Moonlight's Daughter.

Rubin je bio presavršen, prelijep za riječi. Nije samo odbijao svjetlost, ona kao da je dolazila iz njegove unutrašnjosti. Srebrna se zmija elegantno uvijala oko njega u obliku spirale, ipak ga ne dodirujući na nijednom mjestu. Izgledao je istovremeno tako krhko i tako...svemoćno. Kada je dotaknuo moj dlan kao da je još jače zasjao. Bio je okružen nekakvom pozitivnom aurom, naprosto je zračio...
Stresla sam glavom: Brigita ne budi luda, to je samo privjesak! Običan rubin!
- Brigita dođi jesti! - začula sam glas iz kuhinje.
- Evo me!
...
- Mama, ovo je tvoje? - upitala sam ju pokazujući joj rubin.
Na tren je problijedila. Njezin zbunjen pogled sreo je tatin. Izgledala je gotovo...uplašeno. Tada je brzo rekla:
- Gdje si to našla?
- Bilo je na podu u smočnici.
Pročistila je grlo zakašljavši dok mi je prilazila. Ispružila je ruku.
- Da, to je moje. Obiteljsko nasljeđe. Mislila sam da sam to izgubila. - zvučala je nervozno. I neuvjerljivo.
Sumnjičavo sam ju gledala dok sam joj davala rubin. Nešto se čudno događa.
Kada se našao u njezinoj ruci nije više onako intenzivno svjetlio, iako je sjaj još uvijek bio dosta jak.
Spustila ga je u džep na pregači.
- Jedi sada ili nećeš stići k Maji kad si se dogovorila.
Sjela sam za stol i počela jesti. Brzo sam jela iako baš i nisam imala teka. Željela sam biti čim prije gotova jer je vladala grobna tišina. Napetost u zraku se gotovo mogla rezati nožem. Kada sam bila gotova krenula sam presvući se (za kupanje) i spremiti neke stvari. Čula sam da mama i tata potiho razgovaraju, ali nisam mogla razabrati njihove riječi. U jednom je trenutku moja mama malo glasnije rekla, poviknula:
- Ali to nije moguće!

***

Bila sam zbunjena kao nikada u životu kada sam sjela na bicikl i krenula prema Majinoj kući. Jednostavno nisam znala što da mislim. Bila sam tako zamišljena da sam zamalo promašila Majinu kuću. Kunem se da bi vjerovatno samo prošla pored nje da mi Maja nije doviknula pozdrav.

Maja me brzo svojim brbljanjem zaokupila daleko od tih misli. Ali one su još uvijek bile tu, negdje u pozadini, stalno prisutne.

Uvijek sam voljela voziti bicikl sa Majom. Bilo je to gotovo toliko dobro kao i letjeti na metli. Gotovo. To se ipak ne može mjeriti. Istina da bi me uvijek boljeli mišići nakon naših ludih vožnji, ali uvijek sam uživala u tome. Ima nešto... hm... zadovoljavajuće u toj iscrpljenosti.

Za par minuta stigle smo na obalu rijeke. Tamo je bilo par naših vršnjaka. Točnije, Tina, Suzana, Nina, Josip i Marin. Sa njima sam išla u bezjačku školu. Gdje su sada ta vremena... Prva koju sam upoznala bila je Suzana. Sjela je do mene prvi dan. A djeca se vrlo lako sprijatelje. Kada sam bila mala uvijek sam našla prijatelje igrajući se. Slučajno. Tako lako...

Osmjehnula sam se.
- A što si ti danas tako vesela?
- Zar ne smijem biti?
- Ah, pusti ju, vidiš da je danas sva u svojim mislima. - ubacila se Maja.
Prkosno sam se nasmijala.
- Ne znaš ti o čemu ja razmišljam. Možda o.... - snizila sam glas. - tebi i Marinu. -
- Brigita!! - Maja je zvučala tobože šokirano. - Znaš da među nama nema ništa. -
- Da, da. - značajno sam ju pogledala. Priznala mi je da su zabrijali na zabavi prije mjesec dana. Voljela sam ju podsjećati na to. Malo ju bockati. Baš sam zločesta.
- Brigita!!
- Maja, zvučiš kao moja mama. - rekla sam ozbiljno.
Obje smo prasnule u smijeh.

Ona i Marin bili baš dobar par. Ali...možda zvuči sebično, ali tada ona ne bi imala vremena za mene. Znam da je sebično. Ali isto tako ih ne bih nikada pokušavala sabotirati... Ali Maja mi je već rekla da je bilo što među njima nemoguće. Ona ne bi mogla živjeti u vezi na daljinu. Daleko od očiju, daleko od srca... Osjećala bi se sputano, prema njezinim riječima.

- Kako je naša mjesečarka? - Josip. Zakolutala sam očima.
- Sasvim dobro, hvala lijepo.
Nisam imala mira odkad su otkrili latinski. I saznali da Lunaris znači mjesečev... Plus blijeda put i evo novog nadimka za Brigitu!
Svojevremeno sam bila zaljubljena u Josipa. U biti, sve cure iz škole bile su zatreskane u njega. Kada se danas toga prisjećam vidim da to i nije bila baš zaljubljenost. Više neko pravilo, jer su sve cure bile zaljubljene u njega, pa ni ja nisam htjela biti iznimka. Uvijek sam se pokušavala uklopiti u te neke okvire... Do nedavno.
Ali Josip je bio ok kao prijatelj. Poznanik. I, da priznam, zgodan. Dežurni šarmer. I dosta pametan. Doznala sam da će najesen krenuti u matematičku gimnaziju, i da je to navodno najbolja srednja škola u bezjačkom svijetu.

Svi su oni već ove godine trebali odlučiti što žele raditi ostatak svoga života. Ja ne znam što bih napravila da sam se i ja našla u takvoj ulozi... Maja je odabrala ekonomsku školu. Još nisam shvatila što ti ekonomisti na kraju točno rade. Nešto s novcima, eto toliko znam. Ja to nikada ne bih mogla. Nekako sam prevelika sanjarka i idealist da bih mogla svaki dan raditi tako bezličan posao. Ali ako se njoj to sviđa....

Nakon što smo najmanje šest puta preplivale na cijelu rijeku (poprijeko, a ne uzdužno, naravno), krenuli smo na piće u obližnji kafić. Između Maje i Marina je definitvno strujala neka kemija...

***
Već se mračilo kada sam se približila kući, a sva su svjetla bila ugašena. Kućom je vladala tišina. Sa nekom bojazni sam otvorila ulazna vrata.
- Mama!!? Tata!!?
Samo mi je tišina odgovarala.
Pa nije noćas puni mjesec.
Krenula sam prema dnevnom boravku. Ništa. Nitko. Sve na svome mjestu.
Kuhinja. Papirić na stolu.

Morali smo hitno otići k baki. Nazvat ćemo te. Večera je u hladnjaku.
Volimo te.
Mama i tata.

Začuđeno sam gledala u papir. Nikada me nisu tako samu ostavili u kući.
U glavi mi je zasjala jedna misao. Definitivno jedini razlog.

Rubin.

...

Bilo je već podne kada sam se probudila. Čula sam zvono sa seoske kapele. Mama i tata već su sigurno stigli kući. Pogled mi je pao na podebelu knjigu koji sam prošle noći pročitala.
Harry Potter and the Deathly Hallows
Izvukla sam se iz kreveta i protegnula razmišljajući o njoj. Harry Potter je prije gotovo 10 godina porazio lorda Voldemorta.
Kako bezjaci nisu shvatili da je sve to istina?
Oni zbilja mogu biti užasno naivni. I povodljivi.
Mama i tata su mi pričali o tome koliko je Ministarstvo magije bilo zabrinuto kada su bezjaci objavili prvu knjigu. Ali očito nisu imali razloga za to.

Krenula sam prema kupaoni. U kući je vladala gotovo sablasna tišina na koju sam, nakon svake noći s punim mjesecom, navikla. Umila sam se i pogledala svoj odraz u zrcalu. Rašćupana smeđa kosa stršila je na sve strane uokvirujući moje, blijeđe nego inače, lice. Dohvatila sam češalj i pokušala ga provući kroz kosu, ali ubrzo sam od toga odustala i skupila kosu u labavi rep. Koliko je lakše kada se mogu koristiti magijom.
Na brzinu sam se obukla, sjela na bicikl i krenula prema kilometar udaljenoj, ali najbližoj, trgovini.
Kratkovidna, dosta stara prodavačica uputila mi je svoju uobičajenu primjedbu:
- O, danas je na tebi red?
Ta žena me svaki, ali doslovce svaki puta upita tu istu stvar.
- Da, teta Marija.
Od malih nogu imam običaj sve ljude pretvarati u svoje rođake. Redovito sve obiteljske prijatelje zovem stric, teta, strina, barba...
Do sada se nitko na to nije požalio.

Sa svježim kruhom krenula sam kući. Upravo u trenu kada sam otvorila ulazna vrata, zazvonio je telefon. Moji roditelji oduvijek žive kao bezjaci. Voze automobile, imaju televizor, radio, računalo, telefon, fax i sve moderne kućanske aparate. Ali oni su, naravno, malo poboljšani upotrebom magije. Oboje imaju mobitele, rade obične bezjačke poslove - mama je ekonomistica, a tata profesor matematike. Nitko po vanjskom dojmu ne bi pomislio da smo zapravo čarobnjačka obitelj.

Brzo sam se krenula javiti na telefon, da zvonjava ne probudi mamu i tatu. Bila je to Maja. Ona je bezjakinja, mojih godina, s kojom sam se prilično sprijateljila tokom ovih godina, tokom praznika provedenih kod kuće. Ona inače živi u Zagrebu, a svake praznike provodi ovdje kao i ja. Najviše nas je zbližilo to što nismo dio tamošnjeg lokalnog «društva».
- Bok. Ja sam.
- Ej. Baš si u pravom trenu nazvala. Upravo sam se vratila iz trgovine.
- Znam. Vidjela sam te dok si prolazila pored moje kuće. Nego, htjela sam te pitati, imaš li nekih planova za danas?
- Hm...Pa nemam. Samo što se trebam početi pakirati za Englesku.
- Ma stići ćeš to. Što kažeš na kupanje, kasnije?
- Na rijeci?
- Jep.
- Može. Oko pola 4?
- Savršeno. Budi kod mene u pola 4.
- Ok. Vidimo se.
- Bok.
Često sam sa Majom išla na kupanje. Tamo se obično našlo i par naših vršnjaka koji su vječito «visili» na rijeci. Svi redom preplanuli. I Maja, koja je inače imala dosta blijedu put bila je lijepo osunčana. Među svima njima, ja jedina uvijek izgledam kao da cijelo ljeto nisam izlazila iz kuće. Na račun toga sam redovito zadirkivana. Ponekad me znaju svojim komentarima stvarno naživcirati.

Nakon nekih sat vremena probudili su se i moji roditelji. Započela sam sa pakiranjem. Svaki put kada odlazim u Hogwarts panično se bojim da sam nešto zaboravila pa prtljagu pregledam nekih deset tisuća puta. A obično nešto i zaboravim. I onda molim mamu da mi to pošalje, što ona i učini.

Mama je počela kuhati ručak (magijom....tako je lako - frktala sam) i uskoro su se kućom počeli širiti zamamni mirisi dok sam ja trčkarala po kući tražeći svoje stvari. Tata je, kao neki bezjak, sjedeći za stolom čitao novine. Frktao je nosom.
- I opet ću ja morati tegliti te tvoje kovčege. Pa što to nosiš u njima? Cigle? Svake godine su sve teži.
Nabacila sam najneviniji osmjeh, zatreptala i rekla:
- Pa neću ih valjda ja nositi. Uostalom, ti se smiješ pritom koristiti magijom za razliku od mene.
Tatu sam oduvijek mogla vrtiti oko maloga prsta. U tome sam ga pogledu i previše iskorištavala. Uvijek je bio slab na mene. On me jako voli, ali da nema mamine čvrste ruke, odgojio bi me u neku razmaženu gušćicu.
- Kako to da si tako rano započela sa pakiranjem?
- Joj da. U pola 4 idem na kupanje s Majom, ako vam kojim slučajem nisam spomenula.
Mama me ošinula pogledom.
- Više ni ne pitaš možeš li, sada nas samo izvjestiš?
Najneviniji osmjeh je opet upalio.
- Pa danas je ionako poslijednji puta ove godine. Moram se oprostiti s lokalnim stanovništvom.
- Ah dobro. - zakolutala je očima kao neka 11godišnjakinja.

Prekinuo nas je zvuk loma. Dopro je iz smočnice
Dojurila sam tamo. Nije bilo ništa strašno. Na najvišoj policu Piksi je prestrašeno gledala prema dolje.
- Ne brini, samo je Piksi srušila neke prazne boce. - doviknula sam mami.
- Dođi Piksi..- oprezno sam ju skinula sa police.
- Brigita, ne diraj to, porezat ćeš se, ja ću to kasnije sanirati.

Tada sam na podu primjetila crveni odbljesak. Dolazio je privjeska koji je ležao u kutu smočnice. Rubin se presijavao «okovan» srebrom. Srebrnom zmijom. Podigla sam ga kao očarana. Nisam mogla odvojiti pogled od njega.
...

Sjedila sam kraj prozora i gledala u daljinu. Osjetila sam da se bliži puni mjesec.
Noćas neću moći spavati.
Kako bih i mogla kad znam kroz kakve muke noćas on prolazi?

Moj tata je vukodlak. Ja nisam, ne brinite. Svakoga punog mjeseca moji mama i tata odu nekud. Jednostavno odu. Istinu sam saznala kada je stigao poziv u Hogwartsa.
Valjda su smatrali da je bolje da saznam od njih nego od nekih drugih ljudi.

Moja mama je animagus, pretvara se u vučicu i odlazi s mojim ocem daleko od ljudi, da bude uz njega dok on proživljava bolnu transformaciju. To je ljubav. I ja bih željela nekoga dana iskusiti nešto takvo...

Ja sam jedino dijete. Nisam bila planirana i bili su u strahu da se ne rodim kao vukodlak. Ali nisam. Imala sam sreće, pretpostavljam. Mama i tata nisu htjeli ponovno riskirati. Ja sam i više no što su se nadali da će ikada imati... Ali nisu me razmazili. Čvrsto su odlučili da to neće učiniti. Pričala mi je nedavno o tome mama.

Ne znam, možda zbog toga što mi je tata vukodlak osjećam tu nekakvu povezanost s mjesecom. Oduvijek sam više voljela noć od dana, iako više volim svijetlo od tame. Mjesec mi je pretpostavljam kao neki zaštitnik od mraka, saveznik u tami...

U Hrvatskoj nema mnogo vještica i čarobnjaka. Prilično malo. I zato ja nisam znala da sam vještica do svoje desete godine. Živjeli smo normalnim, bezjačkim životom, i nisu mi rekli za čarobnjački svijet. Ali kao da sam oduvijek znala za njega. Zanimljivo, zar ne? Uvijek mi se činilo da ima nešto više... Istina, bila sam još klinka...

Zato jer u Hrvatskoj nema puno čarobnjaka, nema ni čarobnjačke škole. Svi mi idemo u Hogwarts, kupujemo u Zakutnoj ulici. Neki idu i u Durmstrang a neki u Beauxbatons. Ovisi. Nešto slično ni ne postoji u Hrvatskoj. Jednostavno nema potrebe za to.

Sve više volim Englesku i Hogwarts. Postao je kao moj drugi dom... Zbog prijatelja koje ne vidim inače pod praznicima. Sve mi je to snažno priraslo k srcu.
Kako i nebi?

Svi bezjaci koje znamo, čuli su onu priču o jako, jako pametnoj Brigiti, koja pohađa jedan od najcjenjenijih internata u Velikoj Britaniji. Pa to nije ni toliko daleko od istine. Hogwarts je zbilja cijenjen. A ono o jako, jako pametnoj meni...ne znam baš, al dobro, nisam glupa, pretpostavljam.

Ja sam neobična pojava. Imam jako blijedu put, neki bi rekli da uopće ne izlazim van, na sunce. Imam jako kovrčavu, prije bi reč kuštravu, smeđu kosu. Od tate sam naslijedila neke neobične plavo-zelene oči. Ponekad izgledaju posve plavo ili posve zeleno, ali obično su negdje između. Sve u svemu, neka čudna boja. I šta još mogu otkriti o sebi...

Imam mačkicu. Zove se Piksi. Jako je lijepa, predivna je. Inače jako volim mačke. Pasa se bojim. Kada sam bila mala, jako mala, napao me jedan ogroman njemački ovčar. Brzo su me spasili, ali ja se nikada nisam mogla riješiti straha. I danas se ukočim kada vidim psa. Ali puno me manje strah ako je netko sa mnom.
Ali mačke volim. I animagus mi je mačka. Baš lijepa, posve crna.
No vratimo se mi na Piksi. Nju su mi kupili mama i tata prvi puta kada smo išli kupovati u Zakutnu ulicu. Ja i mama smo krenule po pelerine, a tata je nekamo otišao.
- Brzo ću se vratiti. -
I kada se vratio u rukama je držao preslatko malo mačence, tigrastog uzorka na krznu. Zavoljela sam ju čim sam ju ugledala. Ne sjećam se zašto sam ju nazvala Piksi. Obično se ne mogu sjetiti ničega kad trebam imenovati nešto. Mašta stane kao .... ma ne znam... kao pokretna traka kad završi radno vrijeme.
Koja usporedba.