welcome to my blog
petak, 23.12.2005.
Nova škola, novo društvo, 8
|
Dok se Ari tuširao, Kai si je priredio odjeću za preobući. Ari je ubrzo izašao umotan u ručnik i ode u sobu obući se. Kai ode pod tuš. Namjestio je vodu i ušao u tuš. Istuširao se na brzinu, napravio frizuru i obukao trenerku. Ari ga je već čekao u dnevnoj. - Idemo? – pita ga Ari - Aha, a gdje ćemo na jelo? - Nemam pojma, pitat ćemo Alex. – odgovori Izašli su iz sobe i hodnikom krenuli prema dizalu. Nisu dugo čekali i sišli su u predvorje. Tamo su sreli prof. Clarka, ravnatelja. - Dečki, kuda će te? - Idemo na ručak. – odgovori Kai – Zanima me samo, jel plaćamo što u kampusu? - Ne, ne daj Bože! Ništa vi ne morate plaćati. – odgovori profesor - Ok, samo pitamo. A gdje ima kakav restoran? – priključi se razgovoru Ari - Pa možete ići u učenički restoran, to vam je tu na prvom katu lijevo, a imate s druge strane jezera dobru piceriju - uputi ih profesor - Hvala, idemo tamo. – pozdrave Izašli su u veliki park pred dvorcem, dalje malo je bila obala i osrednje jezero. Primijetili su blizu biciklističke staze i parkirane bicikle. - Jel možemo uzeti bicikli? – pita Kai Arija - Da, vidiš da piše Quesland na njima. Penji se. Kai se tek popeo a Ari je već vozio uz jezero. Kaiju nije bilo teško sustići ga. Spazili su neko manje društvo kako pješači prema istoj piceriji. - Hoćemo s njima? – pita Kai - Pa mogli smo. Čekajte nas! – vikne Ari Siđu s bicikla i naslone ih na drvo. - Bok, ja sam Ari, ovo je Kai. – predstavi ih - Bok. – pozdravi i Kai - Vi ste novi? – pita jedan - Da, a vi? - Samo neki. Usput, sam Rex, a ovo su Meta, Abeti, Misty i Saber. – predstavi ih - Bok. – pozdrave Kai i Ari ostale – Već ste si dali nadimke. - Aha, kad ste vi stigli? – pita ih Meta, crvenokosa cura jače građe. Kao i većina crvenokosih, onih prirodnih, imala je mnoštvo pjegica po obrazima a nisu niti zaobišle ramena koja su izvirivala iz kratke majice. Odmah se zagledala u Arijeve oči. - Danas, a vi? – odgovori pitanjem Kai - Mi smo grupa od jučer. Kai, jel da? – pokaže Saber na Kaia a ovaj mu klimne – Kakve su vam mogućnosti? - Pa, ja imam extra osjetila. - A ja sam telekinetik. - Ja sam telepat i telekinetik, iako mi bolje ide telepatija. – izjasni se Rex - Moje telepatske sposobnosti su na minimumu. – požali se Ari – A vi ostali, što vi radite? - Ja sam metamorf, što mi i ime govori. – pohvali se Meta - Ja mogu telepatijom upravljati vremenom, mislim kišom, vjetrom i slično. – objasni svoje moći Misty - Ah, još ja. – počne Saber – ja sam kao neka vrsta metamorfa, ali pretvaram se u polu-čovjeka, polu-mačku, ali samo u onu s kojom sam imao kontakt. Ma, komplicirano jel da? - Ma uredu je. – reče Kai - A ja, hello, mene ste preskočili. – javi se niža tamnoputa cura, potpuno crnih očiju. – Ja te mogu uhvatiti ovako, dok me gledaš. – reče Abeti Ariju i odjednom mu s leđa priđe i uhvati ga za guz. Zatim nestane. Ona Abeti koja je pričala bila je cijelo vrijeme ispred Arija. - Tko…? – pita Ari - Pa ja. – odgovori mu Abeti dok su se ostali smijali. – imam sposobnost bilokacije, znaš ono, na dva mjesta istovremeno? - Kako fora! - Da, pričaj mi o tome… - nasmiješi se Nastavili su s pričom i krenuli prema restoranu. Neko vrijeme su komentirali Quesland i prepričavali kad je tko prvi put otkrio svoje sposobnosti. Zatim su cure počele zafrkavati Arija zbog tvrde guze, na što se ovaj samo crvenio. Rex je demonstrirao svoju sposobnost telepatije pogađanjem pojmova koje su ostali zamislili. U jednom trenutku je oko njih trčalo nekoliko Abeti, sve iste i sve pjevale u glas neku iritantnu pjesmicu. Saber si je promijenio oči da mu budu kao mačje. Brzo su se sprijateljili i čim su stigli u piceriju sjeli su svi zajedno za veliki stol. Priđe im konobarica… |
- 22:14 - Komentari (39) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.12.2005.
Jeftini trikovi, 7
|
- Da, slobodno. – reče Kai - Bok, mogu ući? - Da…– Kai se ustane s kreveta. U sobu uđe plavokosi dečko, njegove visine. - Ja sam Ari, tvoj cimer, barem su me tako obavijestili. - Bok, ja sam Kai. – pruži mu ruku - Znam, pročitao sam. Ja sam stigao malo prije tebe. Ja i Mirague smo bili prije tebe kod ravnatelja. - Ti znaš tu «Mirague»? – pita ga nevjerno Kai sjetivši se ravnateljevih riječi o nevidljivoj curi - Da, išla je sa mnom u osnovnu. Ta je lako mogla nestati sa tjelesnog. – našali se Ari - Ona je kao nevidljiva, da baš. Oprosti ali ja to ne vjerujem, a zašto si ti tu, ako nje tajna? - Telekinetika, a ti? – pita ga Ari - Da, da, dokaži. – prkosno će Kai - Da otvorim prozor. – prozor se sam polako digne. – Ili da otvorim vrata? – kvaka se polako spusti nadolje i vrata se otvore. – Želiš još? - Nemoguće… - prošapće Kai - Ooo, moguće, moguće. – uvjeri ga Ari - Jeftini trikovi… - prošapće Kai - Kako želiš. Uvjerit ćeš se vrlo brzo. Tako je sa svim novootkrivenima. - Odakle si? - Iz Londona, a ti? - Iz Dublina. – započnu upoznavanje - Koliko si star? - Napunio sam 14. - Ja ću još malo 16, kasnio sam u školu da ne misliš da sam pao. - Što sve možeš raditi, mislim… - Svašta. – prekine ga Ari – a najdraže mi je bilo zafrkavati profesore. - Fora. - A kad su tebe pozvali u Quesland? - Jučer. – odgovori Kai - Ma da, tako kasno?! Mene su otkrili kad sam imao tri godine. Od onda me moji starci odgajaju u skladu sa sposobnostima, kao da ih učim kontrolirati. Od onda sam upisan u Quesland. A nisi mi odgovorio, što ti možeš? - Imam veoma jaka osjetila. Vidim, čujem, čak i osjetim elektricitet puno bolje nego ostali. - Baš dobro. Onda jesi si smislio nadimak? - Kakav nadimak? - Pa običaj je u prvom tjednu škole upisati u bazu podataka svoj nadimak, nešto kao tajni identitet. Npr. Jasmine je uzela ime Mirague, prevedeno sa francuskog nešto kao poluvidljiva, kužiš? - Aha, jesi si ti smislio? - Nisam ni ja još. – odmahne Ari - Jebote, sad tek vidim da imaš ljubičaste oči. Kako super. - Aha, moj adut. – nasmije se Ari – Cure su uvijek padale na moje oči. Trebaš ih vidjet kad sam ljut, kao da gore ljubičastim plamenom. Jednom me je neki lik napao dok sam se vozao parkom. Gurnuo me sa bicikla i nešto mi govorio kao da sam se izgubio i nek odjebem. Nisam tada bio raspoložen. Oči su mi počele gorjeti i koža mi je svijetlila laganim ljubičastim sjajem. Nisam se mogao kontrolirati i sjebao sam nekoliko obližnjih svjetiljki. - Kako? – znatiželjno će Kai - Samo su popucale. Lik je samo pobjegao a ja umro od smijeha. - - Mislim da će mi se jako svidjeti ovdje. - Meni je već super, nego ja sam gladan. Hoćeš sa mnom potražiti kantinu? - E pa ta ti je pametna. - Ja se odo istuširati i presvući pa idemo, može? – pogleda ga Ari - Može, i ja ću se istuširat poslije tebe. Ari ode u svoju sobu, uzme neke stvari i ode u kupaonu. Kai se izvali na krevet. Nije mogao vjerovati da se sve to događa. Sjeti se Arija i njegovih navodnih sposobnosti. Ustane se i priđe vratima, zatvori ih i provjeri kvaku. Bilo je sve u redu… Pomisli kako će trebati puno više od jeftinih trikova da ga uvjere u te tako zvane moći. Ali ne buni se… ipak mu je dobro :) |
- 14:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 21.12.2005.
Uvodni razgovor, 6
|
- Želite li što popiti? – upita ga profesor - Ne hvala. - I kako vam se sviđa, ovako na prvi pogled? - Odlično je. – odgovori Kai - Bez treme molim. – sjedne za stol – Mislim da je vrijeme da pređemo na stvar. Sigurno se pitaš zašto si pozvan. Ova škola jest za nadarene učenike, ali ne za odlikaše nego za osobe poput nas. Vidiš, od tisuću rođenih djece, samo jedno posjeduje nekakve posebne sposobnosti. Mirague, djevojka koju si malo prije sreo tu na izlazu, postane nevidljiva kad je preemotivna. - Oprostite, al… - počne Kai - Znam da ti je nevjerojatno sve to. Ono što drugi nazivaju tvojom bolešću tvoja je jakost. - Što moja bolest ima s tim? – pomalo nervozno pita Kai - Vidiš Kai, mi ostali vidimo oko sto tisuća boja dok ih ti vidiš oko šesto tisuća. Mi čujemo zvuk od dvadeset do dvadeset tisuća herca, ti čuješ mnogo, mnogo više. - Istina čujem malo osjetljivije. Ali da li se to može nazvati posebnom moći? - Zvat će se kad se uvježbaš. Vidim, još si jako sumnjičav. Prije dvije godine smo došli u posjed tvom DNK i testirali ga. Uvidjeli smo malu promjenu na njemu. Ta ti promjena omogućava iznimno jaka osjetila. Zar se nikad nisi pitao kako uvijek znaš da ti je netko u blizini. - Pa jesam… - odgovori Kai - I da li si pronašao odgovor? - Pa ne... - odgovori - Koža ti također osjeti elektricitet koji proizvode tijela živih bića. - Oprostite. – Kai se nasmije – ali ne mogu vam povjerovati. - Povjerovat ćeš. Evo rekao sam ti zašto si pozvan. Slobodan si do večere, sad idi u svoju sobu i upoznaj se sa cimerima. Na kraju stepenica imaš veliki monitor, kad dođeš do njega pitaj samo naglas da ti pokaže put do tvoje sobe. - Pitam koga? - Računalo i molim te oslovi ga sa Alex. Iako je UI, ne želi komunicirati ako ga se ne oslovi s imenom. - Dobro, idem sad… - ustane se Kai i krene prema izlazu – doviđenja. Izađe u veliko predsoblje i popne se na prvi kat. Malo se osvrtao i zapazi sa strane veliki ekran. Priđe mu. Gledao je okolo ima li koga. - Alex? – pozove i ekran se upali. Sa druge strane ekrana ga je gledala glava brinete, podosta atraktivne. – Wow, ti me stvarno čuješ? – pitao je Alex. - Da, g. Scott. – odgovori mu Alex preko malog zvučnika pored monitora - Alex, kuda idem do sobe 312? - Uđite u dizalo. – dizalo pokraj se otvori. Kai uđe u dizalo. U dizalu se uključi mali ekran. – idete na treći kat. – vrata se zatvore i počnu se dizati. Brzo stanu i Kai izađe van – Idite desno. Vidjet će te broj na vratima. - Hvala. – Kai krene prema sobama. Mislio je u sebi kako su ovdje svi ludi, da je ovo sve plod nečije pretjerane mašte i ovisnosti prema SF filmovima. U dvorcu više nije bilo tiho. Iz soba se čuo razgovor a na suprotnoj strani su šetale neke cure. Hodao je po dugom hodniku i napokon stigao do sobe 310. Znači bio je blizu. Pošao je još malo naprijed i došao pred 312. Otvorio je vrata karticom i ušao u mali stan. Odmah iza vrata je bio dnevni boravak, potpuno opremljen i troja vrata. Na jednima je bila ceduljica sa njegovim imenom. Uđe u malu spavaču sobu. Dva kreveta i ormara, stol i stolice samo su neke od stvari koje su se mogle naći u sobi. Na podu je bila i njegova torba. Skinuo je jaknu i vratio se u dnevni boravak. Na srednjim vratima bio je srebrni znak WC. Pokuca i nitko mu se ne javi. Uđe u mali WC, osim umivaonika, WC školjke i tuša nije bilo ničega. Cijeli apartman je bio moderno uređen, u dizajnu je prevladavao kamen i metal a bilo je i dosta cvijeća. Vrati se u svoju sobu i sjedne na krevet. Netko pokuca… |
- 21:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #
utorak, 20.12.2005.
Quesland, napokon... 5
|
Kai se osvrtao oko sebe i pogledavao kroz prozor. Vidio je gradsku vrevu ispod sebe. Mostovi preko Themse su bili prepuni auta. Ustao se otišao do WC-a. Umio se i popravio frizuru te se vrati na mjesto. Benjamin mu da znak da se veže. Avion se naglo počeo spuštati i nakon minutu, dvije se osjetio trzaj. Gume su škripile i palile se o asfalt. Počeli su se polagano voziti do pomoćne piste gdje su ih čekale auto stepenice i crni terenac. Benjamin je uzeo Kaijevu torbu dok je pilot otvorio vrata aviona. Stepenice su se približile i Benjamin je prvi izašao a slijedio ga je Kai i pilot. -Moramo požuriti. Uđi u auto. – reče Benjamin Kaiju -Ok. Za koliko stižemo? -Pola sata ako ne bude gužve. – odgovori vozač auta kroz prozor Kai uđe i zatvori vrata. Benjamin uđe naprijed i da znak vozaču da krenu. Malo im je trebalo da izađu iz aerodroma i krenu autocestom. -Izvoli, prikrati si vrijeme. – okrene se Benjamin i da Kaiju brošuru škole -Hvala. Na naslovnici je bio ogroman dvorac, veliki perivoj i jezero. Počne listati. Na prvih nekoliko strana¸se nalazilo uvodno štivo o povijesti škole i osnivačima. Malo je pregledavao slike i vidio kako to sve otprilike izgleda. Uskoro su napustili grad i sišli s autoceste. Počeli su se voziti po nekoj sporednoj cesti kroz šumu. Nakon nekoliko minuta vožnje stigli su na rampu gdje su stali te je vozač izašao van. Otišao je do čuvara i tamo se na trenutak zadržao. Kad se vratio rampa se digla i nastavili su put. -Dobrodošao u Quesland. – poželi mu Benjamin dobrodošlicu -Hvala. To sve je posjed škole? -Da, imamo još desetak minuta vožnje do kampusa. Cesta je ušla u krivinu. Kai je gledao okolo i vidio je da se kroz, sada već rjeđu šumu, nadzire nekakav grad. Izašli su iz krivine, a i iz šume. U daljini je vidio veliki dvorac, nekoliko manjih, razna postrojenja, kuće, igrališta. Bio je preiznenađen za ikakvo razmišljanje. Već su se skroz približili i počeli prolaziti pored malih kućica i štala. -Imate i konje? -Da, možeš jahati ako želiš. A vidiš onu zgradu sa kupolom na krovu, to ti je bazen a pored odmah je teretana. – odgovori mu Benjamin -I sve se može koristiti? -Naravno. Kai je jedva čekao da sve to iskuša. Vidio je da su ušli u park. Prešli su preko mosta i sada je jasno vidio dvorac. Cesta je završila na velikom parkiralištu. Zaustavili su se i Kai je izašao. Bio je veoma uzbuđen, srce mu je lupalo, mislio je da je najsretniji na svijetu što su ga pozvali ovdje. -Hajde, idemo unutra da te smjestimo. – reče Benjamin Krenu u dvorac. Ušli su veliko, preveliko predvorje. Veliko stepenice su se protezale u dva smjera na kat. Na jednom kraju se nalazio kamin i fotelje. U sredini je bila diskretna fontana. -Idemo do recepcije. – pozove ga Benjamin -Evo me. -Daj mi svoju karticu. – Kai mu preda karticu i provuče kroz ju kroz malu konzolu. -Dobrodošli g. Scott. – oglasi se onaj kompjuterski glas -Wow, mislim da će mi se ovdje jako sviđati. – primijeti Kai -I ja mislim. – iz printera pored konzole izađe mali papir. – aha, evo ga. Da vidimo gdje si smješten. Soba 312, lijevo krilo. Super, blizu si mene. Ja ću ti odnijeti stvari. Ti prvo moraš kod ravnatelja. -Zašto? – pita Kai -Mali razgovor za dobrodošlicu, ništa opasno. Odi pravo kroz ona vrata, daj tajnici karticu da te najavi. – pokaže mu na velika vrata blizu podnožja stepenica. -Ok. – Kai uzme svoju karticu i krene prema vratima Kod vrata nije vidio kvaku ali je vidio onu istu malu konzolu. Pun sebe provuče karticu. Na malom ekranu se ispiše «g. Scott». Vrata se otvore i uđe. Priđe stolu gdje je bila starija gospođa. -Dobar dan. – pozdravi Kai - Ja bih trebao do ravnatelja. -Molim vašu ID kartu. – Kai joj preda karticu i ona nešto ukuca. – ravnatelj će vas primiti za koji trenutak, izvolite karticu. -Hvala. Vrata se otvore i Kai krene unutra. Odjednom ga nešto gurne. Osvrne se ali nije bilo nikog osim njega i tajnice. Imao je osjećaj da je netko protrčao pored njega. Okrenuo se u nastavio dalje. Ušao je u ured. Za stolom nasuprot njega je sjedio stariji prosijedi gospodin u odjelu. -G. Scott, dobrodošli, izvolite sjedite. – pokaže mu na stolicu gospodin – Ja sam prof. Clark. -Dobar dan. – uzmuca se Kai i sjedne… |
- 14:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.12.2005.
Pa nije ti ovo putnički avion... 4
|
Subota ujutro. Na cestama i nije bilo previše gužve. Kaijeva mama je vozila relativno brzo, pa su na aerodrom stigli na vrijeme. Parkirali su na ulazu, uzeli stvari i zaputili se prema info pultu. Na aerodromu je već bila gužva. Avioni su slijetali i polijetali svaku minutu. Gužva se osjetila i na terminalima gdje su se slova i brojke mijenjale iz sekunde u sekundu. Prišli su pultu. -Oprostite, sin mi putuje letom u 07.30, koji je izlaz. – upita gđa. Scott mladu gospodičnu na pultu i preda joj kartu -Da, da… -reče nakon što je pročitala sve sa karte - To je privatni let. Tamo kod preglednog prolaza vas čeka gospodin u odjelu, ima tablu sa vašim imenom. -Hvala. Zapute se kod prolaza, koji i nije bio daleko. I stvarno, tamo je bio mladi dečko, nekih 25 godina, u odijelu i držao tablu s natpisom Scott. -Oprostite, mi smo Scott. – obrati mu se gđa. -Dobro jutro, kako ste? Ti si Kai, zar ne? – upita ih dečko -Da, ja sam Kai, ovo je moja mama. – predstavi se Kai -Ja sam Benjamin, iz Queslanda. -Na pultu su nas poslali k vama. Vi zasigurno znate kojim letom idete? – upita ih mama -Naravno, kad smo kod leta bolje da krenemo. Ja vas čekam s druge strane. – reče i uzme Kaijevu torbu i prođe kroz kontrolu. Gđa. Scott odmjeri Kaia od glave do pete. -Pazi tamo na sebe, i obavezno se javi kad stigneš i kad saznaš kad se vraćaš. – počne klasično majčinski gđa. Scott -Ma hoću mama… Idem da čovjek ne čeka. – zagrli mamu i izvuče se prije poljupca -Bok… - mahne mu mama Kai preda kartu, prođe kroz port i krene prema Benjaminu. Usput je provjerio da li je ponio sve osobne stvari. -G. Benjamin, kad kreće let? -Kao prvo, zovi me samo Benjamin, a kao drugo letimo čim uđemo u avion. Došli su do izlaza za let. Stjuardesa ih je samo pozdravila. Produžili su pravo u avion bez da su pokazali karte. Avion je bio mali, uređen poput malog dnevnog boravka, sa televizorom, mini barom i sličnim (ne)potrepštinama. Crveno crne fotelje su se isticale od bijelih podova i zidova. Benjamin je pokazao Kaiju da sjedne na fotelju i pošao u pilotsku kabinu. Kai se malo osvrtao i Benjamin je već izašao. -Polijećemo. – upozori ga Benjamin -Kad stižemo? -Za nekih sat vremena, i dok iz Londona stignemo do Queslanda još sat… Nego kako si, pretpostavljam da te puno toga zanima. -Pa moglo bi se reći. Prvo i osnovno, zašto ste odabrali mene? -E, na to pitanje će ti odgovoriti netko drugi. Strpi se još malo. -No dobro… -E, imam nešto za tebe. – preda mu mali paketić i omotnicu i dok je Kai otvarao ovaj mu nastavi objašnjavati – karticu sa osobnim podacima uvijek nosi sa sobom, bez nje ne možeš koristiti ništa na posjedu. Druga kartica ti je za bankovni račun, Quesland svakom đaku daje mali džeparac. Kai odloži sve na mali stolić i otvori paket. -Tvoj biper, ako nešto iskrsne da budeš dostupan. Također, pomoću njega te možemo pronaći preko satelita. Dobivaš i novi mobitel. – završi Benjamin -A što će mi sve to? Mislim nije li to malo previše… -To je sve za tvoju sigurnost. Mi kao škola i ustanova smo sada odgovorni za tebe, pa moraš imati vrhunski tretman a da te to ne zbuni, i ostalim učenicima damo isto. -A, ako smijem pitati, što vi radite u školi? -Pa, vidiš, ja ću ti predavati parafiziku, i biti, ovaj, nešto poput razrednika. Kai se malo odmah povukao. Nije mu bilo drago što nije znao da je s profesorom. -Ma opusti se, kod nas nema razlike između profesora i učenika, npr. ja dijelim spavaonicu sa jednim učenikom sa pete godine i s jednim mlađim asistentom. Ti se raskomoti, i odi se preobuci, iza ti je garderoba, priredili smo ti odjeću, nešto kao uniformu ali pokušavamo pratiti trendove koliko možemo. -Ok. – Kai se ustane i ode se preobući Preobukao se na brzinu i vratio na fotelju. Pregledavao je nove kartice i mobitel. Brzo je shvatio da to nije neki mobitel što ga svi mogu kupiti. Pregledavao je funkcije na aparatu, malo listao neke časopise, kratio vrijeme… Još se malo komešao po fotelji kad je pilot izašao iz kabine i upozorio Benjamina da su iznad Londona. -Pa zar tako brzo? – pita Kai -Pa nije ti ovo putnički avion. – osmjehne se Benjamin |
- 14:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 17.12.2005.
Profesorski tim, 3
|
Helikopter se polako spustio na pustu livadicu te je nekoliko crnih prilika istrčalo i otvorilo vrata u zemlji. Prenijeli su sanduk iz helikoptera i polako ga spustili u otvor u zemlji. Spustili su se u hodnik desetak metara pod zemljom. Počeli su hodati u koloni kroz gusti mrak. U tišini su se samo čuli koraci i kapanje vode. Kako su napredovali tako je i zrak bio ustajaliji. Pod više nije bio mokar a zvuk kapanja zamijenilo je odjekivanje koraka po kamenoj površini. Stigli su do križanja i skrenuli lijevo. Hodnik je ovdje već bio drugačiji. Ni izlaz nije bio daleko. Samo desetak metara dalje bile su stepenica i vrata na vrhu. Pored vrata svijetlila je mala konzola. Kada je kolona stigla do stepenica prvi u koloni je potrčao do konzole. Trenutak je stajao i zatim je primaknuo glavu konzoli. Kroz mali otvor izviri mala sonda i laserom pređe preko oka. Upale se svijetla oko vrata i ženski digitalni glas im poželi dobrodošlicu: -Dobrodošla Sy. -Idemo, već nas čekaju. – požuri ih Sy -Neka smo i to obavili, spava mi se. – dobaci netko iz kolone. Ušli su neku vrst predvorja. Skinuli su sa sebe crne kombinezone i sad su se jasno vidjeli. Dvije cure i tri dečka, godina između 25 i 35. Predvodnica, Sy krene do vrata nasuprot podzemnom hodniku: -Požurite, prof. Clark nas čeka. -Evo, svima se jednako žuri spavat. -Meni se sve čini da ćemo mi svi spavati a da će tebi reći da pregledaš podatke. Već ga čujem kako govori; Sean, molim te ostani. «Trebaš mi pomoći oko podataka.» - oponašala je Sy prof. Clarka. -Kladimo se u 10€ da neće. – pruži joj ruku Sean -Naravno, čak tvrdim da će reći doslovno tako. – prihvati okladu Sy Spuste ruke i pođu u novi hodnik. Sean i Sy su nosili sanduk dok su ih ostali pratili. Skrenuli su desno i ušli u mali kompjuterski laboratorij. Unutra ih je već čekao stariji gospodin u odijelu. -Večer, profesore. – pozdravi Sy -Večer, vidim večer je bila uspješna. -I više nego uspješna, srušili smo svoj rekord. Policija je nije niti došla a mi smo već prelijetali Big Ben. – smijao se Sean -Benjamine, molim te, spoji disk. Visoki crnokosi dečko, podosta krupne građe, priđe sanduku, otvori ga i izvadi prijenosni hard disk. S obližnje police uzme standardni USB kabel i spoji disk sa svojim laptopom. -Profesore, vidite i sami, svi su podaci tu. -Možeš li provjeriti da li su podaci bili kopirani. -Da, ali potrajat će nekoliko sati. Do jutra će biti gotovo. – odgovori Benjamin profesoru -Sean, molim te ostani s Benyem dok ne završi analizu. – zamoli prof. Seana -Uredu. – Sean pogleda Sy kako se ova smiješi -Ostali možete ići. Pozdrave se i odu iz laboratorija. Profesor je otišao na lijevo dok su ostali produžili pravo. Ušli su u dizalo i izašli na trećem katu. Sy i Ciara, druga djevojka iz tima su pošle nadesno prema ženskim spavaonicama a Max, posljednji član tima na lijevo, prema muškim spavaonicama. Trebalo se naspavati, ipak sutra počinje nova školska godina makar za njih ona zapravo nikad niti ne završava… # # # Kai se probudio ranije nego inače. Otišao je u kupaonu i oprao zube. Obukao se i sišao u kuhinju. Tamo su ga čekali već obučeni starci. Trebalo je požuriti na aerodrom… |
- 21:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 16.12.2005.
Posljednje zvono, 2
|
Sunce je polako zalazilo za nebodere. Bilo je vruće, ali u gradu je svejedno bila gužva. Kai je razmišljao o školi, o odlasku u London, o tome kako su ga odabrali, kako će se rastati od prijatelja… Polako se približavao školskom dvorištu gdje su ga već čekala trojica prijatelja. Spretno je prešao preko ograde dvorišta i pošao prema njima. -Ej, kako je? – pita ih Kai -Ma odlično, napokon gotovi sa školom! -Jesi ti bio kući danas? – pita ga jedan -Da, šta vi niste? -Ne, bili smo tu oko škole cijelo vrijeme. -E, moram vam nešto reći. – započne Kai – Sutra odlazim. Izvadi iz džepa pismo i da ga prijateljima da ga pročitaju. Ovi su samo zabezeknuto gledali dok jedan nije počeo čitati na glas. Na početku su mislili da ih zajebava ali su naposljetku povjerovali. Započeli su razgovor o odlasku iz grada, o raspadu razreda i kako će im biti u novim sredinama. Šalili su se kako će ići s Kaiom u London za praznike. -Baš me zanima kako će ti biti tamo. -Nadam se dobro, samo da nisu neke časne sestre. – odgovori Kai -Ma bit će tebi molitve svako jutro kad vidiš kakva je hrana. – šalio se jedan -A da odemo negdje na sok? -Može. Krenu prema centru grada, koji se srećom nije nalazio daleko. Stigli su do podzemnog ulaza za metro. U metrou su sjeli skroz odostraga jer, po običaju, nisu imali kartu. Nakon dvije stanice su izašli i pošli na ulicu. U gradu je bila gužva, ljudi su odlazili s posla, maturanti su terorizirali sugrađane, prodavači su vikali sa štandova… Ušli su u svoj omiljeni kafić i naručili sokove. Zasjeli su na kauč i započeli smišljati kako će napraviti party preko ljeta. -Da, vi će te se zabavljati a ja ću samovati u Londonu. – požali im se Kai -Pa nećeš ostati tamo cijelo ljeto, uostalom kada se vračaš? -E da ti pravo kažem, nemam pojma. Nadam se uskoro. Zanima me kako je tamo i kakvi su ljudi. -Javi se kad stigneš tamo. -Aha… - nastavili su razgovor o curama, o Engleskinjama i sličnom. Polako je padao mrak i Kai je krenuo kući. Ostatak društva je ostao još malo u kafiću. Dok se Kai vratio kući već je bila noć. Ušao je u kuću i odmah nešto večerao i otišao u svoju sobu. Za red na tuširanje je trebalo čekati, ipak ima dvije sestre i petak navečer je. Bilo je već skoro pola deset kad je došao na red za tuširanje. Na ulazu u kupaonicu se pozdravio sa sestrama. Otuširao se na brzinu i oprao zube. Otišao je u sobu, sjeo za kompjuter i na Internetu potražio podatke o Queslandu. Pretraga mu je izbacila samo nekakve stranice o Quesland korporaciji i njihovim dionicama. Tek pri dnu našao je i link za Quesland High. Pisalo je da je škola osnovana 1745. godine i nalazi se u okolici Londona na privatnom posjedu. Vlasnik/vlasnici nisu poznati a školu sponzorira Quesland Inc. Nije bilo slika tako da Kai nije uspio vidjeti kako škola izgleda. Isključio je komp, skinuo majicu i legao u krevet. Još se malo prevrtao po krevetu prije nego je zaspao. # # # U Londonu je završio još jedan radni tjedan. Svijetla nebodera su se polako gasila. Unutar jedne zgrade su se kretale dvije crne prilike. Polako su hodale prema stepenicama i nestale iza ugla. Idućih nekoliko minuta je bilo tiho. Tišinu je prekinuo lom stakla i alarm. Sa vrha nebodera je netko ispalio signalnu raketu. Trenutak kasnije začuo se zvuk helikoptera. Bivao je sve bliži. Mali crni helikopter je pokupio one dvije prilike i nekakav sanduk. Stigla i je policija. Opkolili su zgradu i pregledavali reflektorima. Uskoro je stigao i policijski helikopter, no ovoga drugog više nije bilo… |
- 11:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #
srijeda, 14.12.2005.
Posljednje zvono, 1
|
Podne. Na hodnicima škole se osjećalo veliko uzbuđenje. U učionici biologije učenici su terorizirali profesoricu. Iz učionice glazbenog čula se glazba, po svemu sudeći učeničkog izbora. Podvornice su ispijale posljednje kave u ovoj školskoj godini. U velikoj dvorani preko cijelog zida je bio natpis; Čestitamo klasi 2010! Za neke još petnaestak minuta do posljednjeg zvona u osnovnoj školi, a za neke petnaestak minuta do ljetnih ludorija. Na školskom dvorištu i po školskom parku su trčali osmaši. Škola je postala još tiša. Iz biologije se samo čulo tiho pričanje, profesorica glazbenog je ugasila glazbu, a podvornice su odnijele sokove i grickalice u veliku dvoranu. Dežurni se ustao i krenuo do zvona. 10! Škola je potpuno utihnula. 9! Sat tjelesnog je raspušten. 8! Čuje se zatvaranje prozora. 7! Klupe se namještaju. 6! Tišina. 5! Dežurni korača prema zvonu. 4! Muk. Ruka mu se približava zvonu… 3! Podvornice udahnu. 2! Posljednji treptaj dežurnog u potpunoj, sablasnoj tišini. 1!!! Prava eksplozija zvuka. Zvono se nije moglo ni čuti! Masa učenika se sletila na hodnike. Vriskovi, deranje, pjesma i povici su se međusobno povezivali u čudnu glazbu. Dvjestotinjak osmaša se zaputilo prema dvorani. Imali su traperice, košulje, ruksake, ma sve ispisano imenima prijatelja iz razreda. Častili su se sokovima, grickalicama, prepričavali anegdote iz škole… Malo su se stišali kad je ravnatelj zajedno sa profesorima ušao u dvoranu. Profesori su čestitali učenicima na završavanju osam godina škole, zaželjeli im sreću pri upisima u srednje škole, potpisivali im se u godišnjake i slično. Bilo je i suza, cure su se grlile, dečki rukovali… Kai se ispozdravljao sa društvom. Ostatak popodneva je proveo u društvo sada već bivšeg razreda. Kući se zaputio skoro pa oko pola 5. Trebalo mu je petnaestak minuta da dođe do kuće. Ušao je u hodnik i zaputio se u dnevni boravak. Pozdravio je svoje i pokazao starcima svjedodžbu. -I kako je bilo danas? – upita ga mama -Ma super! Napokon kraj, a sad upisi. -Kad smo kod upisa, imam nešto za tebe. Došlo je poštom, nisam bila sigurna što je pa sam otvorila za tebe. – mama mu preda pismo -Piše da je iz Londona… - čudio se Kai -Aha, čitaj. -Poštovani gospodine Scott, obavještavamo vas da ste primljeni u privatnu školu Quesland. Po dolasku u kampus dobit će te identifikacijsku karticu, a sam dolazak u kampus je predviđen za 20.06.2010 godine (petak). Na put krećete navedenog dana u 09.00 sati iz Dublinske zračne luke letom 119 za koji imate priloženu kartu. U Londonskoj zračnoj luci će vas dočekati prijevoz. Stipendija za svih 7 godina vašeg školovanja, ukoliko ga prihvatite, ide na račun Quesland Inc. U ostatku pisma su navedena imena profesora i ravnatelja, te predmeti i još kojekakvi sadržaji kampusa. Nakon što je odlijepio pogled od papira pogleda prvo mamu, pa tatu i sestru. -Pa… jel idem? -To jedino ti znaš. – odgovori mu tata -Pa jel to za mene, mislim nisu pogriješili. Znate da nisam odlikaš… Zašto baš ja. -Sine, želiš li ti ići tamo ili ne? – pita ga mama -Želim! – gotovo vikne Kai -Pa onda moramo u kupovinu, znaš danas je 19. -Znači moram tamo sutra. A kad se vraćam? – pitao se Kai -Pitaš krive osobe. Idi se istuširaj pa ti idemo složiti stvari za put. Dok se on tuširao mama mu je u mali ruksak složila rezervne hlače i par majci. Brzo je uskočio u šorc i košulju i otrčao u prizemlje. Još nije vjerovao da je pozvan u privatnu školu, i to u London. I zašto on, čak nije ni odlikaš, nije pobjeđivao ni na nikakvim natjecanjima. Ubrzo je sišla i mama. Obuo je papuče i stavio sunčane naočale jer je imao jako osjetljive oči na svijetlo i krenuo za mamom prema autu. U trgovini su se kratko zadržali. Pokupovali su sitnice za put i krenu prema frizerskom salonu. Kai se na brzinu ošišao. Kasnije tog popodneva, Kai se odlučio naći s prijateljima i sve im ispričati. |
- 19:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 12.12.2005.
Tajna malog pregrađa, 4.dio
|
Gledala ga je u njegove duboke crne oči. Zrak je postao hladan, poput kamena od kojeg je i on sam sazdan. Polako ispruži ruku i pokaže Maji da pogleda u sobu. Maja se okrene i sve se zacrni. -Majo. Majo! Maja se prene. -Molim? – pita zbunjeno a noge joj se lecu. Nasloni se na mamu. – Gdje je, mama jesi ga vidjela? -O čemu pričaš? I što to izvodiš? – pita sad već strogo njena mama -Izvodim što? – pita Maja zbunjeno -Majo, pa zaspala si stoječki! Nasred hodnika! Što se s tobom događa!? – vikne mama -Što se to vas dvoje derete? – začuje se tatin glas iz prizemlja -Pogodi što!? – vikne mu mama -A što sad! -Kćer ti je zaspala nasred hodnika, stojećki! – vikne mu -Moja kćer… ! Maja se okrene i ode u sobu a mama se spusti u prizemlje gdje je započela svađa. Čula je mamu i tatu kako se prepiru oko njenog odgoja. Sjedne za stol i grozničavo se ogleda oko sobe. Mislila je kako ludi. Pa kako sam mogla zaspati, na hodniku… mislila je. Ustane i ode do prozora. Pogleda onog malog vraga. Bio je na istom mjestu gdje ga je i prije vidjela. Ode do druge strane sobe. Pogleda kroz prozor na fontanu. Kamena žena je također bila ista. Sjedne na krevet. Opet joj se učini da netko hoda hodnikom. Izađe. Nije bilo nikog ali svejedno je nešto čula. Išlo je na tavan i kad se uspelo stepenicama do tavanskih vrata začu se zvuk zalupljenih vrata ali ona su i dalje bila zatvorena. Maja sjedne na pod i ošamari se. -Probudi se! – pokušala se probuditi – daj, otvori oči! Naprela je sve sile da se probudi. Nije išlo. Odjednom začuje i svoje starce od dole i shvati kako ne sanja. Otrči do tavana i otvori vrata. Tavanom je vladala potpuna tišina. -Ovdje sam… - učini joj se da čuje nečiji šapat Zažmiri i usredotoči se na zvukove. -Ovdje sam. – opet netko prošapće, sada jasnije -Tko je to!? – upita panično -Ovdje. Počne hodati prema zidu. Učini joj se da nešto čuje iza starog ormara te ga gurne u stranu. Netko je grebao po zidu. Prisloni uho na zid. -Ovdje sam. – netko joj odgovori -Tko si? – Maja lupi u zid ali ne dobije odgovora Smetnula je s uma da je možda ovo stvarnost te je hrabrost crpila iz lažne spoznaje da je ovo sve san. Osjećala je kako joj srce lupa i pulsira tijelom. Opet kucne o zid. Zastane. Opet lupi malo dalje ali zvuk je sada bio drugačiji. Zid je šupalj… shvati. Osvrne se po sobi i ugleda dovoljno težak svijećnjak s kojim bi mogla razbiti zid. Potrči prema stoliću na kojem je bio i uzme ga. Ispod bakrenog postolja bilo je skriveno pismo. Odloži svijećnjak i otvori pismo. Izvadi požutjeli pergament. Pročita slijedeće: Pobudi se i nađi me! Slova zatitraju i Maji se zavrti u glavi i padne na pod. Idućeg trenutka se prene za stolom gdje je sjela nakon avanturice na hodniku. U rukama je imala komad praznog pergamenta. Ne ja to više ne mogu… kako da znam da sve nije samo san. Sjeti se nedavnog sna. Otrči na tavan i automatski uzme veliki brončani svijećnjak. Odgurnula je ormar sa suprotnog zida i počela mahnito udarati o zid. Nisam luda! Vrištala je u sebi! Na zidu se napravila rupa. Nije se obazirala niti na rupu niti na mamu koja je upravo utrčala u sobu. Samo je nastavila proširivati rupu iako ju je mama pokušavala zaustaviti. Odjednom stisak popusti. -Mirko!!! – vrisne Majina mama – Zovi policiju smjesta!!! Ispred njih unutar rupe na zidu nalazio se kostur. Kostur obučen zemljom uprljanu suknjicu. Maji ispadne svijećnjak iz ruku. Nakon toga zavlada tišina. Trajalo je satima, možda i danima, kad odjednom se začuju sirene i očev glas kako ih vodi do tavana. Osjetila je kako joj tata okreće glavu od prizora na koji je naišla… Ljeta Gospodnjega 1889. onkraj malog sela Svetog Ilije u kući uz riječicu živjela je obitelj s malom, tek rođenom, kćerkom. 1899. kćer im je nestala a kako nisu to prijavili policija je za taj slučaj saznala tek nakon tri godine, kada se vršio popis stanovništva. Glavni osumnjičeni su bili poremećeni supružnici koji su tu živjeli. Kuća je višestruko puta pretražena ali malu Lindu nisu pronašli. Policija je morala pustiti oboje supružnika. Majka se ugušila u vrtnoj fontani samo godinu nakon policijske hajke. Otac je umro od starosti, izoliran od svijeta. A Maja? Kako je ona uspjela naći kostur male Linde policija nikad nije saznala. Još je jednom, 6 godina nakon ovog slučaja, pomogla policiji u riješavanju slučaja, ali o tom jednom drugom prigodom… |
- 20:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #
subota, 10.12.2005.
Tajna malog pregrađa, 3.dio
|
Zgrozila se. U nevjerici je gledala prvo u mamu a zatim u vraga. Izašla je iz sobe i pomogla mami. U kuhinji je popila sok i pojela sendvič. Zazvoni telefon. -Halo? – javi se Maja -Hej, ja sam. Kako je? – začuje se glas njene najbolje prijateljice Andrijane -Dobro, malo sam ne ispavana. Nego, hoćemo se naći? Imam super vijest za tebe. -Može, kad i gdje? -Može za pol sata u Kavani? – predloži Maja -Naravno, ajde bok. Vidimo se. Poklopi. Opere zube na brzinu i zaputi se u sobu. Iz torbe sa odjećom izvuče najdražu plavu trenerku i obuće se. Spustila se u vrt i javi mami, koja je tražila mjesto za vraga na prilazu. -Mama ja idem na kavu s Andrijanom. – javi se -Ok. Postavit ću ovaj kip ovdje. – pokaže lijevo od ulaza u dvorište -Dobro. Ali mislim da bi bilo bolje staviti ga tamo kod kamenjara? Što misliš? -Ne. Neće se isticati… - objasni joj mama Maja odmahne i zaputi se ulicom do parka. Ubrzo je prešla park i nastavila stazom prema centru. Nakon dvadesetak minuta je stigla do kavane gdje ju je već čekala Andrijana. * * * * * Vratila se kući taman na ručak. Sjela je za stol i zgrabila komad pizze, koji je bio standardni ručak kada Majina mama nije stigla kuhati. U glavi je prevrtala ideju o partiju koje je trebao biti idući vikend kada joj starci odu na neki poslovni skup. Slatko se nasmješila. -Čemu se smiješ? – pita ju tata -Ma nečeg sam se sjetila… -Aha, a jesi sigurna da ne želiš s nama idući vikend? -Da… ma bit će mi dosadno. Ostatak ručka su proveli komentirajući kuću i njezin sadržaj. Popodne je prolazilo polako i Maja odluči otići odspavati. U sobi se samo bacila na krevet i gledala u strop. Malo nakon toga joj se učini da čuje kako voda teče u kupatilu. Ustane i ode u kupatilo. I stvarno, voda je tekla iz slavine. Zatvori ju i krene u sobu ali kad je ugledala ta misteriozna vrata tavana odluči vidjeti što se ima u njemu. Uđe u mračnu prostoriju smeđih zidova. Vrata se zalupe od propuha i Maja se osvrne i ugleda prekidače za svijetlo. Upali svijetlo. Prostorija je bila uređena tako dobro da ju je komotno mogla koristiti kao svoj dnevni boravak. Šetala je po sobi. Uza zidove su se nalazile police sa knjigama i kamin ugrađen u dimnjak. Na sredini je bila sofa i mali stolić za čitanje. Spazi još jedna vrata. Pomisli da su možda to vrata za toranj, ne onaj pravi toranj nego više onako ukrasni. Okrene kvaku i uđe u malu šesterokutnu prostoriju. Tri velika prozora bacala su pogled na naselje i park. Otvori jedan, onaj u sredini i proviri glavom. Polako je padala noć. Zatvori prozor i vrati se u tavansku prostoriju. Začuje škripanje po zidu. Zgrozi se. Sigurno su imali miševe! Priđe zidu gdje se čulo grebanje. Ništa nije čula ali je vidjela tragove grebanja noktiju po zidu. -Mama!!! Nemoj! – netko vrisne iz Majine sobe -Kurvo neotesana! Marš od mene! – prodere se i drugi glas starije žene Potrči prema vratima koji nije bilo. Maja se uspaniči. Okretala se po sobi. Ugleda vrata. -Ali nisu bila tamo, zar ne? – pitala se – pa što se događa? Otvori ih i zaputi se stepenicama na kat. Dno stepenica je bilo mračno i udaljavalo se kako se Maja spuštala. Zastane da dođe do daha. Netko upali svijetlo u hodniku. Polako je silazila i približavala se hodniku. Siđe i pogleda na ulaz u svoju sobu. Na ulazu je stajao onaj mali kip vraga, samo ovaj put se smijao i bio je živ. Uistinu živ… |
- 18:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 06.12.2005.
Tajna malog pregrađa, 2.dio
|
Sutradan ujutro Maju je probudila buka sa stepenica. Polako je u spavačici izašla na hodnik. Ugledala je mamu kako s tavana vuče nekakav kip. -Hej, dobro jutro, jesi se naspavala? -Jesam… Malo mi je bilo čudno, valjda dok se ne naviknem. – odgovori joj Maja koja je gledala u čudni kip malog vražića od istog onog sivog kamena. -Našla sam ga na tavanu. Mislim da će lijepo pristajati prilazu. – odgovori mama na Majino nijemo pitanje Maja pomogne mami odvući kip do prizemlja te se zaputi u kupaonu. Nakon jutarnje higijene otišla je u kuhinju popiti mlijeka. Kroz kuhinjski prozor je vidjela tatu kako mete lišće. Odloži šalicu i vrati se u sobu. Dok se presvlačila gledala je kroz prozor i razmišljala kako naselje izgleda potpuno drugačije preko dana. Začuje kako mama opet nešto vuče s tavana i to je podsjeti na njene kutije sa stvarima. Otvori prvu koja joj je došla pod ruku i to onu sa slikama, ukrasima i sličnim predmetima. Uzme sliku sebe i svog najdražeg i stavi na stol. Pomisli kako je prekrasno imati nekog svog, poput svojih roditelja, koji se vole kao i prvog dana. Evo ih je i sad gledala kroz kako se zaljubljeno grle u dvorištu. Vrata tavana se zalupe tako glasno da je Maji slika ispala iz ruke. Sagne se kako bi ju pokupila. Odjednom netko protrči niz stepenice i prođe pored njene sobe. Maja ugleda samo sjenu kako nestaje iza zida. Uspravi se i pogleda svoje roditelje. Oboje su gledali prema njenom prozoru. -Majo što je to bilo? – vikne joj mama. Maja otvori prozor. -Mama, tata, netko je u kući!! – vikne panično -Ma tko bi mogao biti? – pita ju tata sa smiješkom -Netko je tu… - prekine ga. Netko se vraćao u podkrovlje. Maja otrči do vrata i zaključa ih. Vrati se do prozora. -Netko mi je na vratima! Tada dolazi gore! – vikne opet -Majo smiri se, nema nikog gore. – umiri je mama, koja mislila da je sve šala Odjednom netko zalupa na vrata. Maja je čula teško disanje i grebanje po vratima. -Tata! – vrisne plačno Sada su već shvatili da nešto nije u redu i potrče u kuću. Maja se sakrila iza kreveta i gledala u vrata. Čuli su se vriskovi, udaranje vrata. Odjednom se sva stakla razbiju. Netko provali vrata i sve se zacrni… -Majo! Majo, probudi se! Maja polako otvori oči. -Što je bilo? -Majo, užasno si vrištala. Prepala si me. – reče joj mama. Ona i tata su bili iznad kreveta, oboje u pidžamama. -Koliko je sati? – upita Maja -Pola sedam. – odgovori joj otac -Netko mi je bio na vratima sobe… - počne Maja prestravljeno -Ššš, samo si sanjala. – umiri ju mama Oboje izađu iz sobe i ostave Maju sa svojim mislima. Ležala je u krevetu još sat vremena i odluči se ustati. Mama joj uđe u sobu. -Trebala si sanjati nešto lijepo. -Zašto? – zabezeknuto je pita Maja -Pa kažu da se prvi san u novoj kući uvijek ostvari. Nego dođi samo pomoći nešto spustiti s tavana. -Što?! – Maja se preznoji -Ma našla sam prekrasni mali kip, gotički vrag… |
- 14:09 - Komentari (21) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.12.2005.
Tajna malog pregrađa, 1.dio
|
Osvanulo je i to jutro, jutro kada je obitelj Ivankovac selila u novo kupljenu kuću u malom pregrađu Caspadie, nizinskog gradića na tromeđi zemalja. Sve stvari su im ionako bile spakirane pa ih je samo trebalo prevesti u kuću. Nakon doručka je stigao kamion tvrtke koja pomaže kod preseljenja. Glasno zatrubi. Doručak naglo prekinut je nastavljen donašanjem kutija, što nije bilo naporno jer su većinu prenjeli momci iz dotične tvrtke. Gospodin Ivankovac je otpratio kamion do nove kuće a ostatak obitelji, gospođa Ivankovac i Maja, su čekale ispred stare kuće na maminu sestru da ih poveze i da počnu s useljenjem. Nakon kratkog puta stigli su na odredište gdje je istovar već gotovo završio. Maja je uzela manju kutiju sa svojim stvarima i otišla obići kuću. Već je bilo dogovoreno koja će biti njena soba. Popela se na kat te pomoćnim stubama u potkrovlje u veliku svijetlu sobu. Ostavila je kutiju te se zaputila po ostatak. Nakon nekih pola sata, Maja je dovukla i posljednju kutiju u svoju novu sobu. Kuća sama je bila prekrasna, a Maja je mogla samo zamisliti kako će izgledati kada njena mama, inače dizajnerica interijera, "sredi" kuću. Kuća je bila velika montažna sa velikim dvorištem iza kuće koje je završavalo praznim koritom zaboravljene rijeke. S jedne strane je bilo omeđeno šumarkom a s druge visokim suhozidom s mnoštvom cvijeća iza kojeg se nadzirala susjedna kuća. Na sred travnjaka je bila mala fontanica sa statuom starice isklesane od kamena. Mrak je pao relativno brzo s obzirom da je bila jesen. Maja je uzela večeru na pladnju te se zaputila u svoju sobu. Na katu se bile dvoje stepenice, jedne za potkrovlje, za majinu sobu, a druge za tavan koji je bio pored Majine sobe. Pogledala je na njih i vidjela malo odškrinuta vrata. Nije se previše obazirala te je nastavila prema svojoj sobi. Ostavila je pladanj na krevet. Htjela je sjesti ali je prije toga prešla pogledom po sobi. Prišla je velikom prozoru i promotrila susjedstvo. Pogled na stražnje dvorište je bio prekrasan. Mjesečinom obasjan šljivik nepoznata vlasnika, druge kuće... Odjednom joj pogled padne na fontanicu. Bila je prekrasna. Voda je blistala na mjesečini a haljina statue stare žene je viorila na jesenskom vjetru. Na trenutak je gledala ali onda shvati. Sledi joj se krv u žilama. Brzo otrči niz stube kat ispod i do prozora u hodniku. Pogleda fontanu. Žena je stajala kao i jutros. Nepomična haljina od kamena je odoljevala svakom vjetru. Kad je pogledala malo bolje vidjela je da grane šljiva bacaju sjenu na fontanu i tako se čini da se haljina kreće. Odahne i krene nazad u sobu. Kad se okrenila da pođe u sobu još jednom provjeri vrata tavana. Bila su potpuno zatvorena. Nije se obazirala, nego se popela u sobu i priđe svojoj večeri na krevetu. Sjedne i zagrize sendvič. - Ali vrata su bila pritvorena... - shvati... |
- 22:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
