je.
Danas je njihov rođendan i počastit će ih kolačima i vožnjom na vrtuljku u lunaparku koji se smjestio na kraju njihovog mjesta. Djevojčice su se obukle i počešljale, ali sreća im nije prelazila preko lica. Pijanac koji besvjesno leži na zemlji bio je njihov otac i one su ga se istovremeno bojale i voljele ga.
Sve će biti u redu, govorila je Marija kako bi odagnala neugodu. Potom je zatvorila vrata i zaključala. Znala je da sreća ne može biti potpuna, ali da su zaslužile više i da više mogu imati bila je sigurna. Prošle su pored potoka gdje su se igrali dječaci. Od pruća su gradili branu i niz vodu spuštali papirnate brodiće. Nije se htjela zaustaviti, promatrala ih je u hodu. Neki su brodići samo kliznuli niz branu dok su se drugi prevrnuli, smočili i potopili. Kao u stvarnom životu.
Ana, Mirna i Marija koračale su dalje. Marija neće dozvoliti da itko više u njima guši život.

Spustio se mrak i iz dvorišta su se vidjela svjetla lunaparka. Danko se ogledao oko sebe, ustao i pogledao prema kući. Iznutra nije dopiralo svjetlo. Nije ni pokušao ući, pokupio je torbu i klateći se otišao.
Drndajući se u noćnom autobusu za tko zna kamo bio je načet tugom i potpuno nesposoban da se izvuče iz gliba. Nastojao je usnuti, ali san nije dolazio. Glava mu se drmusala na umrljanom sjedalu autobusa u koji je ušao nakon svađe s Marijom. Lica prilijepljenog za staklo pokušao je dokučiti gdje se potkrala greška u tom velikom stroju života. Izjedala ga je bespomoćnost. Otriježnjen osjećao je sav užas nemoći da se vrati unatrag i u tom vraćenom vremenu izmijeni sebe.

***
Nadala sam se da će se Marija jednog dana vratiti k meni. Koža mi je siva i naborana, tanka poput flis papira. Ostarjela sam i znam o čemu govorim. U meni su, za moga trajanja, pohranjeni i blagost i bol, i ljutnja i mir, i patnja i sreća.
Da nisam bila najbolja majka nitko me nije trebao uvjeravati. Znala sam to i sama od samog Marijinog rođenja. Nisu naše želje te koje određuju kakvi ćemo biti, češće su to okolnosti u kojima se nađemo. Marija mi je bila sve, ali tom malom krhkom biću već po rođenju nisam mogla pružiti ono što joj pripada - majčino mlijeko.
Marijin otac bio je zidarski radnik i poslove je pronalazio povremeno. Nije bio zaposlen u nekom građevinskom poduzeću koje je zapošljavalo zidare već je radio na preporuku poznanika, prijatelja ili vlasnika kuće u čijoj gradnji je sudjelovao. Novac koji bi zaradio katkada je donosio doma, a češće ga je ostavljao u gostionicama u koje je zalazio na putu od gradilišta do kuće.
Bila sam sluškinja u jednoj finoj obitelji. Moje unuke, Mirna i Ana, sigurno ne znaju što znači riječ sluškinja. Kad bih imala priliku objasniti im koje je bilo moje zanimanje morala bih pribjeći modernijem jeziku. Danas su to spremačice, kuharice i dadilje. Ja sam bila sve troje.
Voljela sam tog mog zidara, da, voljela sam ga. Nije mi bilo drago kad bi se vratio kući teturajući i pjevušeći, ali kad bi me zagrlio pa zapjevao moju najdražu pjesmu i ja bih mu se u pjesmi pridružila. Česti su bili ti dolasci u pijanom ili pripitom stanju, a nekada sam i ja iz mog službovanja znala donijeti bocu vina koju bi mi dali gazde, uglavnom o nekom blagdanu ili za imendan. Kad se Marija rodila oboje smo novac ulagali u kućanstvo, ali s vremenom sam shvatila da su sve manje šanse da njegova plaća uđe u našu kuću. Kasnije me to znalo i razgnjeviti do te mjere da sam vikala na njega kad bi se na vratima pojavio bazdeći po znoju, mortu i vinskoj kiselini. Najgore mi je bilo što nisam mogla biti kod kuće uz svoje dijete, a nisam je mogla ni nositi sa sobom u službu. Nisam imala nikoga od obitelji da je pričuva. Ostavljala sam je jednoj Romkinji kako bi je dojila i za to sam joj nešto malo plaćala. A da se utješim počela sam sama otvarati boce koje sam dobivala. Povremeno bih si olakšala muku gucnuvši malo ni ne natačući u čašu, tek toliko da osjetim alkohol u ustima. Onda bih popila još malo, pa još malo, i na kraju se dogodilo da sam pokušala kod gazde ukrasti bocu vina. Već pri prvom pokušaju gazda je prozreo moju namjeru. Nije pokazivao ljutnju, ali bocu koju još nisam uspjela sakriti uzeo mi je iz ruke i pljesnuo me po stražnjici. Znak kojim se djetetu govorilo da čini nešto nedopušteno, no u tom njegovom dodiru bilo je više erotike i izazova od prijekora. Kasnije mi se pokušao približiti, a ja sam bježala. Sve do trenutka kad me doslovce ščepao u smočnici dok je njegova žena bila na frizuri. Ja sam opet pokušala dohvatiti bocu, a on je dohvatio mene. Nije bio neugodan ni nasilan. Natočio nam je po čašicu likera od kave. Mislim da je tada već pretpostavljao da i ja naginjem piću, i nakon što smo je nadušak iskapili stisnuo me uz policu na kojoj su stajale staklenke sa zimnicom. Podignuo je moju suknju, a ja se, još osjećajući okus likera na nepcu, nisam čak ni iz pristojnosti branila. Nisam pomislila kako me moj voljeni svakodnevno mijenja za bocu, kako ljubuje s vinom umjesto da mene grli u krevetu, no sigurna sam da mi je to bilo u podsvijesti. Gazda je bio puno stariji od mene. Mogao mi je biti otac. Bilo je nečeg izazovnog u tome. Sam je otkopčao svoj šlic i prodirao u mene dok su se drvene police sa staklenkama pekmeza zibale pod našom silom. Sve je trajalo tako bezobrazno kratko da sam uspjela osjetiti uzbuđenje, ali ne i sladostrašće. U trenutku kad se odmaknuo od mene s police je pala staklenka i pogodila ga ravno u glavu. Kriknuo je od iznenadne boli. Bio je to potpuno krivi trenutak, kao u nekoj priči ili filmu, jer se gazdarica već vratila i dotrčala u smočnicu. Mene nije ništa pitala i ne znam što joj je on rekao. Drhtala sam. Tijelo su mi obuzeli neugodni žmarci. Čak niti tada nisam mogla prizvati u sjećanje što se među njima odigralo - jesu li razgovarali, vikali, šutjeli, tukli se ili možda ljubili. Činjenica koju neću nikada zaboraviti je da sam sljedećeg dana ostala bez prihoda, na cesti s Marijom i s mužem u birtiji.
Je li do mog muža nekako došlo da ga je žena prevarila - ne znam, ali nas više ni alkohol, ni Marija, ni pjesma nisu mogli zbližiti.
Htjela-ne htjela ja sam prestala piti. Nisam imala kamo i misleći da je to privremeno smjestila sam se kod Romkinje koja je dojila Mariju. On je povremeno navraćao. Poljubio bi Mariju, napravio joj zidarsku kapu od starog novinskog papira, a kad bi odlazio iskrenuo ju je u brodić i rekao da ga spusti niz rijeku. Jedno vrijeme je češće dolazio, no onda bi se svađa čula nadaleko i naširoko. Husra mu je zabranila da lomi čaše koje ničim nije zaradio. Tanjuri služe za pojest juhu, a čaša za popit vodu, govorila mu je. Kad budeš svoj na svome čini što želiš, nije mu popuštala. Još je neko vrijeme dolazio, ali mene više nije ni gledao ni razgovarao sa mnom. Jednom je sjeo za stol, u tišini gledao u jednu točku, a onda opsovao i Cigane i mene na što ga je Husra, moja spasiteljica, izbacila. Potjerala ga je i rekla da se može vratiti kad će imati novac za hranu u novčaniku i lijepu riječ za mene. Više ga nisam vidjela.
Marija se igrala s romskom djecom i patila za ocem. Kakav god da je bio - nedostajao joj je. Marija je s Romima skupljala staro željezo, igrala se s igračkama koje je pronašla na smetlištu ili koje bi Romkinje dovukle iz prošnje. Znala su djeca i sklepati kakvu igračku, neka drvena vozila s kotačima koja su skinula s dječjih kolica i slična čuda. Kasnije je krenula u školu i s početka su je djeca ismijavala i zvali je Cigankom. Nisu bili rijetki dani kad ne bi otišla u školu nego na rijeku. Što je tamo radila, samo ona zna. Pretpostavljam da se kupala i patila za ocem. Možda je iščekivala papirnati čamčić koji će od nekud doploviti kao znak da je otac tu negdje. Kući bi dolazila zaplakana i čvrsta u odluci da ne ide u školu. Sutradan bi je obasjalo sunce i ja bih je nagovorila da ipak ode i nauči nešto čemu je ja neuka ne mogu podučiti. Jednog dana, već je bila jesen, vratila se iz škole sva umrljana oko usana i crnih ruku, ali sretna. Rekla je da joj je jedan kestenjar poklonio škrnicl pečenih kestena. Sljedećeg dana očekivala je isto, ali joj je jedno dijete otelo kestene i ona se radi istih potukla do krvi. Razbila je nos dječaku kradljivcu.
Marija je završila osnovnu školu, zatim i frizersku. Nije dugo čekala na prvi posao jer bila je spretne ruke i maštovita pa ju je svaki frizerski salon htio. Od mene nije bilo neke koristi. Ostavila sam čašicu, ali nikad se nisam vratila pravom poslu. Prihvatili su me u čergi, iako im nikad nisam u potpunosti pripadala. Ne zbog njih već radi sebe same. Očekivala sam da će mi s neba pasti neki posao, neki smještaj, neki muškarac, a ništa se od toga nije dogodilo. Zapravo, jedan je pokušao, ali on je bio suprug moje prijateljice iz čerge i takvu pogrešku nisam željela ponoviti.
Od kako se udala ni Mariju više nisam vidjela. Gotovo da je pobjegla od mene. Odselila se i više se nije javljala premda naš odnos nikada nije bio loš. O njoj sam čula od poznanika iz mladosti. Mislim da je željela potisnuti svoj dotadašnji život i loša iskustva. Zaboraviti mene koja joj nisam mogla biti uzor i oca kojeg je voljela ali ga nije mogla imati, kako je vjerovala - radi mene.
Sjedim ispred sklepane kućice i promatram smiraj dana. Ispred mene na stolu stoji čaša vode. U njoj su plavičasti odrazi neba i tragovi sasušenih kapi. Podsjećaju na suze. One davno prolivene koje poput kamenca formiraju tragove na našoj duši.
***
Mirna i Ana odrastale su bez oca. Osjećaji koje su nosile u sebi drobili su se teško poput kamena, a Marija se nadala da će razumijevanjem ublažiti njihovu tugu. Svu svoju strpljivost finim je nitima omatala oko djevojčica. I ona sama htjela je prošlost istisnuti iz sebe. Pustiti je niz rijeku. Mogla bi pokušat ispraviti krivu Drinu. Nada se da će nešto od te nove hrabrosti prenijeti na blizanke. Povest će Anu i Mirnu među Cigane, do njihove bake. Da joj ispuni možda posljednju želju za života. Ta odluka ispravila joj je povijena ramena i nakon dugo vremena osjetila je sreću.
Hodajući prema čergi prošle su pored rijeke na kojoj je kao dijete puštala papirnate čamčiće. Zaustavila se i iz torbe izvukla novine koje je kupila toga jutra te otrgnula list. Prisjećala se kako se prave brodovi. Nije zaboravila. Napravila je jedan, pa još jedan. Da ne bude usamljen. Rekla je djevojčicama da zažele želju koju će brodovi donijeti onome tko ih pronađe. A onda neka ih puste niz rijeku.
Požurile su prašnjavim puteljkom, nestrpljive da vide jedno nasmijano lice.


- 22:48 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se