CHABLIS

25.12.2007., utorak

VESELI I SRETNI BLAGDANI

Image Hosted by ImageShack.us

- 11:27 - Komentari (15) - Isprintaj - #

06.12.2007., četvrtak

POVRATAK PRIRODI

Ležim u bolničkoj sobi i gledam kroz prozor. Nad drveće su se navukli oblaci kao i onda kad mi se dogodila nezgoda. Oko mene u svojim velikim kolijevkama leže otpisani i čekaju. Tablete, injekcije, smrt. Mene su dovezli preksinoć. Hitna nije uključila ni rotirku ni sirenu. Nisam bila prvoklasna pokvarljiva roba, ovakvih poput mene dovažaju na tone, svako toliko.

Spremala sam ručak za obitelj. Sin je bio na fakultetu, muž je spavao jer uglavnom radi noću. Čak i kad su mu oči otvorene meni se čini da nije budan.
Recept za ručak sam pronašla u dnevnim novinama, obrok u skladu s godišnjim dobom. Činilo mi se da je to baš prava stvar i odlučila sam još samo otići na tržnicu po malo voća za voćnu salatu.
Svi znaju kako je to kad se ode na tržnicu, uvijek doneseš više nego što si odlučio kupiti. S vrećicom jabuka, dunja i krušaka zaustavila sam se pored klupe s ukrasnim tikvicama i kupila dvije. Sljedeće zaustavljanje bilo je kod ribarnice, odlučila sam odmah kupiti nešto i za večeru. Uz sve one ljeskave peraje i oči koje su me gledale iz kristalića leda moju pažnju su privukle ribe koje su u nepravilnim razmacima poskakivale u vlažnoj, sluzavoj kašeti. Cvergli. Mali, vrckavi, živi, ulovljeni tog hladnog jesenjeg jutra. Podvrsta soma. Kupila sam jednog, za probu. Uz malo blitve i krumpira bit će dovoljno za laganu večeru sinu i meni, muž ionako večera vani. Prodavač ga je prvo bacio na vagu, zatim u prozirnu najlon vrećicu, zavitlao njome dva puta oko nje same i zavezao te tutnuo u neprozirnu bijelu. Na povratku kući kupila sam još sol, kruh i novine pa ih ubacila u vrećicu s ribom.
Uspuhana od uspinjanja po stubama, otključala sam stan, vrećicu sam samo spustila na pod pored prvog kuhinjskog elementa. Zapalila sam cigaretu. Iako sam svjesna posljedica nemam nimalo grižnju savjesti. Uvlačim zdušno kao da mi je zadnja. Nekad popušim i po dvije kutije, iz čistog gušta. Listala sam novine, trag je ostajao na mojim prstima. Najviše strada desna ruka, zapečaćena žuta miješa se s olovno sivom. Nimalo damski, ali nekih zadovoljstava se ne želim lišiti. Uživanje u miru i tišini samo je povremeno prekidalo nervozno kreštanje ostarjele papige Erike.
Oprala sam ruke i voće, narezala ga na komadiće, začinila ga šećerom i sokom limuna. Uskoro je stigao i Fićo.
-Bok majči…-viknuo je s vrata i ne skidajući cipele sjeo za stol.
-Ruke, ruke, sine…rekla sam umjesto odgovora na pozdrav. Taj nikada ne pere ruke, ako ga se na to ne podsjeti. Možda i jest neka trauma iz djetinjstva, ali sad neću time razbijati glavu, sumnjam da bih nešto mogla promijeniti.
-Jedem žlicom, ništa neću dirati svojim prljavim prstima, ne brini. – rekao je i poljubio me u lice.
Brbljajući pojeli smo ručak i on je nestao u trenu.
Još sam se malo vratila novinama. Zapalila. Parlamentarni izbori, dolazak saksofonista Joshue Redmana, turska vojska čeka zapovijed za udar na Kurde, i tako dalje, i tako dalje. Već sam se gotovo umrtvila gledajući u crna slova na novinskom papiru.
Neki šušanj prenuo me iz moje kvazi nirvane. Pogledala sam u tom smjeru, ali ništa nisam vidjela. Vratila sam se slovima. Za koji časak šum se ponovio. Onda je nešto crno projurilo po podu između kuhinjskih elemenata i umirilo se.
Skočila sam kao da me nešto ubolo. Pobjegla sam u hodnik i zalupila kuhinjskim vratima da se staklo zamalo razbilo. Srce mi je bilo u petama, ostala sam bez zraka. Stajala sam tako nekoliko dugačkih i neprolaznih trenutaka u hodniku, otvorenih usta poput ribe na suhom, potpuno sama, bez šlapa na nogama, bez cigarete u ustima i bez telefona u ruci.
Štakor? Bojim ga se k'o samog vraga! Prvo mi kroz glavu nije prolazilo ništa. Ni kisik, ni krv, ni misli. Bila sam okamina straha. A onda sam polako počela osjećati noge, pa ruke, sve pomalo. U glavu su se vratile neke misli, neki usput pokupljeni pojmovi vezani uz glodavce, posebice uz štakore i njihovu inteligenciju. Što je on to smislio, zašto baš u mom stanu, znade li on nešto više od mene? Je li mu do druženja? Dotaknula sam kvaku kuhinjskih vrata, malo zadržala hladnu ruku na hladnom metalu i onda naglo otvorila.
Nigdje ništa. Samo je Erika je zafućkala, kao da se u kuhinju ušetala Angelina Jolie. Oprezno sam zakoračila. Stvari koje sam donijela s tržnice još uvijek su stajale na podu, vrećica je bila prevrnuta kao da je štakor izjurio baš iz nje. Kleknula sam, sagnula se glavom do poda i pogledala ispod kuhinjskog elementa. Iz prozirne vrećice promatrale su me ugasle oči jadnog malog cvergla. Nisam se imala snage niti nasmijati vlastitoj strašljivosti. I nekako mi je bilo žao tih riba koje donose žive da bismo ih mi pojeli sasvim svježe. Izmorena od straha uzela sam somića i zajedno s vrećicom gurnula ga u frižider, neka stoji tako do večeri.

Vlado je spavao snom pravednika, niti Erikino kreštanje, niti moj krik nisu ga probudili.
Umor koji se uvukao u moje tijelo nakon scene s ribom potjerao je i mene u krevet. A onda, osnažena snom i humorističkom serijom ustala sam i krenula prirediti večeru.

Izvadila sam cvergla iz frižidera, otpetljala čvor na vrećici i položila ga na dasku za rezanje.
Baš sam se rastužila! Posred tijela imao je još uvijek utor od kutije soli koja ga je nekoliko sati pritiskala. Uzela sam nož špicastog vrha i zarila ga pored repa. U taj čas riba je podigla rep, mlatnula po dasci, izvijugala, okrenula se i ni sama ne znam kako, ali ugrizla me za kažiprst. Stajala sam iznad nje u nevjerici, s krikom koji je ovog puta ostao u meni. Na kažiprstu su se pojavile kapljice krvi. Somić je ležao na dasci i gledao me. Gledala sam i ja njega. Između nas lelujala je tišina. Čak je i Erika ušutjela.
Gurnula sam prst u usta, zagrizla oko rane da iscijedim što više krvi i ispljunula je u zahodsku školjku. Vratila sam se u kuhinju.
Začepila sam sudoper, napunila ga hladnom vodom i ubacila cvergla unutra. Bacakao se i nekoliko puta preskočio u drugo, prazno korito. Uporno i nježno sam ga vraćala, strpljivo poput majke koja svoje mladunče uči nekim životnim stvarima. Sve dok se nije smirio. Ove večeri nismo jeli ribu. Fićo se zadovoljio ostatkom ručka koji je Vlado prespavao.
Mjesec se pojavio na nebu. Tukao je svojom svjetlošću u kuhinju, obasjavao vodenu površinu u sudoperu. Cvergl je monotono plivao uokolo. Ubacivali smo mu kruh koji nije niti pogledao. Razmočeni komadići skupljali su se uz stjenke sudopera.
Sljedeći dan pokušali smo s paucima koje smo pokupili po tamnim zakutcima stana. Nije ih ni taknuo.
Naša vrata često su se otvarala i zatvarala ovih dana. Dolazili su nam prijatelji i susjedi, razgledavali su cvergla i slušali moju priču. Sve me to podsjećalo na mimohod prilikom ispraćaja prvog hrvatskog predsjednika na posljednji počinak.
Prošla su već dva dana, a naš som, jadan i gladan, i dalje je kružio u mutnoj vodi sudoperskog korita. Treći dan navečer odlučila sam ga spasiti. Što ćemo, kako ćemo, nije bilo najjednostavnije odlučiti, ali tri pametne glave smislile su plan. S cverglom u Jarun.
U veliku vrećicu za zamrzavanje stavila sam vodu i u nju cvergla. Fićo je uzeo kameru i baterijsku svjetiljku. Vlado je ostao kod kuće spremajući se za posao.

Breze su se savijale pod naletima vjetra. Puhalo je kao da nas vjetar želi odvratiti od naše nakane. Pljuštalo je i kiša nošena vjetrom smočila nam je kose ispod kapuljača kabanica. Fićo se bojao za kameru, ali odlučio je snimiti povratak prirodi. Dok smo došli do jezera bili smo i promrzli i mokri. Dok je Fićo namještao kameru ja sam u jednoj ruci držala svjetiljku, a u drugoj vrećicu s ribom.
Jezero je bilo jednako tamno kao i olujno nebo. Ništa se nije vidjelo, samo mali krug koji je oko nas ocrtavala svjetiljka.
Odvezala sam vrećicu i bacila ribu u jezero. Nekoliko puta je zamahnula repnom perajom, a onda se nenadano okrenula i vratila. Primila sam ju u ruku sve ne vjerujući, i prije nego li me preplavio nalet nježnosti bacila sam ju još dalje. Osvijetlila sam joj put. Zamahnula je nekoliko puta, na trenutak nestala i onda se vratila. Fićo i ja gledali smo se bez riječi. Oko nas je fijukao vjetar, kiša nam se cijedila niz lica i odjeću. Fićo nije ispuštao kameru, sve je snimao. Uzela sam soma u ruku i zakoračila u jezero. Bilo je hladno i mokro baš kao i ova večer. Bacila sam se u vodu, u jednoj ruci držeći soma, drugom veslajući. Ako ga odnesem dovoljno daleko sigurno ću ga spasiti, mislila sam. Zar je moguće da se toliko naviknuo na nas da nas ne želi napustiti, pitala sam se. Riba se nije opirala. Onda sam je pustila i ona je plivala pored mene. Više se nije vraćala prema obali. Bilo je tako hladno da više nisam osjećala udove, ni tijelo. Ništa.

Probudila sam se u nepoznatom prostoru. Metalni krevet i izblijedjela bolnička pidžama. Infuzija. Sasvim sam bez kondicije, pomislila sam. Samo da prikupim malo snage, vratit ću se tamo gdje sam stala.


- 15:03 - Komentari (24) - Isprintaj - #

01.12.2007., subota

Volimo se
i koračamo
paralelno.

Naše se duše
nikada stopiti
neće.

- 10:13 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se