CHABLIS

20.04.2009., ponedjeljak

KRIMI PRIČA

Zec je otvorio vrata i zanijemio od izneneđenja. Soba je bila prazna. Prozori su bili uredno zatvoreni, stvari na stolu netaknute, ali nigdje ni jedne jedine košare s jajima. Mrkve su stajale na svom mjestu, tek jedna napola odgrižena i nemarno bačena na pod od drvenih dasaka. Kistovi su stajali u staklenci s vodom još neoprani od boja kojima je ukrašavao jaja. Iz starog tranzistora čula se omiljena zekina pjesma, Seal je pjevušio I belive I can fly, I belive I can tuch the sky..., ali ovog puta to nije imalo utjecaja na zekino raspoloženje. Zec je izbuljio oči u nadi da će vidjeti kradljivca, podigao oba uha ne bi li čuo bar neki šum koji bi odao neotesanca. I dalje je stajao na pragu, promatrajući sobu s vrata. Onda je oprezno zakoračio prvo jednom pa drugom prednjom nogom, onda trećom i četvrtom, stražnjom. Da je mogao, pomicanjem repa izrazio bi svoje raspoloženje, ali bio mu je prekratak pa je samo zatreperio poput malog pompona na kraju njegovih leđa. Bio je miroljubiv i nikad sa sobom nije nosio pištolj. Ovog puta mu je zbog toga bilo žao jer da ga je imao ušao bi u vlastitu sobu bez straha, hrabro, poput iskusnih policajaca koje je za dugih zimskih večeri znao gledati u omiljenim trilerima. Stao bi na prag, ispružio prednje šape u kojima bi držao beretu, pogledao prvo na jednu pa na drugu stranu, zakoračio bešumno na pod koji bi zaškripao pod bilo čijim nogama osim njegovih, u poluzaokretu naciljao u nevidljivog provalnika, napravio novi korak i tako kroz čitavu sobu dok ne bi bio sasvim siguran da nema nikoga. Ukoliko bi nekoga bilo, eh, onda bi stvari izgledale potpuno drugačije. Iz berette bi ispalio nekoliko 9 milimetarskih mrkvica koje bi onemoćale protivnika, svezao bi ga špagom koja bi se našla nadohvat njegovih šapa i predao bi ga nadležnima za suzbijanje životinjskog kriminala.
Nije se zec prepustio maštanju, iako mu je godilo vidjeti sebe u glavnoj ulozi. Košare s pisanicama su nestale, a sutra ih je trebalo podijeliti i velikima i malima. Spustio je uši, sasvim uz glavu i izgledao je jako, jako tužan. I bio je jako tužan. Na taktove glazbe uši su se malo uzdigle, a zec je odlučio biti djelotvoran. Skupio je obrve, ćelo mu se naboralo, donju je vilicu malo izbacio i razmišljao da se sve dimilo. Tko je mogao ući u sobu, a da ne razbije prozor i da ne razvali bravu? – pitao se.
Ključ je nosio sa sobom, još je jednom provjerio dotaknuvši špagicu na kojoj mu je visio oko vrata. Jučer je navratila koka kako bi vidjela je li njen muž dopremio zecu sva jaja koja je snijela. Nije da mu ne vjeruje, ali jedne godine je nekoliko jaja nestalo, još uvijek ne zna gdje. On kaže da je nevin, da njena jaja ne bi dao ni jednoj drugoj. Tko će ga znati, ali vid je još uvijek dobro služi i vidi ona kako on svakodnevno juri dvorištem i za drugim kokama. Hm, da nije koka nekako ušla u sobu i odnijela košare s jajima. Ili njen muž? – razmišljao je dalje zec. Sjeo je na drveni stolac pored prozora i pitao se tko ga je postavio tamo. Bio je siguran da ga je on ostavio pored stola, kako i priliči urednoj osobi. No, svejedno, prozor je bio zatvoren, čini se da ga nitko nije ni otvarao ni zatvarao.
Palo mu je napamet da to nije maslo onog pauka kojeg je sinoć ugledao kako sa svoje vlastite niti visi iznad stola, ravno s lampe pod čijom je svjetlošću on, zec, ukrašavao jaja. To bi bilo čudnovato, jer pauk je tako sićušan da vjerojatno ne bi bio u stanju niti otkoturati jedno jedino jaje, a kamoli isprazniti sve košare koje su stajale u sobi. Jedino, razmišljao je zec, on mu je prigovarao, dok je tako hodao gore dolje po vlastitoj niti. Govorio je da bi on ljepše ukrasio jaja. Prigovarao je zašto niti na jednom nije on kad ionako živi s njim u sobi, a razno cvijeće, koke, patke i janjad koji jedva da su nosom provirili u sobu rese svako jaje. Hm, hm, razmišljao je zec, da nije iz puke ljubomore postao pakostan i ipak nekako ukrao pisanice. Možda bi ga on i nacrtao, ali bio je tako iznerviran jer mu je vlastita sjena padala na jaja pa je i na nju vikao i tjerao je mašući rukama kao da tjera muhe. Od toga, dakako, koristi nije bilo.
Otišao je do podruma, uzeo dvije mrkve i vratio se u sobu. Sjeo je na krevet, noge stavio na stol poput šerifa i grickao mrkvicu razmišljajući tko bi mogao biti kradljivac. Mrak se spustio nad grad. Zec je još neko vrijeme sjedio u mraku i razmišljao. Povremeno se šapom trljao iza uha. Nije pomoglo. Onda je frkao brkove, ali rješenje nije bilo na pomolu. Sve bi bilo jednostavnije da baš sutra nije Uskrs. Znao je da mora pronaći krivca. Upalio je svjetlo i navukao zavjese. Zavlačio se u svaki kutak, otvarao svaku ladicu, zavirivao u svaku kutiju. Nigdje nikakvog znaka. Htio je pozvati pauka da ga pita je li on nešto primijetio, ali onda se sjetio da mu uopće ne zna ime. Osjećao se malo glupo da ga zove «pauče, pauče, dođi da te nešto pitam», shvatio je da nije lijepo živjeti s nekim, a da mu ni ime ne zna.
Sad je već bio ljut k'o ris. «Sto mu mrkvica i tristo korabica»- opsovao je. Iz jednog kuta sobe tanušim glasićem oglasio se pauk. –«Nemoj psovati, to nije pristojno.»- upozorio ga je. Ali zec je bio toliko bjesan da mu je samo odbrusio «Što se mješaš ti narcisoidno dlakavo čudovište? Ili mi pomozi, ili se tornjaj tamo odakle si i došao.» Pauk mu je skočio na desno rame i zapiskutao u preklopljeno uho «Ako mi obećaš da ćeš na svakoj pisanici nacrtati i mene, otkrit ću ti tko ih je odnio». Zeca je iznenadio prijedlog i nije znao bi li vjerovao ili ne. Bilo mu je žao da sam ne otkrije lopova jer već se zamišljao kao heroja. S druge strane nije htio ostati bez pisanica, to bi bila još veća sramota. Ipak je on glavni i odgovorni za te stvari.
Pauk se odmaknuo s ramena, skočio mu je na nos i vidio nemoć u zečevim očima. Odlučio se još malo poigravati s njim. Rekao mu je da sjedne za stol gdje je jučer radio pisanice. Zec je nevoljko skočio do stola i sjeo. Bilo mu je tako neugodno što mora slušati pauka. Kao da je pauk gazda u njegovoj kući. –«Evo, odavde se dobro vidi tko ti je ukrao jaja»- rekao je pauk. Zec je gledao ravno ispred sebe, ali nije ništa vidio. Okrenuo je glavu lijevo pa desno, ali i dalje nije bio ništa pametniji. Isturio je oči malo više iz očnih duplji, za svaki slučaj, no ništa novog pod lampom iznad stola. Pogledao je prema lampi čija svjetlost mu je na nekoliko trenutaka zacrnila sve pred očima pa onda je pogledao prema podu da mu se vid povrati. U kojem god smjeru bi gledao ne bi vidio ništa osim pauka.
-«Zgnječit ću te čudovište malo dlakavo» - zagrmio je zec prema pauku, «ti si znači taj koji je odnio jaja!»
-«A ne, ne, ni blizu istini»- smijuljio se pauk, ali noge su mu se ipak malo tresle od jakog zečeva glasa.
-«Onda je to bila koka!» žalosno je konstatirao zec.
-«Kako bi koka ušla u stan bez ključa?»
-«Ti si joj otovrio vrata, priznaj!»
- «Kako kad si me zaključao?»
- «Da nije pjetao?»-pokušavao je zec.
- «Ne pričaj gluposti, pa koja je razlika između koke i pjetla, niti jedan od njih nema ključ.
- «Znači da preostaješ jedino ti.»
- «Zar bih ja ovako malen mogao iznijeti jaja? Kako kad su vrata zaključana?»
- «Kroz prozor, zar ne?»
- «Kako bih ih spustio da se ne razbiju?»
- «Prestani me mučiti. Pristajem na tvoj prijdlog, nacrtat ću te na svakoj pisanici, samo mi reci gdje su»- očajavao je zec.
Mislio je pauk još malo mučiti zeca, ali nije bio siguran je li to dobro. Što ako se zec opet razljuti i napravi nešto nepromišljeno, onda nikad neće svoj lik ugledati na pisanicama. Zato mu je ponovo skočio na rame, pa onda između ušiju, vjerujući da je tako sasvim siguran i računajući da ga s obzirom na poziciju zec sasvim dobro čuje.
-«Sjećaš se zeko»-započeo je, «kako si sinoć bio ljut jer ti je sjena padala na pisanice?»
-«I ti bi bio ljut na mom mjestu, toliko jaja za ukrasiti, a glupa sjena kvari pogled!»
-«E vidiš zeko, ta glupa sjena se naljutila. I danas kad si ti izašao i sobe i brižno je zaključao prvo sam je čuo kako mrmlja onako za sebe «osvetit ću mu se, osvetiti ću mu se», a onda sam vidio kako je prvo dovukla stolac do prozora, onda je dovukla košare do prozora, otvorila prozor i polako spuštala jaja u dvorište. Onda se vratila u sobu, iznutra zatvorila prozor kao da ništa nije bilo i provukla se ispod vrate te otišla u vrt. Vidio sam je da, točno onako kako je naučila od tebe, ostavlja pisanice po vrtovima gdje će ih na Uskrs tražiti mala djeca i stavlja u već pripremljene košarice. Mislim da je još uvijek prilično ljuta na tebe.
Zec nije mogao vjerovati svojim ušima to što čuje. Zajedno s paukom među ušima odskakutao je vidjeti je li to istina. I bila je. Onda se vratio kući, uzeo kist namočen u crnu boju i na svaku pisanicu dodao sliku malog pauka i njegove mreže. Pauk je bio zadovoljan vlastitom slikom.
Zec se vratio kući. Bilo je vrijeme za spavanje. Spavao je otovorenih očiju, kao svaki pravi zec. E, neće njemu nikad više vlastita sjena krasti pisanice, kamoli netko drugi!

- 11:36 - Komentari (18) - Isprintaj - #

17.04.2009., petak

Image Hosted by ImageShack.us
- 22:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.04.2009., petak

NARCIS

Image Hosted by ImageShack.us

Sretan Uskrs svima!
Na Uskrsni ponedjeljak, 13. travnja 2009. na 1. programu radija, u 19:45 možete poslušati dramatizaciju moje priče Tajna nestalih pisanica
- 12:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.04.2009., srijeda

ZUMBUL

Image Hosted by ImageShack.us
- 14:55 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se