Ja sam oduvijek bila tiha, sramežljiva, ona koja se smije kad ostane povrijeđena. Ona koja plače kad je sama jer ne može podnjeti njihov osmjeh, lažno sažaljenje, činjenicu da sve uvijek okreću na šalu koja ponekad može biti i više nego gruba. Opet...
S druge strane, nisam nikad htjela ostati sama i prihvaćala sam sve njihove riječi bez prigovora. S vremenom sam pronašla par prijatelja s kojima sam se osjećala bolje ali strah od njihovih grubih riječi zapravo nikad nije nestao. Primjer...
Glazbeni... To je bila moja noćna mora... Morali smo svirati na sintisajzeru za ocjenu i meni bi se ruke svaki put počele tako užasno tresti... I jedva bi dobila dva. To se neprestano ponavljalo sljedeće četiri godine... Isto mi se događalo i sa referatima... Papiri bi padali kao ništa. Sjećam se na satu razredne kad bi došlo vrijeme za šale... Jedan bi me lik oponašao i svi su se smijali... Jedino bi me prijateljica koja je sjedila pokraj mene kratko pogledala sa sažaljenjem. Bila je tu još jedna ''prijateljica'' koja je s jedne strane glumila da je dobra sa mnom, a s druge me ogovarala tzv. ''eliti''. Znate na što mislim, zar ne? Najpopularniji ljudi iz razreda koji su u to vrijeme za mene predstavljali nešto čemu se nisam smjela suprostaviti, inače bi me izolirali i ostala bi sama. A to nisam htjela, bojala sam se toga najviše. Na samome kraju, kad sam shvatila grubu istinu, kad sam postala dovoljno odrasla da shvatim kako oni nisu bili vrijedni mojih suza, bila sam dugo vremena u sebi tužna i obećala da mi se više nikad takvo nešto neće ponoviti. Sada, u srednjoj školi, svi me pitaju: "Zašto se ne opustiš, zašto ne razgovaraš više, sudjeluješ u našim razrednim zezancijama?" Moj bi odgovor bio: ''Ne mogu, ne želim da me netko opet povrijedi, ne želim čuti nikakve grube riječi iako znam da ih vi ionako govorite meni iza leđa''. Pronašla sam jednu dobru prijateljicu za koju znam da me neće iznevjeriti.
I to je to. Jedna je, ali vrijedna.
Anonimni mail
|
