CHABLIS

23.02.2008., subota

BOLJE NE MOŽE


Na mom radnom stolu stoji okvir sa slikom. Na slici smo nas troje. Moja obitelj. Ured mi je ured pretrpan raznim papirima, donesenim aktima, onima koji čekaju da budu doneseni, spisima za arhiviranje, zakonima…jednako tako sam i ja pretrpan poslom. Telefon ne prestaje zvoniti. Vrlo često se ne javim, a katkad se zbog zvonjave ne mogu koncentrirati na posao pa sam bio prisiljen i isključiti ga. No, to se pokazalo prilično lošim jer posao je počeo trpjeti, a budući da sam privatni poduzetnik to si nisam mogao dopustiti. Znam da su korijeni toga puno dublji, čitao sam ja o tome, puno je psihološke literature prošlo kroz moje ruke. Po prirodi sam dosta odgovoran, i prema sebi i prema obitelji, a bome i prema poslu. Radim za dvije osobe. Kao mali uvijek sam imao toliko energije da je mama govorila da nikad nije ni pomislila roditi još koje dijete jer imajući mene kao da ima dvoje. Nije bilo druge i odlučio sam zaposliti nekoga da mi pomaže.
Pitao sam se gdje ću pronaći osobu koja je odgovorna i vrijedna. Prva stvar koja me plašila bila je kako ću tek tako, u susretu ili dva donijeti pravu odluku, vidjeti tko je kakav. Kako prosuditi u tako kratko vrijeme i na osnovu čega? Što god sam radio u životu, pa čak i kao dječarac radio sam prilično temeljito. Možda i ne bih sam po sebi, ali tu je uvijek bilo budno oko majke koja me bodrila u svakoj mojoj igri i u svakom mome poslu. No, majke su nas rodile pa je i u redu da nas nadgledaju. Shvatio sam da to ne mogu pitati moje klijente jer to su mahom bili roditelji mlađih prijestupnika. Nije da imam predrasude, ali kad sam pogledao njihov socijalni profil uvidio sam da bih teško imao povjerenja u njihovu preporuku. Prijatelja baš i nemam. Imao sam ih nešto u osnovnoj školi, znali smo zajedno igrati nogomet na školskom igralištu, ali kasnije je život postao ozbiljniji. U srednjoj samo ako je tko trebao nešto prepisati iz moje bilježnice ili baciti oko na moj test. Uostalom, kad bih se stalno s nekim družio, danas to shvaćam, trpio bi posao.
U gimnaziji sam odlučio da ću biti liječnik. Valjda sam podsvjesno imao potrebu pomagati ne bi li mi tkogod radi toga bio zahvalan, jer do tada baš i nisam osjećao da mi je bilo tko radi bilo čega bio zahvalan koliko god se ja oko nekoga trudio. Nastojao sam samoinicijativno savladati i više od propisanog gradiva što znači da nisam imao vremena za izlaske i druženja. Mama je kuhala, ja sam jeo. Mama je govorila kako treba dobro jesti da se svlada sve to gradivo, a bila je uvjerena da se hranom prenosi energija onoga koji kuha pa je davala sve od sebe da mi i na taj način pokaže ljubav. Nakon mature se, na moju žalost i roditeljsko razočaranje, nisam uspio upisati na medicinu. Mama je bila žalosna, tata je umro. Ne vjerujem da je to bilo radi razočaranja, ali tada sam bio baš tog uvjerenja. Činilo mi se da se sav moj svijet srušio, kao što se srušio i otac dva dana nakon mog neuspjeha. U bojazni da se s majkom ne dogodi isto odlučio sam pokušati na pravu. Upisao sam ga bez bilo kakvih poteškoća. I jednako tako ga završio. Kad na ulici sretnem nekoga iz gimnazijskih dana taj me i ne prepoznaje. Dan jedan prijatelj iz razreda i to ne znajući da sam to baš ja, Edo s kojim je proveo 4 godine u gimnaziji, u istom razredu. Nazvao je jer je trebalo braniti sina koji je provalio u kiosk. I odnio nekoliko šteka cigareta i jedan jedini porno časopis. Kako je nazvao tako je i odustao. Samo smo kratko popričali, raspitao se za odvjetničku tarifu i odustao. Mislio je da će naći jeftiniju varijantu. Trenutak sam dvojio, radi prijateljstva, radi prošlih dana, ali s druge strane ipak sam ja profesionalac, nagrijao sam se ja stolaca i nalistao knjiga do dođem do ovoga što sam danas. A takvi kao što su on i njegov sin također moraju postojati, jer jedni bez drugih ne možemo. Čitave dane znam provesti u uredu ili po sudovima, znojim se katkada k'o lučki radnik od prekomjernog posla i zahtjevnih klijenata. Uzalud mu to što smo zajedno išli u srednju školu kad niti to malo znanja koje je pokupio ne zna iskoristiti. I kao što sam vidio nema filing za obitelj. Da ima sin mu sigurno ne bi upao u loše društvo. Baš se pitam gdje je ta majka koja ga je rodila. Kakvu ulogu ona ima u odgoju tog malog prijestupnika. Ja držim do obitelji. Zato okvir s obiteljskom fotografijom uvijek ima svoje mjesto na mome radnom stolu. Nego, trebao sam pronaći još jednog odvjetnika, pripravnika, da posao ne trpi. Budući da je varijanta s preporukom prijatelja propala što mi je preostalo nego da napišem oglas. Dao sam ga u zavod za zapošljavanje, a kad mi se nitko nije javio nije bilo druge nego da ga oglasim u novinama. Plavi oglasnik, spasonosno rješenje. Jedan od tisuću. Jedan od tisuću koji se utapljao među ponudama i potražnjama šarolikih potreba. Među konobarima, sredovječnim odgovornim i urednim ženama koje su se nudile za čuvanje djece u svome stanu, profesorima koji nude poduku iz kemije, dapače doktorima znanosti koji podastiru svoje znanje za dva kilograma mesa druge kategorije, malim mačićima već očišćenim od parazita koji traže udomitelje, velikim napuhanim sisama ljepotica koje znadu što je diskrecija, mladicama voćaka za sadnju, našao se i moj oglas za odgovornog pripravnika koji je pošten i vrijedan.
Javljali su se i djevojke i mladići, telefon je zvrndao s malim prekidima, ludio sam i od posla i od odabira pripravnika. Nisam znao kako ću odlučiti koga da pozovem na razgovor, a koga da jednostavno odmah eliminiram. Po boji glasa? Po imenu? Ili možda po prezimenu koje također nešto govori o osobi, točnije o njegovoj porodičnoj prošlosti? Nisam ih mogao zvati sve, koliko bi to trajalo?! Stvarno sam bio na sto muka. Moja je majka uvijek govorila „na muci se poznaju junaci“. No, to mi u ovom trenutku nije bilo od velike pomoći. Odlučio sam da zovem one kojima glas nije podrhtavao, koji nisu zamuckivali od treme, koji nisu zvučali kao da se javljaju iz bunara (nekako sam si zamislio da takvi nisu pušači), koji su mi od prve, bez kolebanja odgovorili na „test“ pitanje kada su završili fakultet i jesu li se već pokušali zaposliti. Telefonska slušalica uglavnom je bila mokra od znoja mojih ruku i imao sam dojam da mi je na uhu nastao debeli natisak. Mama je za neke ljude govorila da su „debeli za vuhima“, ali to naravno nema nikakve veze sa mnom. Čak sam pomislio da od zasićenja raznim glasovima više i ne mogu dobro procijeniti koga treba, a koga baš i ne zvati na razgovor. Dopustio sam si tu torturu telefonskim pozivima puna dva radna dana. Nisam ni slutio da nakon toga slijedi još veća muka. Pripremio sam pitanja za intervju, od najbanalnijih do nekih trik pitanja radi fine selekcije, ukoliko bi zatrebalo. Noću nisam spavao nego razmišljao da možda uvedem neki specijalni zadatak tipa najbrži prst kao što je to na „Milijunašu“. Uostalom, razmišljao sam, taj bi posao nekome i mogao donijeti milijune. Ja ih sve nisam mogao zadržati za sebe, jer posla je bilo toliko da bi ti potencijalni milijuni klizili kroz prste poput finog brašna kad ne bih našao još nekoga za ispomoć. Osoba broj jedan bila je, jezikom moje majke, naočita. Ali nije prošla finu selekciju. Osoba broj dva imala je divne plave oči i otvoren, širok osmijeh pun bijelih zuba koji su se caklili kao najfiniji kineski porculan. Da sam tražio djevojku koja bi me pratila na poslovne večere odabrao bih upravo nju. Ali ja nisam tražio djevojku. Svi se ožene kao što i svi nauče čitati i tablicu množenja, ali uhodati dobar posao, eh, to ne polazi za rukom baš svakome. Dakle, plavo je oko bilo reprezentativno, ali u uredu bi kopnila, vidjelo se od prve. Osoba broj tri osim oku ugodnih tjelesnih karakteristika imala je ponešto i u glavi. Na žalost nedovoljno da se digne iznad ostalih u mojim provjerama. Osoba broj četiri bila je iznenađujuće brza u pisanju dopisa, ali nije se znala služiti faxom. Osoba broj pet bila je za trojku, nisam joj niti postavljao dodatna pitanja. Osoba broj šest imala je problema s koncentracijom, ali bila je izuzetno komunikativna. Ne smijem niti pomisliti što bi bilo da sam je odabrao. Osoba broj sedam lako je pamtila telefonske brojeve, ali k vragu, čemu to?! Osoba broj osam imala je i pravosudni ispit, ali radila bi samo do srpnja. Uplatila je odmor u Copacabani i ne bi ga propustila za sve odvjetničke kancelarije ovoga svijeta. Osoba broj devet, osoba broj deset i sve ostale osobe koje su defilirale kroz moj ured, sjedale meni nasuprot, smješkale mi se, nastojale ostaviti što bolji dojam, gledale u bakrorez koji je visio na zidu i pokušale ga komentirati kao dio mog dobrog ukusa ne bi li mi se dodvorile, osobe iz finih obitelji, odličnih preporuka od profesora s fakulteta kod kojih su bez problema s visokom ocjenom prošle na plaćenom ispitu, pismene, kulturne, načitane, manje načitane, namirisane, kravata zategnutih oko jakih muških vratova kao i one podrhtavajućih grudi koje žele iskočiti iz push up košarica, razbarušenih, zalizanih, dugokosih, izbrijanih, s debelim zlatnim lancima oko vrata ili bez njih, sve su imale svoje pozitivne strane koje su mi nudile na širom otvorenom dlanu i tko zna koliko onih manje pozitivnih koje sam morao sam otkriti postavljajući trik pitanja i tražeći brzo snalaženje u postavljenom zadatku. Svakog sam kandidata otpratio uljudno mu uz stisak ruke utisnuvši i lažnu nadu da će se baš on ili ona vratiti u ovaj ured, u ovu meku i zajedno sa mnom rješavati nerješivo, rasplitati gordijske čvorove, zalagati se za namirivanje pravde pravednih, za oslobađanje osumnjičenih, za izvlačenje krivih, ali bogatih.
Ostao sam sâm i širom otvorio prozor. Pogledao sam u zelenilo ispred prozora i duboko udahnuo. Olakšanje nije dolazilo pa sam unatoč propisu koji sam poštivao zapalio cigaretu. Uvukao sam muški i sasvim suprotno liječničkim uvjeravanjima i uvjerenjima osjetio kako mi se pluća šire i kako im godi dim koji im se lijepio za stjenke. Prozor sam zatvorio i izašao iz ureda ne zaključavši vrata, poigravajući se sa sudbinom. Bi li netko mogao ući tek tako i iznijeti sa sobom moje probleme koje čuvam u uredu, maštao sam. Što bi dali oni protiv kojih vodim parnice da nestane dokumentacija koja ih tereti! Vratio sam se nakon nekoliko koraka i zaključao vrata, nisam bio spreman poigrati se sa sudbinom.
Nakon svih obavljenih razgovora nisam bio ništa mirniji, ništa pametniji. Nisam mogao odabrati osobu kojoj bih povjerio povjerenje i zadatke. Ne mogu si dozvoliti da kao ugledni odvjetnik zaposlim nekoga tko će mi još više otežavati posao, a znao sam da ako bude prosječan za mene će to biti kao da sjedim uz najvećeg idiota. Ograničenja nisam podnosio.
Otišao sam kući, presvukao se u sportsku odjeću, stavio psa na povodnik i odlučio protrčati Maksimirskom šumom. Šuma je već živjela noćnim životom. Običavam trčati ujutro, kad se šuma budi, kad udiše sve ono što smo mi obični spavači, trkači, ljubavnici noću izdisali. To me osvježi prije napornog radnog dana, nakon toga mlaki tuš i dobar doručak. Ne postoji ništa bolje za početak radnog dana. Ovog puta je drugačije, trčim navečer, ne mogu jesti, ne mogu spavati. Liježem i okrećem se kao na roštilju s lijeve na desnu, pa s desne na lijevu stranu. I pas se čini uznemiren, pogledava me svojim toplim smeđim očima, lizne mi ruku u želji da me smiri, ali ja je povlačim, čak dolazim u napast da je odem oprati pod mlazom tekuće vode. San ne dolazi na oči. Ustajem, palim televizor. Programi razni, vijesti, spektakli, komedija koja mi se učinila previše glupom, kaubojski film, erotski film, pa pomislih bi li me masturbacija smirila… Odlazim u kuhinju, otvaram vrata frižidera i razmišljam hamletovski jesti ili ne jesti. Majčin domaći pekmez od šljiva me mami, mažem ga na kruh. Grizem opranim zubima i na časak zaboravljam na posao. Onda ponovo grč u želucu.
Odlazim do majke i tražim je telefonski broj njene prijateljice Maide. Bila je posebna i nikad nije prezala od noćnih posjeta ili telefonskih poziva, nju je malo što moglo izbaciti iz takta. Iako toliko različita od mene bila mi je draga. Nekoliko puta mi je pomogla u životu svojim savjetom. Ne sjećam se da sam ikada bio toliko smušen i neorganiziran. To današnje probiranje, pa dileme, pušenje u svakom smislu, trčanje, nesanica, bolovi u želucu…
Maida se nije nimalo začudila da je trebam. Samo je rekla da je znala i da je mojoj majci govorila da će me moj radoholičarski karakter stajati zdravlja. Poznaje me od malih nogu, a da me i ne poznaje sve može predvidjeti. Ja nisam baš sklon takvim vjerovanjima, ali ona je mamina prijateljica i stvarno joj mogu vjerovati. Ozdravlja, pomaže. Mama mi je pričala da je nekoj njenoj prijateljici smiješala tako dobar lijek da je za nekoliko dana ozdravila. Drugoj, koja je terenska medicinska sestra je pak priredila kremu kojom je masirala svog pacijenta koji se potom smrtno zaljubio u nju. I dan danas su zajedno.
Uvela me u svoju kuhinju i ponudila me domaćim biljnim uvarkom koji iz pristojnosti nisam mogao odbiti, a moram priznat da mi je pomogao da se opustim. Dok je ona na keramičkoj ploči svog novog štednjaka nešto kuhala ja sam joj pričao o mojim mukama radi pretrpanosti poslom.
-„Znam, znam“- samo je ponavljala i dalje okrenuta prema štednjaku. Malo je sjela do mene, potapšala me prijateljski po ramenu i rekla:
-„Bit će dobro, vidjet ćeš. Ima Maida rješenje i ta tebe. Pa nisi ti s Marsa pao da to ne možemo riješiti“.
Pitala me za obitelj, rekla neka pazim na mamu jer baš nije najbolje sa zdravljem, nešto joj nije u redu s tlakom, ali uskoro će ona to srediti, samo da procvate neka trava koja joj je potrebna za lijek pa će mama opet biti k'o cura, rekla je. Ustala je, napunila malu staklenku nekom mašću koju je za mene priredila i rekla da se tri noći trebam njome mazati i sve ostalo njoj prepusti. Biti ću staloženiji, opušteniji, trezvenije ću razmišljati, iz mene će izaći višak energije i nekih tvari, ali nisam najbolje razumio kakvih. Maidi sam, kao i majci, vjerovao pa nije bilo važno da sam razumijem baš sve.
- „Odmori tri dana, ne idi u ured, neće pos'o uteč niti će ga tko umjesto tebe napravit“- govorila mi je.
Tri sam dana proveo kod kuće ne vjerujući da nisam u uredu, da ne zovem klijente s kojima sam obavio razgovor, ne vjerujući da nisam nervozan i ne shvaćajući što se zapravo događa.
Četvrtog dana sam ustao, otrčao po šumi, prošetao psa, otuširao se, doručkovao i bacio pogled na ogledalo prije izlaska iz kuće. Iz ogledala me gledao zadovoljan i uspješan mlad čovjek, živahnih očiju iz kojih je prštao optimizam. U takvim okolnostima nije mi bilo teško požuriti prema uredu.
Gurnuo sam ključ u bravu, ali vrata su bila otključana. Nemalo sam se iznenadio, ali nisam se uznemirio. Onaj Maidin uvarak me još uvijek držao prilično staloženim. U uredu za pomoćnim stolom sjedio je tip nalik meni. Crna kosa, glatko izbrijan, vedar pogled, zrači optimizmom. Nisam se mogao sjetiti da je bio na razgovoru za posao. Ali kad je dan tako lijepo započeo odlučio sam napraviti presedan i dozvoliti da danas radi bez obzira na sve. Maida me, vjerovao sam, naoružala strpljenjem i poslala nekog svog. Upoznali smo se, pružili si ruke, rekli:
-„Ivo, drago mi je“.
-„Ivan, drago mi je“.
Primijetio je zrnce čuđenja u mome oku, a onda smo se pogledali od glave do pete i prasnuli u smijeh. Moj je suradnik na sebi imao bijele hlače dok su moje bile crne. Njegova je majica bila crna, moja košulja bijela. Kao da sam u uredu imao pozitiv i negativ. Nema veze, samo da vidim kako radi, mislio sam. Što je on mislio nisam znao, ali osjećao sam da mi je nekako blizu.
Radni dan je krenuo jurišno, telefoni su zvonili, predmeti su stajali jedan na drugome tvoreći omanji neboder. Ivan me osvojio na prvu! Podizao je telefonsku slušalicu, nevjerojatnom brzinom kopčao o čemu se radi, pronalazio dopise, ubacivao anexe u spise. Među svim tim papirima kretao se kao da ih je presložio već nebrojeno puta, pročitao, sortirao, rješavao. Kao da mi je Bog poslao dar s neba. A znao sam da je to Maida. Radovalo me i to što je uredan kao i ja. Na kraju radnog vremena sve bi bilo posloženo na stolu, a neki predmeti čak pripremljeni za sutradan. Na njegovom radnom stolu također je stajao okvir sa slikom. Ponekad smo čak istovremeno puhnuli u okvir ne bismo li maknuli prašinu koja je znala pasti pa se zrcaliti na suncu. Njegova obitelj. Istovjetna mojoj. Majka, pas i on. Zato smo i bili tako dobar tim. Mali ali snažan.

- 22:58 - Komentari (22) - Isprintaj - #

14.02.2008., četvrtak



Prstima tvoje lice dodirujem
Kiparskom rukom milujem.
Podatno je poput gline i neka
Bude za sjećanje koje ne mine.

Ponekad je sjeta na tvom licu,
Nekad je to sreća bez kraja.
Kiparica tvoja slijepa
Zna koliko je duša tvoja lijepa.

I u tmini noći i po jutru svijetlom
Poput vjetra koji puše snažno
Koračaj kroz život važno.

Ja tek osmijeh ti darujem
Neka prati te do raja,
Do nebeskoga sjaja.


- 12:41 - Komentari (18) - Isprintaj - #

08.02.2008., petak



O čemu sanjaš ljubavniče
Dok glava ti na jastuku počiva,
Pored tebe u postelji
Dok ljubav tvoja sniva?

Na usnama ti smiješak titra.
U snu držiš je za ruku
Da anđeli je ne odvedu u tišinu,
Bez riječi i u muku.

Ona se ne budi, sniva.
Osmijeh ti daruje
U snu te miluje.

O čemu sanjaš ljubavniče?
To samo ona zna,
Sretna i tek prolazna.

- 21:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #

02.02.2008., subota




Što više jesam
Više se dajem tebi,
Sva svjetla života
Sad uzimam sebi.

Tišinom te grlim,
A krikom budim,
Sve svoje snove
I tebi nudim.

Za mene vječnost upravo traje.
Radost tvoja kojom zračiš
Taj osjećaj mi daje.

I utjeha i plamen neka jesam tebi.
Pogledom i riječima strasnim
Pozivaš me k sebi.




- 18:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se