30.03.2007., petak
(manje) vrijedna
Imam 20 godina i u osnovnoj školi bila sam dosta psihički zlostavljana...možda ne toliko namjerno...ali osjećaj manje vrijednosti bio je sve veći kako su dani i mjeseci prolazili..ne sjećam se točno kako je sve počelo..i kad je sve počelo....najranije mi je recimo sjećanje da me jedan prijatelj iz razreda..kad smo išli u školu (1 razred sam bila) ,kako nije bilo nikog, pritisnuo u ogradu i htjeo me nasilno poljubit i dirat me...ajmeee...sjećam se koliko sam tada bila u strahu...sva sreća da je neka žena s prozora povikala da me ostavi...dalje...imam mnogo tih primjera u kojima sam se osjećala zakinuta i uvijek među hrpom djece usamljena...uvijek sam sjedila sama...kad bi išli u školu...dogovor je bio u jedan određen sat di se nalazimo...međutim nikad nije bilo na dogovorenom mjestu frendica..kasnije sam saznala i skužila da su se one nalazile puno prije....i od mene radile budalu..jer sam "kao" kasnila...ma..bezbroj je tu pričica kojih se baš i ne želim sjećat...
neke stvari su možda bezazlene..tipa šopanje sa snjegom..neko će na to se nasmijat...netko će uzvratit..a netko će se rasplakat i još više povuć...sve ovisi o karakteru....
kad sam došla u srednju školu..bilo je slično...al sreća u nesreći je bila da smo odmah na početku imali za ispunit upitnike..u kojima sam dala do znanja da mi nije dobro u školi..da se ne osjećam ugodno među učenicima..među gomilom...psihologica me pozvala na razgovor..i počela sam pričat..sjećam se da me pitala po čemu sam drukčija od drugih? zašto mislim da sam manje vrijedna...sjećam se da su mi suze potekle..jer sam svjesna problema...i ja se mogu pravit da je sve samnom super i ja se uklapam u društvo no to je nekad sve maska...
...moram reć da su mi posjeti psihologici bili jako pomogli...možda nisu riješavali moje probleme u cjelini..al ja sam se osjećala uvijek nakon razogvora nekako novom..."friškom" jer mi je na svakom razgovoru dala injekciju toliko potrebnog samopouzdanja...čake mi je preporučila jednu grupu u Modusu...bilo mi je dosta neugodno bit u toj grupi jer su psihologice dosta se orijentirale na tvoje mišljenje o samoj sebi..dosta su zahtjevale da razmišljaš...da shvatiš da griješiš kad kažeš da nisi dovoljno dobar kao ostali...evo recimo situacija.... dala nam je zadatak da kažemo 5 dobrih stvari koje smo čuli o sebi od drugih...ljudi moji..ja ih nisam znala nabrojat..znam bilo je glupo..i sad se zamislim nad tih 5 stvari..i nekako nemrem nać svih pet...već mi zašteka kod druge...neki misle da glumim..neki misle da se prenemažem..a moja duša je iznutra siva....
a di sam sad? evo me na faxu...borim se sama sa sobom...napokon...cijeli život je borba u kojoj se boriš sam sa sobom..jer i za one koji misliš da su ti protivnici,nisu,baš suprotno i oni su uvučeni u svoje borbe...samo nekad su svijesniji da iz te borne jednom mogu izać kao pobjednici..
volim vas i mislim na vas, d.
mamamiaaa
|
- 21:27 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
25.03.2007., nedjelja
Prošlost i sadašnjost
Htio bih vas upoznati sa slucajem jednog momka iz mog razreda... Osoba je to koja je nekako odvojena o sviju, ali vlastitom voljom i ponasanjem. Nazvat cu ga... Ante.
Od prvog razreda (gimnazije), Ante se ponasa poprilicno agresivno prema svima koji zadiru u njegovu intimu na ijedan nacin. U nasem razredu, primjedbe tipa «glupane», «kretenu» i slicno su ceste, pogotovo medu muskima, ali nitko to ne shvaca ozbiljno. Osim njega. Na takvu uvredu odmah skače, upozorava osobu da će je "opalit šakom" i slično. Ja sam osobno imao jedan incident s Antom, a i bez pretjerivanja mogu reci da mi je neko vrijeme zagorcavao (školski) život svojim ponašanjem. Jednog dana, preko velikog odmora, zbog nekog nebitnog razloga (ako je uopce postojao, ne sjecam ga se), odvalio mi je šamar, ali ne onako, od šale, lagano, nego stvarno jako (jedno petnaestak minuta nakon toga mi je obraz bio skroz crven). Nisam mu uzvratio. To što su me poslije određeni ljudi u razredu prozvali kukavicom i slicno nije bilo olaksavajuce, ali nije me previse ni brinulo, doduse, no ipak... Znate onu uzrecicu: "Gruba rijec katkad boli vise od samara"? E pa zamislite spojeno jedno i drugo. Jer meni je tako bilo tada. Ante je sam sebe takvim agresivnim ponašanjem, odbijanjem nekog duljeg razgovora s drugima, odbijanjem izlazaka u kafić poslije škole i slično izolirao od ostatka razreda. Ekipa u kojoj se ja nalazim (nas 4-5) ga je prihvatila na neki nacin, on je u skoli najblizi s nama i pricamo nekad i slicno, ali ipak je u odredenoj mjeri izoliran i od nas, iako manje nego od ostalih. Jednog dana, u kafiću pokraj škole, ja i prijatelj iz razreda (jedan od te moje ekipe), koji je s Antom isao u osnovnu skolu, u razgovoru o njemu progovorio o dogadajima u toj osnovnoj skoli. Antu su u osnovnoj doslovno prebijali na mrtvo ime, tukli svakodnevno, vrijedali, ukratko – maltretirali psihicki i fizicki. Znali bi ga zateci cak i npr. u wc-u, a doma bi cesto dolazio krvave glave, pun modrica. Pitam se što su njegovi roditelji učinili... Ali dobro..
Stvar je u tome što je poslije osnovne Ante upisao taekwando, sto bi samo po sebi bilo dobro, da se nije poceo ponasati sasvim drugacije (onako kao što je spomenuto na početku). Jer, prema riječima ovog prijatelja koji je s njim isao u školu, on se u osnovnoj nije tako ponašao. Ali sada.. Jednostavno se ogradio od drugih, efikasno je spriječio verbalno ili fizičko zlostavljanje, ali pod cijenu vlastite izolacije. Ja sam mu pokušao pomoći, ali jednostavno ne ide. Ne želi ići ni na ekskurziju, a mislim da nije samo stvar u financijskoj situaciji. A znate što je najžalosnije? Mislim da bi mu bilo puno bolje da se drukčije ponaša, unatoč nekim njegovim fizičkim osobinama koje su predmet potencijalnog izrugivanja. Ali bilo bi mu bolje, znam po sebi.. Tako izoliran.. I onda, nas razrednica pita zašto smo ga izolirali. Odgovor je bio jednoglasan: "pa on je izolirao sam sebe, ne zeli drustvo!". I to je istina. I što sad? Eto kako može utjecati na nečij život prošlost. I ja svaki put kad razmišljam o tome zahvaljujem Bogu što sa mnom nije tako ispalo, jer moglo je. Zahvaljujem što sam se pokušao bar na neki način uklopiti, a pritom ne gubeći sebe, svoju osobnost, što sam postao društveniji, što više pričam s ostalima.. Što sam postao drukčiji, ali u pozitivnom smislu. Zbog toga sam zahvalan. Jer uspješno liječim rane koje mi je osnovna škola zadala, a ne rješavam ih nekom izolacijom, bijegom..
A što mislite, kakav će njegov daljnji život biti ako se ne promijeni? Što ga sve čeka s takvom, izmijenjenom naravi? I što sad? Kako mu pomoći, ako je to moguće (a odbija svaki pokušaj pomoći)?
Eto koliko takvo nešto može izmijeniti čovjeka.. Učiniti od njega nešto sasvim drugo nego što on zapravo jest. Jer taj štit, oklop, znam ja dobro kakav je to oklop... Ali u životu ga ne možemo držati stalno na sebi, ne dopuštajući ljudima da provire unutra, jer bez bliskosti s drugima, što je čovjek? Društveno biće bez - ikakvog društva.
|
- 09:33 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
19.03.2007., ponedjeljak
Kava s mlijekom i dvije kockice šećera
„Čime sam ovo zaslužio?“- mislio je sjedeći sam u kafiću pijuckajući kavu s mlijekom i dvije kocke šećera. Bio je to visok mladić, smeđe kose, smeđih očiju i dosta povučene naravi. Zvao se Ivan. Jedini koji mu je pravio društvo, bio je njegov pas Miky s kojim je često izlazio u šetnje. Njegova veličina je uvukla ljudima strah u kosti. Iako je pas bio umiljat, svi su ga se bojali. Ivan je bio jedan od onih koji su dosta vremena posvećivali školi i imao je neki cilj u životu. Htio je postati vlasnik utjecajne tvrtke u svojoj zemlji. Nije baš bio pri novcima jer je živio sam s majkom, a oca su ustrijelili još kad je Ivan bio mali. Pohađao je Ekonomsku školu u kojoj malo tko je znao da on uopće postoji. Ono što ga je činilo jačim, bila je jedna cura koja mu je ulijevala svaku nadu u životu. Jedino ona ga je smatrala čovjekom od krvi i mesa kao i sve ostale. Ona je bila jedino žensko društvo koje je poznavao. iako je ona bila među popularnom ekipom, on je pomislio kako bi i on mogao to postati.
„kako mogu postati kao oni?“- pitao ju je
„zar ti želiš postati kao oni?“- odgovorila mu je
„....pa naravno da želim“- rekao je
„zar želiš biti jedan od onih koji će se rugati nekome poput tebe?“- rekla je
„poput mene?“- rekao je snuždenim pogledom
„...Ivane, oprosti ako sam te povrijedila, ali znaš na što sam mislila.“- odgovorila je
„...da znam“- rekao je pognute glave.
„budi onakav kakav jesi. Meni si više od onoga što će oni ikada biti“- rekla je.
On se samo nasmijao i otišao kući sa svojim Miky-jem. Iva mu je rekla stvari koje su ga zaintrigirale. Cijelim putem do kuće je razmišljao o tome o čemu su pričali. Došao je doma, stao pred ormar i vidio da se totalno drugačije oblači od ostalih. Otišao je u wc i prolazeći pokraj ogledala, zamijetio njegovu frizuru. Bila je to razbarušena smeđa kosa bez trunke gela. Otišao je natrag u sobu pred ormar, uzeo mobitel i nazvao Ivu.
„Iva, treba mi tvoja pomoć!“- ushićeno je rekao
„reci, čekam.“- odgovorila je
„treba mi promjena. Želim ići na šišanje i kupiti novu garderobu. Trebam te.“- rekao je
„nećeš se valjda šišati? Ivane, jesi ti normalan?“- rekla je
„nisam normalan, želim postati normalan“- rekao je
„pa ti i jesi normalan, no ako je to ono što želiš....u redu.“- rekla mu je tihim glasom
„hvala ti! Srce si!“- odvratio je
„ajde, dosta razgovora, idemo!“- rekla je.
Prvo su otišli na šišanje kod najbolje frizerke u gradu. ošišala ga je, stavila pramenove i napravila frizuru. Iva je bila oduševljena. Zatim su obišli butike. To su bili butici dosta poznatih marki. Kupio si je traperice koje do tada nije nikad nosio, košulje koje su mu stajale božanstveno i pokoju majcu za izlaske van. Tako sređen, stajao je pred ogledalom i Iva mu je rekla:
„kako se osjećaš?“
„fenomenalno!“- odgovorio je.
„drago mi je što sam mogla pomoći“- rekla je
Tako su otišli na kavu. On je uzeo kao i obično, kavu sa mlijekom i dvije kocke šećera no to konobar nije još zapamtio iako je Ivan godinama posjećivao njegov kafić. Tako su popili kavu i otišli svatko svojoj kući. Sutradan u školi, kada je došao tako sređen, cure su ostale bez teksta. Gurkale su Ivu da ga upozna s njima. Njemu je to laskalo no za njega, jedina žena na svijetu je bila Iva. Ona to nažalost nije primjećivala. Tako se upoznao sa svima iz „društva“ iako je svatko znao kako se on zove, samo što ga nisu htjeli zamjetiti. Sada je on njima bio konkurent što se tiče cura, no Ivana cure nisu zanimale. Počeo je izlaziti van, postao je „car“, kako su ga drugi nazivali. Jedno jutro prije škole, navratio je u onaj kafić samo što je sad uz njega i Miky-ja bilo cijelo društvo.
„što ćete naručiti?“- pitao je konobar.
Svi su naručivali i došao je red na Ivana i prije no što je izustio, konobar je rekao:
„ma znam care, kava s mlijeko i dvije kocke šećera. Jesam u pravu?“
„tako je šefe“- odgovorio je Ivan.
Svi iz društva su ostali paf. Kako je Ivan samo popularan i kako ga svi znaju. Poslije kave je nazvao Ivu i dogovorio šetnjicu s njom. Našli su se i započeli razgovor. Ivan je odlučio priznati joj da ju voli sve ove godine.
„Iva, moram ti nešto reći“- rekao je.
„što? Reci.“- rekla je.
„mislim da te volim. Volim te sve ove godine samo što sam se bojao reći ti to. Mislio sam da ćeš me odbaciti kao i svi. Žao mi je što si to tek sada saznala, ali morao sam ti to reći. Sad sam tek skupio hrabrosti.“- rekao je.
„...Ivane...zašto?...pa...kako...“- nije znala što da kaže.
„ne moraš ništa reći...znam što je odgovor...“- rekao je i okrenuo se i krenuo prema kući.
„Ivane! Stani!“- viknula je.
Stao je ali se nije okretao. Ona je potrčala prema njemu, okrenula ga i poljubila. Bio je to najduži, najlijepši i jedini poljubac koji je on ikada doživio. Pogledali su se i pukli smijati. Shvatili su da se vole od prvog dana. Prvog trenutka kad su se sreli. Otišli su zagrljeni do kafića nešto popiti i proslaviti njihovu vezu.
Konobar je došao, a ona je rekla: „dvije kave sa mlijekom i dvije kocke šećera u svaku!“...
On se samo nasmijao i shvatio kako je život lijep i da ništa nije slučajno. Sve je suđeno.
Priča je izmišljena i nema nikakve veze sa stvarnim likovima ili događajima. To je samo produkt moje mašte.
unique
|
- 14:36 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
13.03.2007., utorak
Dječak pijanist u Splitu pretučen od strane vršnjaka
Dnevni list Slobodna Dalmacija prenosi ovu novost u subotu 10.3.. - obavezno pročitajte cijeli članak!
Citat:
Osmaši s Lučca(splitska škola i kvart) su mi osakatili sina pijanista
NEMOĆ
Petnaestogodišnji sin voditeljice Day Antunović u posljednju je godinu i pol dva puta pretučen na igralištu Osnovne škole "Lučac", a da ga škola nije uspjela zaštititi.
RANE Nesretnom dječaku su vršnjaci slomili nos, a prije godinu i pol dana slomili su mu i ruku. Kad se nakon prvog sukoba vratio u školu, dobio je opomenu - zbog tučnjave.
Prijelom nosa, udarac u prsa i lice zadobio je petnaestogodišnji učenik osmog razreda splitske Osnovne škole "Lučac" kada ga je napao vršnjak iz istog razreda pored školskog igrališta. Dječak je prevezen na Hitnu, a potom pušten na kućnu njegu. Tako je o još jednom incidentu u splitskim osnovnim školama izvijestila policija, ali priča majke pretučenog dječaka puno je teža. "
Mislim da iz ovog kratkog dijela teksta možete nagađati o čemu se radi, ali pročitajte obavezno i cijeli članak. Ja ću još ukratko reći što se zapravo dogodilo.
Radi se o 14-ogodišnjem dječaku koji je odličan učenik, uspješan pijanist, završio je osnovnu glazbenu školu. Da mu nije drugi vršnjak prije godinu i pol dana slomio šaku vjerojatno bi sada pohađao i srednju.
Majka je mislila da će to proći, savjetovala ga je da se navikne - zbog čega sada duboko žali, a najviše zbog toga što ga je poslala na ekskurziju. Slao joj je ovakve SMS-ove:
"Upomoć!!! Boli me, mama, što ste za ovo mučenje dali pola svoje plaće"
No, poslijednjih petnaestak dana situacija se znatno pogoršala. Dječak se žalio da ga neprekidno maltretira i izaziva na tuču grupa nasilnika.
Tog kobnog petka, dječaka su nazvali na telefon i izazvali na tuču, što je ovaj odbio. No, kasnije je izašao vani i naletio na njih u jednoj ulici gdje su ga izazvali na tuču. U tom trenutku, dječak je pukao i pristao. Otišli su na jedno mjesto pokraj škole gdje mu je jedan od nasilnika slomio nos. Otac je sina odveo na Hitnu a cijeli slučaj je napokon prijavljen policiji od strane liječnika jer je dječak navršio 14 godina.
Mislim da se svi nadamo sretnom završetku ove priče i konačnom poduzimanju nekih radikalnijih mjera da se ovo spriječi. Majka pretučenog dječaka kaže da ga neće poslati u školu dok god on ne bude psihički dovoljno jak za to, a i da će osobno zvati policiju čim mu netko priprijeti.
Iako vam se ovaj slučaj čini radikalan, nevjerojatan, ovo je samo jedan od mnogih primjera onoga što se događa u našim školama (ponavljam to uvijek i ponavljat ću koliko god bude potrebno) - ali mislim da bi iz ove priče svi mogli izvući par dobrih savjeta kako riješiti ovakvu situacija. Nema tu nekog čekanja, trpljenja, jer samo postaje gore. Treba djelovati odmah, javno, glasno. Jer sad je napokon slučaj dospio u medije (iako se majka, inaće voditeljica na splitskom radiju nećkala zbog psihičkog stanja djeteta), majka ne želi poslati dijete u školu dok se situacija ne riješi, nabija mu samopouzdanje govoreći mu kako se više nema čega bojati, a vjerujem da mu pruža svu svoju ljubav i potporu, što je u ovakvoj situaciji jako važno.
Ako već ne možemo promijeniti školstvo, onda neka svatko od nas učini ono što najbolje može da spriječi ovakve stvari, bilo da se radi o učenicima ili roditeljima, svi mogu učiniti nešto da bi spriječili ovakve slučajeve. Nemojte zatvarati oči pred zlostavljanjem, nemojte ga degradirati kao dječju šalu... Tko mi može čista srca reći da je promjena nečijeg ličnog opisa dječja šala?!? Možete li zamisliti kako je tom dječaku, kojem je prekinuta pijanistička karijera jer su mu slomili šaku, prste? Kako je biti u njegovoj koži, kada svaki dan dolazi u školu u strahu od prebijanja, maltretiranja. A kakvi to uopće ljudi mogu napraviti takvo nešto? Kakva su to "djeca" koja rade ovakve stvari? Zamislite se nad ovim slučajem.
Jer to zaista i zaslužuje...
|
- 08:55 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
10.03.2007., subota
Par savjeta za žrtve bullyinga
Nakon sto sam primio ovaj mail, razmisljao sam u kakvom obliku ga objaviti... Konacno, odlucio sam se ipak na izvorni oblik jer se radi zapravo o jednoj primjedbi i ujedno rjesavanju te primjedbe. No, ja se nadam da su i prosli postovi ipak ponudili nekakve savjete i slicno u suocavanju s zlostavljanjem u skolama. A mislim da vaši komentari zasigurno jesu, i to dosta njih. Ali, dopao mi se ovaj mail i nadam se da možda sada nudi nekakve konkretnije ali i općenitije savjete, i to na jednom mjestu.
Dragi moji,
smatram da je vaš blog predobar i da pomaže onim koji su se našli u takvim situacijama u kojima su oni žrtve tog verbalnog ili nasilnog zlostavljanja. Imate priče iz stvarnog života koje su samo
podrška ali ne pomažu u rješavanju situacija u koje uđu svaki dan. Njihovo vrijeme u školi potrošeno je na skrivanje i izbjegavanje onih koji ih namjerno i zlobno verbalno napadaju. To je strah od kojeg se teško živi, strah koji raste svakog dana. Od tog straha mnogi čine razne stvari, npr. iskaljuje su na sebi tj. samoozljeđivanje, kad odrastu postanu i oni nasilni i agresivni, neki čak pokušaj počiniti samoubojstvo. Svakodnevna matletiranja utječu na našu psihu, nakon nekoliko dana verbalnog ponižavanja čak se i mi počnemo samokritizirat i ponižavati. Osjećamo se manje vrijednim, ne sudjelujemo u nikakvim igrama jer smatramo da nismo dovoljno dobri, izbjegavamo svakakve razgovore pa makar to bio razgovor sa osobom koja nam samo želi pomoći. Taj strah od nas stvori stvarno čudnu osobu koja ne zna za ništa drugo osim da je ona problem. Što je sada glavni problem tog zlostavljanja? Čak i žrtve poslije pomisle da su one krive što im se sve to događa. Ima mnogih primjera iz moje škole;
naime jedna cura boji se svlačiti u svlačionici da je cure ne bi izrugivale to što joj grudi nisu dovoljno izrasle. Ta cura i dan danas ne razgovara sa curama, uvijek je u društvu muškaraca koji je diraju i ona im dopušta to samo da ne bi i njih izgubila. Mi neke cure pokušale smo je ubaciti u naše društvo, no ona naprosto ne želi, boji se čak sa nama i razgovarati. Ona naime smatar da nije dobra da bude sa nama u društvu.
Vidite taj problem je postao već psihići i treba pomoć psihologa. Zato oni koji imaju taj problem neka se jave obližnjem psihologu, to je radi vašeg dobrog.
Većina žrtva matletiranja postaju nestabilni, počmu zamišljati stvari i boje se spavati. Njihov život naprosto postane noćna mora.
Nekoliko savjeta za one koji su žrtve zlostavljanja:
- trebaš glasno i jasno reći ono što misliš.
- ako te netko tjera na nešto što ne želiš; pogledaj tu osobu u oči i glasno reci NE
- NE BOJ SE! Strah te samo slomi.
- ako shvatiš da ti netko radi ono što ne bi smio, slobodno prijavi to starijoj osobi
- uvijek ...ali baš uvijek brani se gledajući protivnika u oči...
- predlažem tečaj samoobrane
- razgovor ispred ogledala..naučite kako se verbalno oduprijeti nasilniku.
- meditirajte da vam se sampouzdanje vrati
- ne izbjegavajte razgovore ni sa kim
- pomažite
- javljajte se na doborovoljne izlete
- prijavite se za neku udrugu
Jednostavno morate naći nešto u čemu ćete se najviše obratiti svijetu..
nešto društevno..
Evo...
Pozdrav
Insomnia
|
- 10:46 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
08.03.2007., četvrtak
Škola i odgoj
Mi peremo ruke od svega: djeca nisu naša briga.
Vjerujem da smo svi od naših učitelja i profesora u osnovnoj i
srednjoj školi čuli jednu učestalu misao:
«Škola nije odgojna, već obrazovna institucija. Mi smo ovdje da vas
nešto naučimo, ne da vas odgojimo.»
Inače, svaki profesor koji kaže takvu glupost je loš profesor, bez
iznimke. Škola je po svojoj definiciji odgojno-obrazovna ustanova,
prvenstveno zbog vremena koje djeca provedu na nastavi u učenju
zadanoga gradiva iz kojega se nikako ne mogu izbaciti odgojni
segmenti.
Važno je naglasiti da tijekom djetinjstva, puberteta i adolescencije
(koja traje duže od samog puberteta), pa i kasnije, na formiranje
ličnosti utječe sve čemu smo izloženi. Od obitelji, škole,
prijatelja i šire okoline do masovnih medija, političkih odluka i
standarda života.
Upravo zbog toga škola odgaja. Problem je u tome što djelatnici te
iste škole često misle da je njihov posao samo prenijeti znanje. A
takvo znanje, bez višeslojnosti i dubljeg značenja je prazno znanje.
Iz iskustva znam koliko su česte uvrede na račun «roditeljskog odgoja»
u učionici. Onih istih roditelja koji možda rade po cijele dane i
nemaju više ni energije ni sredstava posvetiti se svome djetetu i
pružiti mu ono što bi trebali. Možda jednostavno ne znaju kako izaći
na kraj sa svojim malim tiraninom, možda su preplašeni naglom
promjenom načina života, možda bi voljeli da ih se educira u tom
pogledu.
Pošto roditelji često ne mogu ili ne znaju kako pozitivno
utjecati na svoje dijete, a škola to odbija uraditi (barem svjesno i
planirano), iz toga proizlazi kako nitko ne želi imati posla sa
odgojem. S obzirom na takvu situaciju, mislim da se ne bi trebali
čuditi na ono što se događa sa našim tinejdžerima. Pretjerana
agresija, međusobno zlostavljanje preko svih granica, nešto što bismo
mogli nazvati jedino zlim.
Osobno, smatram se pedagoškim optimistom: vjerujem da pravi odgoj može
od svakoga učiniti karakternog čovjeka. Isto tako, vjerujem da postoji
malen broj iznimaka i da nikada nije kasno: odgojiti (pa i
preodgojiti) se mogu i odrasle osobe.
U skladu sa takvim shvaćanjem, ono što nam se po školama događa nije
nemoguće zaustaviti. Teže će biti ostvariti potrebnu suradnju između
samih učenika, roditelja, pedagoga i profesora.
Sada bih htjela nastaviti sa sastavnicama odgoja:
1. tjelesni odgoj
2. moralni odgoj
3. intelektualni odgoj
4. estetski odgoj
Ovo je podjela koja se koristi još od antike. Svaka aktivnost,
događaj, iskustvo u sebi sadrži nešto od nabrojanoga. Obično je to
međusobno isprepleteno, na više razina kao primjerice,
istovremeni tjelesni i moralni odgoj unutar borilačkih vještina (što
ne znači da ne može doći i ne dolazi do intelektualnog i tjelesnog
odgoja). Ovo možda izgleda preapstraktno, ali ću razjasniti.
Jeste li kao mali igrali nogomet u ulici, visjeli po penjalicama u
parku ili se vozili biciklom sa prijateljima? To je tjelesni
odgoj, razvijanje osnovnih motoričkih sposobnosti, njihovo
unapređivanje i osiguravanje da dijete neće biti fizički zakržljalo.
Jesu li vam pričali priče koje su u sebi imale pouku, dijelili
savjete, kažnjavali i nagrađivali? To je moralni odgoj, time su
vam davali do znanja što je društveno prihvatljivo, što je normalno, a
što nije. Interpretacije ovoga su drugačije kod svake osobe, zato je
svatko od nas i drugačije odgojen.
Intelektualni odgoj je svaki oblik vježbanja i razvijanja
mentalnih vještina, to je onaj obrazovni dio škole za koji se misli da
je jedini. No, ne započinje sa školovanjem, već mnogo ranije no što
smo toga svjesni.
Na kraju dolazi estetski odgoj, koji se ne sastoji samo od
određivanja onoga što je lijepo i onoga što je ružno. Umjetnost kojoj
smo izloženi u nama razvija osjećaj empatije, želju za stvaranjem i
kreativnost. Dokazano je u nekim istraživanjima kako manje nasilja
ima u razredima u kojima je povećana količina satova umjetnosti ili
likovnoga.
Zamislimo se sada na trenutak i prisjetimo kakvim smo oblicima
umjetnosti izloženi na način da ne moramo otići u muzej, galeriju ili
knjižnicu da bismo mogli uživati u njima. Djeca ili tinejdžeri neće
htjeti sami od sebe poduzeti tako nešto ako im prethodno netko
umjetnost ne pokaže i ne učini da ona bude općeprihvaćena u određenoj
skupini vršnjaka.
Dakle, tu su reklamni panoi, televizijski ekran, narodnjaci… kako bi
tako nešto moglo ikoga odgojiti? Na televiziji postoji mnogo
dokumentarnih emisija, prijenosa koncerata i ostaloga, ali sve to
ponovo ovisi o volji i želji gledatelja. Isto vrijedi za internet.
I marketinške kompanije i urednici televizijskih programa i ostali
proizvođači pseudo kulturnih sadržaja peru ruke od svega. Ništa
nije njihova odgovornost. Nije ni naša. Ni roditeljska, ni učiteljska.
Uvijek je netko drugi odgovoran, ali tko?
Na kraju ću samo spomenuti ono što je, barem po mome mišljenju, nužno
potrebno da bi osobe čiju budućnost držimo u svojim rukama imale
pošteni start u životu:
1.razvijanje empatije – suosjećanja, sposobnosti da se stavimo
u «tuđe cipele», u «tuđu kožu» i tako vidimo kakve su posljedice naših
činova.
2.otuđenje svih ovisnosti – ovo se ne odnosi na alkohol,
cigarete i droge, u prvom redu mislim na dječju pretjeranu ovisnost o
pažnji, o televiziji, o slatkišima i uvijek novim igračkama. Kada ne
bi robovali takvim iskušenjima, kasnije ovisnosti ne bi bile toliko
učestale.
3.kritički stav – kritički (konstruktivan, koji analizira i
pronalazi nova rješenja) stav prema sebi, drugima i općenito, prema
svojoj okolini i sadržaju koji se preko škola i medija servira.
Nasilje u školama je problem. Čim postoje povrijeđeni i ozlijeđeni,
ne može biti drugačije. Ta pojava je rezultat nekih drugih pojava
u društvu koje djeluju jedna na drugu, kao što srušena domina za sobom
povlači sve ostale.
Prema tome, potrebno je zaustaviti onu dominu koja se prva ruši. ;)
Amata
|
- 11:01 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
04.03.2007., nedjelja
Popularni
Oh, look what you've done
You've made a fool of everyone
Oh well, it seems likes such fun
Until you lose what you had won
Novo poglavlje moga života. Sad. Prije... kako sam prije bila u osnovnoj školi, nisam se previše htjela natjecati sa “popularnima”. Oni su bili jednostavno savršeni, nedodirljivi I... jednostavno su primali u društvo samo one odabrane. Imali su posebnu skalu po kojoj bi odredili našu kvalitetu. To je bilo poput prijave za posao. Nemaš nešto što je navedeno na listi I letiš iz društva. Jednostavno, neki su se ubijali od pokušaja da upadnu u ligu ali jednostavno nije išlo. Koliko god se vi trudili, nema šanse. I tako, ja nisam ni pokušavala misleći da će mi biti dobro I onako. Imala sam grupicu ljudi s kojima sam se družila I to mi je bilo sasvim dovoljno. Nekad sam imala I osjećaj da jednostavno ne pripadam među popularne. Mislim, nisam ja njih ni smatrala takvima, oni su za mene bili samo zbunjena mladež koja se pokušava ponašati zrelo, a to zapravo nije. Nisu prihvaćali zafrkanciju, jednostavno su bili preozbiljni. I one cure, to su bile zapravo samo jeftine kopije poznatih glumica. Željele su biti kao one, a ja sam cijenila ono što imam no one su uvijek bile tu. Tako lijepe, tako savršene. Svi su ih poštivali zbog vanjskog izgleda. Svi su se družili s njima, zabavljali se. Svako novo buđenje im je započelo srećom I zadovoljstvom. I meni je, ali znala sam što me čeka. Još jedan dosadan dan sa istim licima, istom patnjom I boli. Jednostavno, čekala sam dan kada ću otići u srednju školu I konačno se maknuti od svih ovih nedostižnih ljudi.
Tako sam krenula u srednju školu, zapravo, upisala sam se no prije mjesec dana poslije upisa, završila sam u bolnici. Borila sam se za život. Bilo je pitanje: živjeti ili umrijeti?... tako sam bila još par tjedana u bolnici I pustili su me kući. Nakon oporavka, uslijedio je jedan jako težak potez. Morala sam krenuti u školu, upoznati nova lica. Zamislite, nakon tjedan dana od početka škole. Bojala sam se kako će me prihvatiti, što će misliti o meni. Došao je I taj dan, a ja sam cijelo vrijeme razmišljala što reći, kako se predstaviti. Došla sam kod pedagoga I on me odveo u novi razred. Svi su se lovili po razredu I kada su ugledali mene, pristupili su mi I predstavljali se redom. Čak profesorica nije bila u razredu. Oni su samo došli kod mene I počeli pričati samnom. Sjećam se kako mi je jedan dečko rekao: “bok, ja sam Danijel! A ti si ta Sanja?” meni je bilo čudno kako su svi tako otvoreni I prijateljski raspoloženi prema meni. Ubrzo je razrednica ušla u razred no ona me nije ni primjetila. To nije ni bilo toliko važno koliko sam bila sretna što su me tako dobro prihvatili. Pošto sam od operacije trebala biti oprezna, morala sam paziti da se ne naguravam s nekime kako se ne bi povrijedila. Tada, kad su se “zaigrali” samnom, moj sadašnji najbolji prijatelj je stalno govorio ostalima u razredu: “nemojte se naguravati s njom, ne smije padati!” meni je to bilo simpatično kako pazi na mene. I tako je to prolazilo, ja sam se oporavila od operacija. Moglo bi se reći das am upala među popularne. Nisam to željela, ali jednostavno se dogodilo I mogu reći da je u srednjoj školi potpuno drugačije. Nisu toliko ozbiljni, a opet ima I onih koji vole dobru zabavu tako da mi na sve načine odgovaraju. Imam I jednu, moglo bi se reći jako dobru prijateljicu kojoj govorim sve. Ona zna cijeli moj život od početka do kraja kao što I ja znam njezin. Imam I jednog jako dobrog prijatelja kojeg sam spomenula I prije. Shvatila sam da ne moraš biti lijep, iznimno pametan I imati nekog uzora koji svima odgovara da bi bio na nekoj poziciji u društvu. Ja sam bila normalna, ponašala sam se kao I uvijek. Isto onako djetinjasto, razuzdano kao I cijelog svog života. I vidite gdje sam dospjela. Prihvaćena u društvu, imam jako dobre prijatelje uz sebe, a o ostalim problemima ne želim govoriti. Najvažnije je da se imam kome obratiti kada mi je teško. Važno je da imam nekoga, rame za plakanje. Iznimno sam sretna što imam nejerojatnog brata koji me podupire u svemu što učinim. Također mi je drago što imam jednog jako dobrog prijatelja kojeg zovem “braco” jer sam se toliko vezala za njega da je to strašno. I tako, kada izađem tamo gdje je staro društvo izlazilo I sretnem par njih, oni mi se obraćaju sa: “Sanjicaa, gdje si ti?”.. ja ih samo pozdravim I okrenem se na drugu stranu svome društvu jer znam kako su se oni ponašali prema meni, a kako se ponašaju moji sadašnji prijatelji. Imam samo par ljdui s kojima ću ostati dobra iz osnovne škole, a ostali će ostati samo poznanici. Dok ja nastavljam svoju pustolovinu zvanu život, njima želim svu sreću u životu. Ja nastavljam sa životom podignute glave I ne dopuštam nikome da me gazi ili povrijedi. Prihvaćam samo ono što mi govore oni do kojima mi je stalo, a ostali...oni su mi samo jedna kap vode u moru.
Poručila bi svima koji su bili u istoj situaciji kao I ja ili još uvijek jesu, posušajte svoje srce. Bar jednom u životu poslušajte sebe. Nemojte uputiti riječ onima koji ih nisu vrijedni. Zapamtite to.
unique
|
- 18:39 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
01.03.2007., četvrtak
Elita
Oni koji su procitali moju pricu mozda se sjete jednog pojma kojeg sam cesto upotrebljavao. No, u komentarima sam primijetio da puno ljudi nije dobro upoznato s pojmom, pa bih vam zelio poblize oznaciti sto za mene zapravo znaci elita. U svakom razredu (ili gotovo svakom), postoji u određenoj mjeri hijerarhijska ljestvica. Koliko god se to čudno možda činilo, većina nas dobro je upoznata s tom ljestvicom. Jedan školski razred nije tek to, radi se o društvenoj grupi veće ili manje povezanosti, protkanoj socijalnim vezama, intrigama i cime sve ne.. A u vecini razreda postoji odredena podjela. Kao prvo, na muski i zenski dio (izraženije u osnovnoj školi), ali i na one popularnije i manje popularne. Iako se objektivnom promatraču možda činilo da su razlike između razina tih grupa (odnosno, razine popularnosti) tako male i gotovo nevidljive, učeniku su one vrlo važne za njegov društveni život i položaj u razredu. Nečija popularnost može utjecati na socijalni razvoj, društvo, prijatelje, pa i samopouzdanje, viđenje samog sebe, stavove o životu i još mnogo toga kroz čitavo školovanje, pa i kasniji život!
Kada govorim o eliti, ne govorim tek o popularnom dijelu razreda. Oni, u smislu koji ja koristim, nisu nužno elita. Netko može biti popularan, društven, zabavan i slično bez da vrši nasilje (verbalno/psihičko ili fizičko) nad manje popularnim učenicima.
Sada bih iskoristio jedan vrlo prikladan komentar (inace, takve ignoriram, ali ipak mogu biti koristeni u postu kao sad).
ej...pa evo pozdrav...evo pročito sam tvoj predzadnji post...hmm...neznam...nebi baš reko da je ELITA u razredu glupa, umišljena, nasilna..ili kak već ti kažeš..jer znam što je bit dio ELITE...
nije da se hvalim ali kažem da sam od svog prvog razreda bio među ELITI tj. glavnoj i najpopularnijoj grupi u razredu i po školi...i mislim da nismo bili glupi i nasilni...ali ipak kao predvodnici cijelog razreda...naš posao je bio kritizirat i ismijavat se idiotima u razredu...zlostavljat ih , tući...jer su oni obični kreteni koji nam kvare razred..a mislim da si i ti bio jedan takav...običan mlakonja koji je bio poput pičkice...takve smo najviše mlatili...čitamo se...Pu$$a... (ludi bobo 22.01.2007. 19:17)
Kakva osoba bi ostavila ovakav komentar? To ostavljam vama na procjenu. Ali, osvrnut cu se malo na njega, jer, iako mozda njegov autor ne govori istinu (ili bar malo pretjeruje), ali ljudi koji rade nešto takvo postoje. U Hrvatskoj. Pa postoji i dosta velika mogucnost da je sve receno u komentaru zaista istina.
Pitanje je zasto su takve, no to je vec druga tema (o nasilnicima je vec bilo rijeci prije). Samo jedna mala primjedba. Na samom početku komentara kaže kako takve osobe nisu nasilne, iako se kasnije govori fizičkom nasilju nad drugim učenicima istih osoba.
Htio bih vam reci da osoba koja je pisala ovaj komentar jako dobro zna sto je elita, samo to promatra s druge strane. Iskoristio sam ga samo zato da bih vam bolje priblizio ovu definiciju..
Što je elita? Za mene, ne radi se tek o popularnom dijelu razreda, vec o osobama koje svoj ugled pronalaze upravo u zlostavljanju, nasilju nad drugim, manje popularnima. To nasilje, kao sto se kaze i u samom komentaru, ne mora biti tek fizicko, vec postoje i drugi razni oblici nasilja, cesto kombinirani. Nazovimo ih zajednickim imenom psihicko nasilje. A nad kim se nasilje vrsi? Svatko tko je na neki nacin drugaciji, tko ima neku karakteristiku koja ga izdvaja od drugih (povucenost, nedruzeljubljivost, ali i npr. nacionalnost, religija, izgled, nacin oblacenja, boja koze, itd itd.). Takve osobe ce kod ljudi koji nisu popularni naci uvijek nesto , neki razlog... Jer ga jednostavno zele pronaci, makar on bio napola izmišljen! Eto, to je za mene elita. Ako ste bili popularni u skoli, ne znaci da ste bili i dio elite - bar ne elite u smislu u kojem ja to koristim.
Naše školstvo je ovakvo kakvo jest, i tu se ne može mnogo tek tako promijeniti. No, mislim da bi se svaki učenik, a pogotovo njihovi roditelji trebali zapitati što im dijete radi u školi. RODITELJI: ne obazirite se samo na ocjene, vec i na ponasanje vaseg djeteta - ako vidite da iz skole dolazi u depresivnom raspolozenju, ako primijetite da nesto nije u redu, ili mozda da postaje nasilno kod kuce, porazgovarajte s njim, budite mu vise od roditelja - budite mu prijatelj. Roditelji su ti koji najviše mogu učiniti u ovakvom slučaju, jer dijete koje je u školi maltretirano na bilo koji nacin malo toga moze samo napraviti da bi se oduprlo zlostavljanju...
Elita... Zasto su ljudi takvi? Zasto su djeca takva? Iskreno, ni sam ne znam odgovor na to pitanje, ali jednostavno je tako.. Odgoj, urodeno, o cemu li se radi? Tko zna.. Ali, sto mislite, pita li se dijete kojeg u skoli svaki dan premlacuju i vrijeda citav razred zasto su oni koji ga intenzivno zlostavljaju takvi? Smatra li da je problem u njima ili u njemu? Zlostavljanje moze tako psihicki unistiti covjeka... I to u tolikoj mjeri da se poslijedice osjecaju kroz cijeli zivot, osim ako ne uspijemo promijeniti nesto(sjetite se posta o poznatim licnostima).
A samo uz podrsku od strane obitelji i vrsnjaka ovakvo nesto moze se u potpunosti prebroditi.
|
- 21:24 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
