Ivan Sarcevic-KONFLIKT INTERPRETACIJA
Rezimski komunizam se urusio jer je,poput svake rezimske religije,bio totalitarna ideologija,netolerantna i kaznjavajuca za druga uvjerenja.A sada?Nije li prezivio u nasim nacionalnim i religijskim mentalitetima?Uvijek je aktualan pocetak Velikog inkvizitora,u kojem Dostojevski kaze kako je covjekova najveca muka,cim se domogne slobode,komu je pokloniti.Komu robovati?
Dok se drzavni marksizam bazirao na materijalistickom pozitivizmu propisanih fakata,danas je sve stvar interpretacije.Nema cinjenica,postoje samo tumacenja,da ponovimo Nietschea.Od republike Kosovo,od pocetka milosevicevske apokalipse,do Republike Srpske,od Gazimestana do danas,traje krvavi konflikt interpretacija.U tom konfliktu pobjedjuje tumacenje onoga koji ima vecu moc i cije je nasilje kolektivnije.
Francuski antropolog,Rene Girard neumorno naglasava opasnost zaraze kolektivnim nasiljem cija je glavna oznaka zrtvu proglasiti krivom i pokloniti se zlocincima.I nas konflikt interpretacija zarazen je kolektivnim nasiljem:
od ameba,Kulina bana,El Fatiha...do Jasenovca,Bleiburga,Srebrenice,Grabovice,Haaga...zrtve nisu nevine,trebaju se osjecati krive i cak ispricavati pa i zahvaljivati silnicima.
Prva oznaka naseg kolektivnog(a i osobnog)identiteta jest da smo zrtve,mitske zrtve.A gdje je mit,tu su vodje(pozivanje na)dogadjanje naroda-svjetina,uvijek nasilna,uvijek protiv nekoga i necega,uvijek s mrznjom bez razuma,uvijek na strani nepravde.Izvucite pojedinca iz mase koja mrzi,i vidjet cete da tu redovito nema logike ni smisla,samo pjenjenje zbog nedostatka ljubavi onih drugih,samosazaljenje zbog prikracenosti velicine,ili nepodnosljiiva lakoca postojanja,trazenje ciste ugode.
U kolektivnom nasilju,Girard bi kazao presudno je baciti prvi kamen,jer osatali su svi mimezis,oponasanje prvog.
Kod prvog se mijesa patologija,mrznja koja nice iz kompleksa velicine,precjenjivanja i rivalstva,s opcinjenoscu zlom,nazvanim luciferom,svjetlonosom.Zlo je uvijek bljestavo i zavodljivo,ali ne moze samo.Dobrota je osobna,zlo se najvise kolektivnio ostvaruje.Zato se za njega plasi ugrozenoscu,vrbuje,placa,potkupljuje.Zato nema pogubnije mrznje od one u kojoj se mijesaju bolest duha i prezriva interpretativna inteligencija vodje te linc svjetine.Sto je vodja beskrupulozniji u moci,sto je svjetina raznolikija u strahovima i nezadovoljstvu,kolektivna mrznja i nasilje su veci.
U konfliktu interpretacija tek poneke,budne ljude zacudi lakoca mijenjanja predmeta ljubavi i mrznje,prijatelja i neprijatelja.Kolektivnom nasilju i mrznji redovito najveci neprijatelji postaju vlastiti-oni koji razaraju"nuzno"jedinstvo kolektiva,prodane duse i neosvijesteni,dok"smrtni neprijatelji"odjednom idu zajedno,bez obzira na povijest,rat,
zrtve,naciju,vjeru,stranku,uvjerenja.Misteriozno i zastrasujuce (s)ljepilo zla i nasilja zblizava protivnike.Protivnicima se u konacnici divimo pa i nagradjujemo ih,barem,"pecatom"iznimnih licnosti.
Ako netko u svoj toj sumi tumacenja-opravdavanja nasilja i okrivljavanja zrtve- bude ipak stjeran do istine(na odstupanje),onda se-po starim zrtvenickim semama-sam nudi kao"zrtveni jarac"ili"zrtveno janje"da obredno bude prognan u politicku(javnu)pustinju i postane (anti)herojem,idolom svog mitoloski ritualiziranog kolektiva;ili pristaje na sve,na svaki truli kompromis,samo da se ocuva od pravednih posljedica za svoja djela i sacuva moc.
Pa sto ostaje u konfliktu interpretacija?Kao i u svim bitnim pitanjima,ostaje pojedinac sam.Ostaje mu da rehabilitira nevinost zrtava i da ne stane na stranu nasilnika.Ostaje mu da se ne dopusti uplasiti ozbiljnoscu situacije,strahom koji siju politicki i religiozni spasitelji naroda i preziratelji drugih.U negaciji cinjenica nuzno je ironizirati one interpretacije koje nam nestrpljivom zapaljivoscu nude neotklonjiv spas ili prokletstvo,one vodje koji svoj udes podvaljuju kao zajednicki,a iza stoji golo politicko sarlatanstvo,patologija ili egoisticni probitak.Situacija je uvijek ozbiljna,ali je samo onda krajnje ozbiljna ako ne mislim svojom glavom i ako svoje tumacenje smatram jedino ispravnim.Ostaje dakle samoironija i samokritika,te ustrajno nastojanje da se sacuva obraz i dusa.Ostaje izmicanje svjetini koja nepogresivo zna protiv koga je,protiv nevinih i pravednih,cak i s Bozjim imenom na usnama.
Pouceni Girardom,u konfliktu interpretacija uopce nismo prikraceni ni u dostojanstvu ni u djelovanju:ostaje nam vlastita interpretacija,priznanje cinjenica,osobito gole cinjenice zanijekane zrtve,te bdijenje da se u najvisu vrednotu,bio to covjek ili Bog,ne usulja nasilje kao vrednota.
("Oslobodjenje")
|
