07

utorak

listopad

2014

dok večer zašiva zvijezde




DOK VEČER ZAŠIVA ZVIJEZDE

Pričala si mi jednom, majko,
kako si šivala dugmad u trikotaži.
Preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom.

I kako bi se vraćala kući kasno na večer.
Uzbrdo, pješke, u selo po mene i brata
kod svoje majke, koja nas je čuvala,
a mi, čekajući te... pozaspali,
sestra se tek ima za roditi.

Prisjećaš se toga dok sa svojom samoćom
sjediš na terasi i gledaš u tamnoplavo nebo.
Na njemu neka nevidljiva ruka zašiva zvijezde
i to takvom lakoćom i spretnošću da joj zavidiš.

Možda je, majko, naš život samo unutrašnjost
nečijeg kaputa i prava je ljepota s one strane,
a mi, gledajući te konce što drže dugmad,
mislimo da vidimo zvijezde... možda,

ali..., ne treba zavidjeti nebu, jer zvijezde,
ma koliko lijepe bile, svake večeri izađu iste,
a ti si svoju dugmad zašivala stalno iznova.

Zato pusti noćas neka nebo zavidi tebi.
Za onih preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom

Oznake: dragan gortan poezija

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se